Nešto kao reč dobrodošlice...



Kao i u fotografisanju, tako i u izboru i prikazu fotografija na stranicama pred nama, trudio sam se da na neki vedriji i lepši način istaknem one izuzetnije momente iz relativno dosadne svakodnevnice i obogatim ih fotografijom koja bi mogla gledaoca da bar nakratko odvuče na neku drugu, lepšu stranu.
Ne znam da li sam i koliko uspeo u tome, ali znam ko će znati... svako ko se zadrži na ovim mojim stranicama.

Svakom posetiocu želim da uživa na stranicama ovog Bloga bar upola koliko sam ja uživao u ideji da neke svoje lepe momente podelim sa drugima.

Претражи овај блог

Пратиоци

недеља, 28. фебруар 2021.

Foto album - Šodroš, novosadska plaža koja je nestala i jezero čiju će divlju prirodu ukrotiti, omaž jednom slobodarskom duhu bez koga smo ostali

Beše ovo težak februar.

Jedan od onih koje sam najteže podneo u životu, kad razmislim malo.

Od ovog februara je dosta manje nas nego ranije.

Ne, nije nas dosta manje...iako možda i jeste...ali je zapravo dosta manje nas...nekih nas. Deo sebe smo pustili sa ovim februarom, daleko, visoko, nepovratno. U delu nas koji smo zadržali sebi, ostaće da živi i taj deo nas koji smo morali pustiti da ode, jer samo tako život i može da teče dalje.

Da, tuga je opsela ne samo Novi Sad, već daleko, daleko šire od toga... Neko je otišao da pripomogne dedi u oranju nebeskih njiva, neko ostao da gleda u komšijski oblak sve se nekako nadajući da će se On na neki način pod njim opet roditi...a neće..

No, sve je to ipak krug života u kome smo svi.

I nekako, sve je to poteklo od prirode, i sve je to na neki način i dalje u prirodi iz koje povremeno iskoračimo. Ponekad i bahato, podrazumevajući da će ta priroda uvek biti tu za nas.

Vapaji koje čujemo, onih svesnijih, utihnu u našim ušima očas posla čim shvatimo koliko će nam komfora u životu doneti žrtvovanje malo prirode. Prirode koja neće uvek biti tu za nas.

I, ako smo dosada zatvarali uši za one vapaje svesnijih, sada je red da zatvorimo i oči.

I pustimo da divlju prirodu zameni urbanija i komfornija priča.



Veza između odlaska najvećeg pesnika današnjice i prirode koja će na sličan nestati i zaokružiti jednu našu epohu svojim odlaskom na sličan način, je jedna obala Dunava...jedna divlja plaža, nelegalna deponija, nelegalno vikend naselje...jedno mesto na kome se mogao videti i dabar ili kormoran kako uživaju u tišini i osami zajedno sa onim posetiocima kojima baš tako nešto treba kad istupe iz gradske vreve svakodnevice. Jedan Šodroš.

Pogled na ovu plažu koja je nestala, i jezero odavno zapljunuto i bezecovanju, može se već danas vrlo teško steći, a da bude sveobuhvatan. Vikendice nasilno i apsolutno bespravno ograđene, na samoj obali, oduzele su plažu i pogled na sremsku obalu, na Kamenicu i Petrovaradin

Urbanistički planovi koji se guraju u javnosti vele da će ove nasilnike ukloniti neki slični, samo sa pravnom podlogom, ali svejedno...onaj krug u kome gubiš prirodnu lepotu nauštrp neke nametnute, zatvoriće se neumitno i nad Šodrošom.

Ko je poveo dragu osobu sa sobom, uživao u miru i tišini na svega nekoliko kilometara od centra najvećeg vojvođanskog grada, trenutno u tihom tugovanju, doživeo je ovaj maleni Raj. Ko je odslušao divlje patke kako paraju tišinu toliko dostojanstvenu da je ne remete čak ni čamci ribara koji kao da se na nekim nevidljivim prstima iskradaju kroz tesnac između Ribarca i Šodroša, taj je čuo prirodu.

Ubrzo će sledeća takva priroda biti tek Begečka jama, a Novosađani će lagano spuštati konačno korice jedne svoje knjige o nekoj slavnoj epohi u kojoj se mogao čuti slobodarski stih, krckanje drveta dabrovih zuba, i osetiti mir i spokoj koji nosi zbir svega toga.

Novi Sad će preživeti. Zagaziće u nove, nametnute epohe i ne sumnjam da će i njih učiniti slavnima.

Ne sumnjam u one koji su već umeli toliko toga, i ne sumnjam da se ispod onih oblaka koje vetar poput konja propinje, već rodilo dovoljno onih koji će poštovati prethodno a izgraditi na tome buduće.

Volim Novi Sad, jasno je...iz sveg srca.

Grad koji je nije dozvolio da On ostane bez svog Dueta jer nije imao ko da mu ga otpeva...grad koji mu je posvetio najlepše višeglasje stopljeno u jedan ogroman i nezaboravan hor.
























I, da ne bude zabune...nemam pojma šta je On mislio o Šodrošu. Ovaj članak nisam posvetio Njemu.

Posvetio sam ga Novosađanima.

Njemu...šta ja uopšte Njemu mogu posvetiti...ko sam ja, pa da to mogu.

Srećom, i takvi se rode, pokažu nam, i odu...


уторак, 23. фебруар 2021.

Objektivom van Srbije - Risan, od sjaja ilirskog kraljevstva, preko čuvenog bokeljskog letovališta, pa do tačke na karti koja se bori da na njoj i opstane, i trajektna linija koja je krivac

Nekome neće biti tuga. 

Nekome će biti zanimljivo primorsko mestašce.

A nekome će samo ta reč ostati posle svega...

Ja sam na momente levitirao između ta dva ekstrema vezana za najseverniji i najstariji gradić u Boki Kotorskoj, sa sopstvenim zalivom. Zalivom kojim je svojevremeno nazivana i čitava Boka.

Danas je to dvadesetak minuta koračanja praktično uz obalu.

Pustu, uglavnom.

Park, crkva, groblje, bolnica...

Koraci usitne pored svakoga od tih karakterističnih elemenata Risna, ali šetnja i dalje ne traje duže.

Nanižu se, istina, i elementi na obali, simpatično ušće opkoračeno restoranskom terasom, solidno uređena omanja lučka infrastruktura, te hotel Teuta koji je svakako video i lepše dane.

Nekada važna saobraćajnica, gotovo da je pusta.

U daljini se naziru krivci za to.

Vredni beli trajekti koji od Kamenara do Lepetana i obrnuto prevoze sve one koji bi nekada ovom saobraćajnicom prošli, te na trenutke je činili i opasnom za prelazak meštana čiji je broj danas gotovo prepolovljen. Od kada je uspostavljena ova trajektna linija, više puta je modernizovana tehnologija, ali i protokoli za funkcionisanje. Tesnac Verige, tek par stotina metara udaljen, poznat je po snažnim strujama, što u kombinaciji sa vetrovima predstavlja veliki izazov za iskusne kapetane koji desetinama puta dnevno pristanu i isplove tuda.

I na taj način učine da u Risan dolaze samo oni koji su tu i pošli. Prolazaka gotovo da i nema više.

No, ako se malo vratimo unazad, shvatićemo da nije baš uvek ovako bilo.

Vaso Ćuković, ime je koje se, osim imena Teuta, najčešće spominje u ovom mestu.

Veliki zadužbinar i dobrotvor, ostavio je svom mestu dosta toga, a njegovo ime danas nosi i bolnica, jedina specijalizovana u ovom delu Crne Gore. Čak i Dom kulture koji se njegovim novcem podizao dok nije zamenjen novim, svedoči o svesti i odgovornosti tog pojedinca, ali i postojanju društvene logike za tako nečim. Govori nam da je to bila realna potreba jednog mesta koje živi. 

Mesta koje ima privrede, mada pretežno poljoprivrede i ribarstva, čak i kada nema turista.

Hotel Teuta, dominantan na obali, predvodio je novo doba ovog gradića, u jurišu na svoju, pokazaće se, poslednju slavu. Danas ne može da istrči ni počasni krug više, ali nadam se da se korice njegove knjige nisu još uvek sklopile.

Naravno, vremenom su turisti spustili poljoprivredu sa trona, dok nije ponestalo svega toga danas.



Časovnik sa vekovima ću još jednom pokrenuti unazad, jer upravo artefakte svog najotmenijeg doba i danas Risan čuva. Hipnos, još jedno ime koje se vezuje za Risan. Najstariji stanovnik mesta, zapravo, na neki način. Antika je ovde sveprisutna. Rimljani su napravili od ovog nekada jako utvrđenog mesta, sedište svoje opštine čak. Takve povlastice nisu uživali ni veći antički gradovi, ali grad na putu između Skadarskog jezera i Jadrana ih je dobio.

Slavna vremena u slavu prethodnih slavnih vremena pod Ilirima koji su ga i osnovali gotovo pet vekova ranije, te ga na kraju učinili i poslednjim uporištem pod najezdom Rimljana. 

Ponovo onaj vekovnik časovnik vrti Risan unazad.

Ilirsko pleme Rizuniti osniva i utvrđuje gradić na obali zaliva, tačnije u samom njegovom dnu.

Slava ilirske države nije mimoišla ni Risan, ali vrhunac njegovog značaja iz ilirske epohe je ujedno i kraj iste, u kome se, prema legendi, poslednja ilirska kraljica Teuta, ubila pred neumoljivom opsadom i napadom Rimljana.

I, tu negde možemo da zaustavimo taj časovnik sa vekovima umesto sata i minuta.

To je ta tačka otprilike.

Ipak, vremeplov pomaže da se drugačije pogledaju sada puste ulice nekada slavnog gradića, i taj pogled je nešto lepši. I dalje je sve uglavnom polupusto, ali sada je to na neki način privilegija, izbegavanje gužve koju okolni gradovi kao što su Tivat, a posebno Perast i nadasve Kotor neumitno odlikuje, te mnogima i kvari ugođaj. Sa novim pogledom ni oni vredni trajekti više nisu krivci za sve u Risnu, već samo romantične lađe na horizntu...i sada je sve nekako...potaman.

Potaman za onih dvadesetak minuta šetnje uz obalu, potaman za sva istraživanja starog dela grada sa obrušenim starim delima arhitekture koja prkosno podsećaju na svoje slavne dane.

Potaman za prileći na plažu na kojoj imaš, gle čuda, mesta za raširiti peškir a da niko ne dođe da to i naplati...ili, jednostavno samo raširiti peškir bez da ikome smeta.














































I, naravno...negde na horizonu, one vredne bele lađe koje gotovo da trče sa obale na obalu i stignu da prevezu sve koji su naumili preko...zapravo su disciplinovane posade koje odišu iskustvom, ali i ljubaznošću i strpljenjem najčešće. Čudno je to zapravo, čudno, jer posao je naporan, teško je izdržati sve to bez psovke i grimase.

A opet, i pogled koji ova vožnja od nekoliko minuta pruži na Boku, nekome ume biti jedinstven.