Nešto kao reč dobrodošlice...



Kao i u fotografisanju, tako i u izboru i prikazu fotografija na stranicama pred nama, trudio sam se da na neki vedriji i lepši način istaknem one izuzetnije momente iz relativno dosadne svakodnevnice i obogatim ih fotografijom koja bi mogla gledaoca da bar nakratko odvuče na neku drugu, lepšu stranu.
Ne znam da li sam i koliko uspeo u tome, ali znam ko će znati... svako ko se zadrži na ovim mojim stranicama.

Svakom posetiocu želim da uživa na stranicama ovog Bloga bar upola koliko sam ja uživao u ideji da neke svoje lepe momente podelim sa drugima.

Претражи овај блог

Пратиоци

понедељак, 30. децембар 2024.

U šetnji po Beogradu - Topčiderski park, najlepši beogradski park, jednog lepog zimskog dana

Koliko je ranije čovekova veza sa prirodom bila drugačij nego danas, nije teško zamisliti. Na mnogo načina se čovek odnosio prema prirodi onako kako je danas ponekad i nezamislivo, posebno usled urbanističkih širenja savremenih naselja. 

Ono što je ipak zajedničko i sadašnjem i nekadašnjem odnosu ljudi prema svojoj okolini, jeste potreba da sačuva tu prirodu za sebe, makar u nekoj meri, i da na institucionalnom nivou brani te oaze koje su polako okruživali stambeni kvartovi.

U neka vremena kada je daleko manje ljudi živelo, na daleko većem neurbanizovanom prostoru, prosto je i bilo logično da se određeni prostori koriste u svrhe za koje urbanizovana područja nisu pogodna.

Topčider.

Dolina tobdžijska, tako bi se mogao prevesti sa persijskog jezika ovaj naziv kraja u Beogradu.I, ma kako naizgled zvučalo, to je zapravo veoma veran opis svrhe koju su ovom prostoru, u ono doba nedaleko od Beograda, namenile okupacione turske vlasti tokom svog boravka na ovim prostorima.

Naime, upravo ovde su Osmanlije izlivali svoje topove, te su i podigli infrastrukturu za to, ali je, zanimljivo, i Paša ovde imao svoje lične objekte za odmor.

I ništa manje važno, u dolini Topčiderske reke na ovom mesto gde je ta dolina i najšira, bilo je toliko livada, da su ih turske vojne vlasti koristile za napasanje konja.

U vreme austrijske vladavine, slično tome su se ponašali i austrijski velikodostojnici koji su ovde podizali sebi majure, pa čak i prinčevsku lovačku kućicu.

Zapravo, po završetku Drugog Srpskog ustanka, počinje najvažnije razdoblje za budući Topčiderski park.

Upravo tada Knjaz Miloš Obrenović će sebi odabrati topčidersku dolinu za izgradnju svog Konaka, odnosno, rezidencijalne infrastrukture, najverovatnije inspirisan prirodom, jer kako inače drugačije tumačiti naredbu koju je po svom odabiru, uputio vlastima: Nikakva kola ne puštajte da preko Topčidera idu, da livade kvare.

I, negde tada i počinje topčiderska dolina da dobija oblik u kakvom je danas možemo videti.


Današnji najlepši beogradski park, upravo Topčiderski park, velikim delom je formiran baš u vreme kada je Knez Miloš odabrao da ovde živi, a i vlada odavde. 

Upravo ta odluka, dovela je ovde i sedište ne samo političke, već i crkvene vlasti, obzirom da se neposredno pored Miloševog konaka, nalazio i crkveni konak iz koga su delovali prvi mitropoliti Kneževine Srbije.

Uređenje ovog prostora u stilu tada najprostranjenijeg stila takozvanog Engleskog parka, donelo je i staze za šetnju, ali i razne biljne kulture od kojih su najčuveniji platani kojih i danas ima. Ispred samog Konaka, najpoznatiji beogradski platan koji se smatra i najstarijim, odavno je apsorbovao u sebe metalne podupirače postavljene da podrže teške grane, te danas one kao da izviruju iz njega. 

Ja se sećam vremena kada sam se igrao kao dete ovde, i kada sam jasno video sedla, koja su u svojstvu udlaga postavljena na vrhu podupirača, no danas se ona ne mogu videti više, drvo ih je potpuno preuzelo.

Park je podeljen u četiri celine, ali nisam siguran koliko bi to bila zanimljiva priča, te ću pokušati samo da izdvojim samo njegove najlepše karakteristike.

Potok koji se spušta preko parka, sa svojim drvenim mostićima, kaskadama, te jezercem koje gradi, a potom nastavlja do sledećeg svog jezerca skrivenog u šumici, neposredno pre nego što se ulije u Topčidersku reku.

Jezerce sa prelepim mostićem na koje je većina mladenaca obeležila svoj najsrećniji dan. Jezerce sa svojim ostrvcem. 

Spomenici i skulpture među kojima su najznačajniji Žetelica, Obelisk i spomenik Arčibaldu Rajsu.

Topčiderska crkva sa konakom, posvećena Svetom Petru i Pavlu.

Park šuma Košutnjak koja se vremenom izdvojila kao zasebna celina, ali je izvorno bila lovište i uzgajalište srna, ograđeno ogradom. Nakon uklanjanja ograde prilikom dodele zvanja Narodnog dobra ove šume, za svega nekoliko godina neumerenog lova od strane dobrog naroda kome je dodeljeno, uništen je gotovo sav fond divljači u Košutnjaku.

I, dalje se može dosta toga nabrajati, ali jedno ostaje sigurno - Topčiderski park treba posetiti. 

Udahnuti ga, osetiti. Svaki korak tim stazama kojima sam toliko puta prošao, svaki put mi je izgledao drugačije. Nisam se nikada provezao fijakerom koji ovde vikendima u sezoni prevozi turiste, ali sam sposoban da razumem kako je i to poseban ugođaj. 

I ono što pouzdano znam jeste činjenica da je vremenom ovaj park postao važan deo mene, a ne samo važan za mene. Taman poput onog platana čije su moćne grane uvukle u sebe svoje držače...




































среда, 25. децембар 2024.

Objektivom po Srbiji - Knjaževac, jedan od najlepših naših gradova, nesvakidašnja arhitektura na obalama Timoka

Pojmovi poput prvog i drugog poziva, a potom i onog najherojskijeg, trećeg poziva, izvorno su vezani za vojničku terminologiju. Prema ideji svog nastanka, ti pojmovi su trebali da označe spremnost i obučenost jedne vojske, kao i vreme za njeno stavljanje u punu spremnost u slučaju rata. Prvi poziv su uvek predstavljale jedinice popunjene vojnicima koji su na redovnom odsluženju vojnog roka. Nekada se to zvala i stajaća vojska, dok se danas smatra profesionalnom vojskom, no svakako su to ljudi koji su od ponedeljka do ponedeljka u uniformi i pod oružjem, spremni da na sebe prime prvi udar i iznesu zadatke odbrane položaja dok ne pristignu pojačanja.

Upravo ta pojačanja koja pristižu, mobilišu se od stanovništva koje je odslužilo svoju osnovnu obavezu i danas u mirnodopsko doba rade svoje poslove i žive daleko od uniforme, oblačeći je tek ponekad, na vojnim vežbama. Ovo su jedinice drugog poziva i one su najbrojnije i po završetku mobilizacije postaju udarne jer se popunjavaju vojnicima u svom najsnažnijem životnom dobu. Od brzine njihovog stavljanja u gotovost su često zavisili i ishodi ratova, ali kada dođe vreme da se spomene takozvani treći poziv, najčešće to znači da se više ne brani teritorija već - čast. Naime, trećepozivci su stanovnici koji su završili svoj radni vek, čije iskustvo jeste možda najznačajnije, ali fizička snaga svakim danom postaje sve manja. I, uz njih i dečaci nedozreli za službu u prvom pozivu...Upravo je jedan puk trećepozivaca u jednom ratu branilo svoj grad na koji su nasrnuli pukovi bugarske vojske u Drugom Balkanskom ratu 1913. i to čak šest tih pukova. U samo dva dana za koliko su prodrli u Knjaževac uspeli da naprave tolika zlodela da su i najiskusniji zanemeli kada su dva dana kasnije ušli i povratili varoš. Trećepozivci nisu odstupili, ostali su zauvek na tim položajima. Sve strahote koje nisu uspeli da spreče, takođe će zauvek ostati ovde, u jednom od najlepših gradova Srbije na obali Timoka, a na području čak tri Timoka. 
Kada bih iz bogate istorije Knjaževca izvlačio jedan trenutak koji bi opisao ovo mesto i ljude koji su ga stvarali, to bi bio ovaj trenutak. Dan kada je treći poziv ostao na položaju štiteći svoja ognjišta, istovremeno rame uz rame štiteći i svoje bake, i svoje unuke, nečiji pradeda i nečiji praunuk koji nisu odstupili.

Srećom, ratovi su samo delimično činili istoriju ovog gradića na istoku Srbije, dok su ostali delići ove slagalice predstavljali onaj lepši, napredniji deo priče o Knjaževcu.

Pruga koja je povezivala Niš i Knjaževac početkom prošlog veka je nakon Velikog rata postala svojevrstan motor razvoja, ili je bar tako izgledalo. Nažalost, Veliki rat je uskoro dobio još strašnijeg naslednika na tronu najsmrtonosnijih, pa je i privredni, ali i kulturni razvoj celog kraja ipak zastao za neko vreme.

No ipak, kožarska industrija će kasnije prerasti u moćnu konfekcijsku i industriju obuće, a ciglana koja je punom parom radila zapravo je bila ključna prilika da se Knjaževac proširi i postane značajan gradski centar u ovom delu zemlje. Vinski podrumi će takođe vremenom postati moćan kombinat vina i sokova, a u spomen na to slavno doba danas imamo i jednu sjajnu kulu, Džervinovu kulu koja se pozicionirala i kao simbol industrije vina i sokova. 

Iako je još u praistoriji ovde zabeležen određen broj životnih zajednica, prave vrednosti kraja prepoznaje i rimska antička infrastruktura koja je kroz utvrđenja koja se i danas istražuju. U vreme rimske vladavine današnji Knjaževac se naziva Timacus Minus, izvedeno od naziva reke Timok, odnosno nekoliko reka koje nose ovaj naziv, i od koje danas i imamo pojam Timočke Krajine.

Tursko doba doneće i nove značaje, ali i naziv za ovo mesto, i kao Gurgusovac. Upravo taj naziv predstavlja i najvažnije, ako je to uopšte važno, nasleđe proisteklo iz ovog perioda.

Zapravo, dugo će Knjaževac ostati granična zona između srpskih i turskih borbenih linija koje nisu mirovale tokom većine devetnaestog veka tokom dva srpska ustanka i dva srpsko turska rata, te će ga jednom prilikom turska vojska srušiti gotovo u potpunosti. 


I, baš vezano za zlu sudbinu koju su ovom mestu krojili Turci tokom svojih vladavina, kao i za njegovo oslobađanje i pripajanje Kneževini Srbiji, nastalo je i njegovo današnje ime.

Knjaževac je ime izglasano u čast oslobodiocu Knjazu Milošu Obrenoviću koji je nakon pripajanja matici, spalio zloglasno tursko mučilište i zatvor Gurgurovačku kulu, a sa njom i naziv mesta Gurgurovac poslao u istoriju. A kako i zašto je postao uopšte Grgurovac, to je već u domenu legendi. Prema jednoj, za to je odgovoran jedan Grgur, najstariji sin Despota Đurđa Brankovića koji je najverovatnije podigao obližnju crkvu, dok druga legenda kao krivce za naziv navodi vrstu divljih golubova koji su obilato nastanjivali dolinu, no ima i drugih legendi.

Pa ipak, još čitav jedan vek i nekoliko smrtonosnih ratova, Knjaževac će morati da sačeka do svog pravog prosperiteta tokom druge polovine dvadesetog veka.

Danas je veći deo industrijskih simbola tog privrednog razvoja nestao, iako je vinogradarska grana uspešno preživela i kao privatizovana stekla nove perspektive. Neka nova vremena su nametnula nova pravila i za sada se privreda nije pronašla značajnije u Knjaževcu, ali najveća, prema mom skromnom mišljenju, razvojna šansa ovog kraja je turistička priča.

Nedavno obnovljeni putevi u ovom delu države omogućavaju prilaz Knjaževcu veoma brzo i komforno, i veoma je važno što se zapravo danas lako može doći ovde iako je Knjaževac i dalje udaljen nešto preko 250 kilometara od prestonice recimo, ali ja danas taj put prevaljujem jednako brzo kolima, kao što sam nekada motociklima, i to uz dozu adrenalina koju je generisala hrpa rupa i zakrpa, pre svega na putu od Zaječara do Knjaževca. Istina, nagrada je sledila u vidu uspona na Tresibabu, na putu ka Nišu, što samo vozači motocikala mogu potpuno razumeti, ali na vidikovcima na tom putu svi umemo uživati bez obzira na broj toškova pod nama.

Put je osnova, ali ne i razlog za posetu Knjaževcu, pa tako rado nabrajam druge povode, pre svih sam nesvakidašnji predivni ambijent u samom centru koji je neočekivanom arhitekturom i bojama u stanju da izmami osmeh i najvećim svetskim putnicima koji su videli i Veneciju, Amsterdam, Bremen i druge svetske bisere. Mostovi, šetališta sa obe strane, parkovi i trgovi, prepoznatljivi folklor poluužurbanog stanovništva koje se kreće svukud i istovremeno nikud bitno, kao i sjajna gastronomska ponuda po restoranima, zaista su najveći turistički adut Knjaževca.

Iskreno, najčešće obedujem u jednom restoranu, pre svega zbog ambijenta gde okružen egzotikom drveta banane i mirisom oleandara uživam u obroku nad samom  rekom, ali probao sam specijalitete i na drugim mestima. Da, i to je vredno dolaska, definitivno.

Obilazak samog grada lepo je nastaviti i posetom dvema kulama, Džervinovoj i Gurguravačkoj, ili se može poneki kilometar prevaliti do Banjice, neobičnog banjskog ambijenta na obali Timoka. Posete srednjevekovnim bogomoljama u okolini, ali i arheo parku, te rimskom utvrđenju takođe su značajni za agendu koju pred sebe možemo staviti, čime bismo verovatno uspeli da se nauživamo u prečniku od svega nekoliko kilometara od fantastičnog gradskog jezgra skockanog na obalama reke, kakav se možda može još samo u Valjevu videti.

Za onoga ko bi se odlučio na višednevni boravak ovde, ponuda je zaista više nego impresivna, naročito za ljubitelje prirode. Knjaževac je zaista blizu nekih od najvažnijih i najčuvenijih bisera istoka države, pa je tako Stara planina na svega par desetina kilometara odavde, ali u sličnom dometu se može naći i veći broj atrakcija poput Sokobanje, Felix Romulijane i Zaječara, te nekih manje poznatih ali ne i manje atraktivnih lokacija kakav bi bili vodopad Bigar ili planina Ozren sa svojim vodopadom Ripaljka i drugim. 

No, ostanimo još malo u samom  Knjaževcu, a verujem da će fotografije ispod pojasniti mnogo toga...