Nešto kao reč dobrodošlice...



Kao i u fotografisanju, tako i u izboru i prikazu fotografija na stranicama pred nama, trudio sam se da na neki vedriji i lepši način istaknem one izuzetnije momente iz relativno dosadne svakodnevnice i obogatim ih fotografijom koja bi mogla gledaoca da bar nakratko odvuče na neku drugu, lepšu stranu.
Ne znam da li sam i koliko uspeo u tome, ali znam ko će znati... svako ko se zadrži na ovim mojim stranicama.

Svakom posetiocu želim da uživa na stranicama ovog Bloga bar upola koliko sam ja uživao u ideji da neke svoje lepe momente podelim sa drugima.

Претражи овај блог

Пратиоци

недеља, 31. март 2019.

Objektivom po Srbiji - ono mesto u kom se sa ludaje vidi cela Kekinda... - Kikinda!

Dakle, to je već legenda.
Ona prava legenda.
I to verzija u kojoj šala preraste u anegdotu.
Onda anegdota preraste u legendu.
U legendu o gorostasnoj Ludaji...
I..tako to onda krene...
Elem, na području koje se pod ovim i sličnim nazivima ovde moglo zateći još od nekog petnaestog veka, obitavale su razne zajednice.
Ljudi uglavnom...ali i mamuta.
No, tome će svakako detaljnije biti posvećena posebna stranica.
Ipak, ako realno sagledamo, kad odbiješ ludaju i sve vezano za nju, a zatim i mamuta Kiku, objektivno - šta preostane?
Pa, ostane samo...Kikinda.
Malo li je...rekli bi danas...
Kikinda je prelepa, u gradu i na području oko njega živi šezdesetak hiljada ljudi.
Definitivno je gradić koji valja posetiti.


Mesto koje su prvi naselili Srbi sa zadatkom da se na južnoj i jugoistočnoj granici bore sa nadirućim Turcima za račun Austrougarskog carstva, pravi svoj urbani život počinje tek kada ti isti vojnici nastupanjem mira, ostaju bez posla.
Ratari koji ovo područje oblače u novo, mirnodopsko i hlebotvorno ruho, zapravo su tek bivši ratnici. Za njima dolaze polako i Nemci, Madjari i drugi, te je i danas ovo svojevrsna kosmpolitska priča u kojoj se popneš na onu legendarnu ludaju i sa nje vidiš celu Kekindu...














































четвртак, 21. март 2019.

Dvorci i stilska arhitektura Srbije - Dvorac Dunđerski u Hajdučici, prelepo zdanje u prelepom parku

Damaskin.
Ne znam da li je to baš pravi naziv.
U svakom slučaju, i tako ga zovu.
Banat je takođe bio interesantan najpoznatijem Dunđerskom, Lazaru.
Možda ne toliko za živeti, ali za zidati zaostavštinu, jeste.
Ovaj dvorac u selu Hajdučica je zidao.
Nije kupio pa preuređivao, ne...
Zidao je od početka.
Samo...nije sve u ciglama, pa ma kako impozantno bile naslagane i okrečene.
Ne, više od veka star park u kome je smešten dvorac je zaista nešto posebno.
Ugođaj je kompletan tek kada se sve to vidi...i doživi.
Legende vezane za ovaj dvorac nema.
Možda, doduše i ima nečega ali je onda meni to nepoznato.
Pa ipak, sudbina, ona pisana, kazuje interesantne stvari, možda jednako kao i neke legende.
Solunski front, tacnije 70-ak porodica dobrovoljaca ove epohe, koriste neko vreme kao svoj dom ovo zdanje.
Nasledstvom ćerke, a potom i njenom udajom, te neizbežnim mirazom, imanje pred Drugi svetski rat prelazi u ruke poznatog industrijalca, ali praktično samo da bi dočekalo sudbinu svih imanja, svih industrijalaca i bogatih ljudi...
Konfiskacija, a zatim i smeštanje poljoprivrednog dobra na njega, sudbina je koja je uveliko slutila na potonje zapuštanje o konačan sunovrat sjaja nekada prelepog prizemnog dvorca.
Pa ipak, poneke bajke se i ostvare te današnji vlasnik, akcionarsko društvo, izdvaja značajnu godišnju sumu za održavanje iako koristi tek nekoliko prostorija.
Otud danas dvorac u Hajdučici i izgleda ovako:



Pa ipak, bez parka teško bi bilo doživeti ideju koja je od 1901. godine učinila ovaj deo Banata sasvim drugačijim...