Nešto kao reč dobrodošlice...



Kao i u fotografisanju, tako i u izboru i prikazu fotografija na stranicama pred nama, trudio sam se da na neki vedriji i lepši način istaknem one izuzetnije momente iz relativno dosadne svakodnevnice i obogatim ih fotografijom koja bi mogla gledaoca da bar nakratko odvuče na neku drugu, lepšu stranu.
Ne znam da li sam i koliko uspeo u tome, ali znam ko će znati... svako ko se zadrži na ovim mojim stranicama.

Svakom posetiocu želim da uživa na stranicama ovog Bloga bar upola koliko sam ja uživao u ideji da neke svoje lepe momente podelim sa drugima.

Претражи овај блог

Пратиоци

четвртак, 22. септембар 2016.

Objektivom van Srbije - Vrsar, malo pogleda na, i sa prelepog istarskog gradića

Mali gradić na istarskoj obali, nekima poznat po aerodromu, nekima po omanjem arhipelagu, nekima kao srednjevekovni utvrđeni grad, nekima i kao rimska utvrda...ali uvek prepoznatljiv po nečemu.
Vremenom je postao i jedna od poznatijih turističkih destinacija u Istri, čak i u konkurenciji Poreča ili Rovinja, a pritom se počeo razvijati i kao oblast, pa je na teritoriji istoimene opštine praktično počelo sve da se razvija, kao, recimo, Funtana koja je definitivno najprijatnije iznenađenje za one koji posle dosta vremena navrate.
Konačno, Vrsar danas pruža sve ono što bi čovek mogao poželeti u nekoliko dana odmora. Ima se gde prošetati, ima se na šta baciti pogled, ima se gde okupati ili jednostavno nadisati onih specifičnih mirisa Istre...onih koji se ne mogu opisati rečju, ne mogu uslikati fotografijom niti osetiti nosom.
To su neki mirisi koji se osećaju svim bićem, pomalo neobjašnjivo.
Možda je malo subjektivno, ali ne zamerimo nostalgičnom fotografu koji ih teško izbacuje iz sebe sad kada ih je ponovo udahnuo.
Mirisi Istre.


Ipak, ako zanemarimo ovo subjektivno, ono što nam ostaje je - objektivno.
Fotografije su tu, objektivne da objektivnije ne mogu biti.
I, ako se nekome učini da su ipak pomalo subjektivne neke fotografije, onda sam verovatno uspeo da udahnem te Mirise Istre dovoljno duboko...









































уторак, 13. септембар 2016.

Fokus na događaju - Fiš fest Beograd, deseti put majstori riblje čorbe na delu

Teško je u jednom atipičnom ambijentu kreirati nešto tipično, a verovatno je još teže u sredini kakva je beogradska, kosmopolitska i izuzetno široka, dizajnirati usko specijalizovan događaj na kome se očekuje najšira moguća publika. Ni čuvena riblja čorba nije izuzetak, pa manifestacija koja za osnovu ima upravo tekmičenje u umetnosti spravljanja iste, mora svoj sadržaj pojačati i drugim interesantnim momentima. Ovogodišnji Fiš fest kod Donjeg grada, a tik uz Nebojša kulu, doneo je obilje raznovrsnih dešavanja i time ne samo privukao, već i zadržao mnoštvo posetilaca.
Apsolutno ispravna odluka organizatora. Kome god da nisu bili dovoljni riblja čorba iz kotlića i tradicionalni koncerti, mogli su uživati i u ribi na razne načine koja se nudila sa štandova, ali i apsolutno vegetarijanskoj ponudi. Moglo se osladiti sa tezgi prepunih vašarskih poslastica, ali i okrepiti pod suncobranima, ili prošetati malo Dunavskim kejom na kome je bilo još manifestacija kao što je izložba oldtajmera ili takmičenje pasa Dog show, a najmlađi su mogli malo i pojahati ponije.


Takmičenje je dobilo svog pobednika, naravno, ali mislim da je svako ko je došao i uživao makar sat-dva ovde na kraju bio pobednik.
...i, za to mu nije bio potreban nikakav žiri. Svako to zna čim nastupi onaj lep osećaj kompletnosti i zadovoljstva ispunjenošću dana iza sebe. Onaj osećaj kad duboko u sebi znaš da si upisao jednu sjajnu stvar u vlastiti životni CV. Ne neku krupnu koja obeleži deceniju ili napravi prekretnicu u životu, već onu skromnu, lepu, koja dodiruje suštinu i dokazuje da postoje i druge stvari od besmislenog sedenja u kafiću i gledanja ko me to video dok sedim u kafiću...
















Da se čovek zasladi, to je jedna stvar. Naići na mađarski kolač sa raznim ukusima, uključiv i čokoladni, e to je sasvim nova dimenzija zaslađivanja. Bar za mene.


A pored nas parada labudova, odjednom...



I negde je morao biti pobednik, probalo se, procenjivalo, ocenjivalo i proglašavalo.
Sve taman kako i treba.



A splav Grozna deca?
Ma naravno, i tako nešto trenutno postoji...


Srećom, Dunavski kej ima još toga da ponudi iako je voda niska pa ambijent i nije reprezentativan baš uvek.