Nešto kao reč dobrodošlice...



Kao i u fotografisanju, tako i u izboru i prikazu fotografija na stranicama pred nama, trudio sam se da na neki vedriji i lepši način istaknem one izuzetnije momente iz relativno dosadne svakodnevnice i obogatim ih fotografijom koja bi mogla gledaoca da bar nakratko odvuče na neku drugu, lepšu stranu.
Ne znam da li sam i koliko uspeo u tome, ali znam ko će znati... svako ko se zadrži na ovim mojim stranicama.

Svakom posetiocu želim da uživa na stranicama ovog Bloga bar upola koliko sam ja uživao u ideji da neke svoje lepe momente podelim sa drugima.

Претражи овај блог

Пратиоци

субота, 30. новембар 2013.

Objektivom van Srbije - Ilirska vidilica, drevno mesto sa koga se pruža pogled od koga zastaje dah

Šuma, više puta gorela i podmlađivana za mog sećanja, a tek o ranijim dekadama ne smem ni pomišljati...smeštena između Jadranske magistrale i mora...podeljena stazama koje vode do najskrivenijih uvala i plaža. Šuma poznata kao Osejava, ne toliko misteriozna, koliko uvek zanimljiva kao pešački, a u nekim godinama i istraživački izazov.
E, negde nasred te šume tabla, putokaz, tek da znamo gde smo uopšte. Na jednu stranu Makarska, na drugu Tučepi...a put mora najinteresantnije što ova šuma krije. Vidilica, ili vidikovac. Kažu - Ilirska.


Ostaci neke stare bogomolje, poluuređen teren, zemljana staza posuta borovim iglicama koja vodi ka ostacima nekakve zidane osmatračnice. Sve u svemu, ambijent potpuno nesposoban da namernika pripremi na prizor koji puca kada se stigne do najisturenijeg dela Vidilice. Nemoguće je sav osećaj koji ispunjava čovek pred tim pogledom opisati možda ni celim rečenicama, ali nešto najbliže opisu tog osećaja krije samo jedna reč - Fantazija!


Sve ostalo je, verovatno, suvišno...tu je, na slikama sa kojih se verovatno može pročitati utisak koji ima čovek kada iz šume naleti na ovakav prizor, ma koliko puta prethodno uživao u pogledu na razne uvale, plažice i brodiće na putu ka ovoj fantaziji. Imao sam sreće da me neko ko je spoznao i razumeo lepotu uživanja u životu povede na to, za mene dotad skriveno mesto, i tako su nastale i slike koje rado delim na ovoj stranici sa svima.



Zavideli mi ni njima na pogledu sa broda, ili oni nama na pogledu na brod, verovatno je svejedno. Ovo su prizori kada neko nekome mora zavideti...







Vidilica arhitektonski viđena priča, ali i apsolutno nebitna kad čovek izbije na obalu:









среда, 27. новембар 2013.

Foto album - Skela u Ramu, jedinstvena atrakcija u Srbiji, Dunavom kao po moru

Preći sa jedne na drugu stranu reke, oduvek je bilo problem za čije rešavanje su neretko nalažena i veoma atraktivna rešenja. Bilo da su u pitanju mostovi, trajekti, skele ili čak gazovi gde je to moguće, veoma se često prelazak reke odvija na jedan dovoljno atraktivan način da ne prođe nezapaženo za putnika koji se zaputio na drugu obalu. Naravno, najveći broj mostova pređemo tako da ih ne primetimo, gazove danas koristi uglavnom lokalno stanovništvo traktorima pa je i moguće da prelazak reke postane jedna rutina koja se i ne primeti, ali ako sa braničevske strane poželimo u Banat da pređemo ispod srednjevekovne tvržave u Ramu, sasvim je sigurno da taj prelazak neće proći nezapaženo.
Naprotiv, taj prelazak predstavlja atrakciju, jedinstvenu u Srbiji, koja je definitivno za pamćenje.


Dunav je ovde ogroman...baš ogroman, bez preterivanja. U toj svojoj veličanstvenoj veličini pelazak skelom, čak i pored činjenice da to svakodnevno rade iskusne skeledžije, apsolutno izaziva u putniku osećaj savršenog izazova u kome nagle skokove adrenalina kompenzuje momenat kompletne ispunjenosti lepotom velike reke koji jednovremeno opseda sva čovekova čula. Čujemo Dunav, vidimo ga, mirišemo ga?
Nemam pojma, sve to, svakako, bez mogućnosti da uspostavimo redosled tih nadirućih upliva moćne reke u nas dok se skela odvaja od obale...














недеља, 17. новембар 2013.

U šetnji po Beogradu - Zemunska kaldrma kao vodič kroz istoriju

Danas, s vremena na vreme, čujem kako mnogima smeta kad se neko predstavi da je iz Zemuna, tobože, pa sve je to Beograd... Uglavnom je u pitanju neznanje, uglavnom je neznanje oprostiva kategorija u takvim situacijama, pa onda više i ne zvuči strašno. Istorija Zemuna nikako nije tako burna i prepuna krvi, odlikovanja i zastava kao istorija Beograda, ali se sasvim sigurno pisala odvojeno od istorije Beograda. Uticaji su postojali, nesumnjivo, ali se, kažu, i kamen na ulice stavljao u skladu sa prilikama, i to veoma često drugačije od onog kamena u Beogradu. Moglo se, cvetala je trgovina, zanatstvo, Zemun se razvijao po uzoru na evropske varošice, posmatrajući Beogradsku varoš kako pod turskim jarmom čeka svoje vreme.
Kada to čovek zna, onda mu i šetnja kaldrmisanim uličicama od Keja do Kule ume biti kao ilustrovana istorijska čitanka. Smena raznih stilova, odsustvo puškarnica, ali prisustvo živih boja, kao i druge slike tokom te šetnje, jasno kazuju kako je pisana istorija Zemuna.


I tako, svaki korak po zemunskoj kaldrmi šapuće o sebi, o decenijama i vekovima utkanim u te kapije, zidove i ulice, samo za onoga ko ume da sluša. Da, danas je Zemun beogradska opština i jeste deo nečeg mnogo većeg, ali upravo svojom istorijom samostalnog razvoja je i obogatio tu veliku celinu koje je danas deo. Zato, naćuljimo uši u ovoj šetnji po zemuskoj kaldrmi...