Nešto kao reč dobrodošlice...



Kao i u fotografisanju, tako i u izboru i prikazu fotografija na stranicama pred nama, trudio sam se da na neki vedriji i lepši način istaknem one izuzetnije momente iz relativno dosadne svakodnevnice i obogatim ih fotografijom koja bi mogla gledaoca da bar nakratko odvuče na neku drugu, lepšu stranu.
Ne znam da li sam i koliko uspeo u tome, ali znam ko će znati... svako ko se zadrži na ovim mojim stranicama.

Svakom posetiocu želim da uživa na stranicama ovog Bloga bar upola koliko sam ja uživao u ideji da neke svoje lepe momente podelim sa drugima.

Претражи овај блог

Пратиоци

четвртак, 31. октобар 2024.

U šetnji po Beogradu - Tarzan plaža, najpoznatiji brend Progara na svetu

Rubni delovi rubne beogradske opštine....ne znam kako to zvuči, ali probao sam da se potrudim da izbegnem reč periferija. Ne zato što smatram da je to nešto pežorativno, neprikladno i slično, već prosto što kada treba da spomenem mesto Progar, jednostavno reč periferija ičega, nije adekvatna.

Progar, malo mesto u sremskom delu Beograda, naprosto jeste mesto koje se administrativno graniči sa Pećincima, ali ga ni nekim pridevima poput graničnog, ne možemo tačno opisati.

Jednostavno, Progar je tu gde je, na levoj obali Save, i ako Progarčane pitate, to je i najlepši deo Save.

Pa sad, eto, možda jedan Beograd na vodi više manje, ali tu je negde u samom vrhu njihov deo Save.

Šalu na stranu, za Progar apsolutno ne znači ništa što se do tamo iz gradskog jezgra putuje gotovo sat vremena, i što kada se produži dalje, izlazi se iz Beograda nakon samo ponekog kilometra.

Progar je i dalje tu gde je, i nekako se čini da je poprilično okrenut sam sebi.

O tome dosta govori i njihov najpoznatiji brend na svetu, Tarzan plaža.

Pa, o čemu se tačno radi?

Na samom kraju mesta, nalazi se i autobuska okretnica, a kada se samo malo produži pored nje putem ka Obedskoj bari, dolazi se do drvenih tabli koje pokazuju na skretanje levo, ka Savi, a koje su nekada bile daleko atraktivnije nego danas.

Rustična, autentična i možda nedovoljno označena tabla, nekada je pokazivala na levo sa natpisom Tarzan plaža, a ispod je stajala velika reč - Ovamo!

Danas je ta tabla ustupila mesto nekim savremenijim, ali manje duhovitim i atraktivnim.

I kada skrenemo, idemo dalje putem na samu Progarsku adu koja je nasipnim putem povezana sa kopnom, a zatim stižemo i na našu destinaciju.

Tarzan plaža.

Danas je to mesto unekoliko drugačije nego pre, recimo, desetak godina, i danas neke nove klinke zavode ovde neke današnje klince u sličnom ambijentu kupajući se, sunčajući, igranjem odbojke na pesku ili karata i jamba na peškiru ili za stolom. Samo danas nema više onog konpca koji je glumio lijanu, i koji je pod istim tim drvetom zamenila visoka betonska skakaonica.

Ostalo je, više manje nepromenjeno.

Jednom rečju - prelepo.


Dolazak na samu plažu ume da izmami uzdah još dok smo u kolima ili na motoru, zavisno čime dođemo, jer samo lokalci ovde krenu peške.

Drvoredi uz obalu, sređeni i na jednom mestu raščišćeni u prostran i kapacitetan parking u prirodnoj senci izuzetno visokih krošanja, prvi su utisak koji obuzima kada se dođe, jer ovako nešto je apsolutno neočekivano na jednom ovakvom mestu.

Sledeći utisak je kompleks u koji ulazimo na jedan od dva izgrađena ulaza iako zapravo ovde i ne postoji neka čvrsta, formalna ograda kompleksa koji delom zalazi u svojevrsnu šumu oplemenjenu održavanim travnjakom, cvećem a zatim i stilizovanim objektima, zatim stolovima i mrežama za uživanje.

Taj kompleks se svojim drugim delom širi ka samoj reci, na betonirani deo obale kojim dominira restoran sa nekoliko terasa sa stolovima, ali i ležaljkama, te već na prvi pogled postaje jasno da je upravo ovo ugostiteljski model koji svi priželjkujemo svi kada krenemo negde na kupanje, posebno na more gde je sve češće teško pronaći bilo kakav model uživanja na plaži, a da se dodatno ne naplaćuje.

Štaviše, ukoliko baš ne želite ništa da popijete, meni nije poznato da ćete biti zamoljeni da odete čak i sa ugostiteljskog mobilijara, a kamoli sa setova za sunčanje.

Ponton koji širi paletu mogućnosti za kupanje i sunčanje, ali i omogućava pristajanje čamaca zarad uživanja na ovom mestu, poseban je detalj. Možda čak i više od terena za odbojku u pesku koji je izuzetno angažovan.

Konačno, celokupno ovo mesto nastalo je iz entuzijazma jednog čoveka koji je voleo tu obalu, pecanje i talase, sunce, i svoje mesto. Žika Babuška je ime koje ovde svi znaju, ime onoga ko je izbetonirao ovaj deo obale, a pritom sačuvao prirodu, te je dodatno oplemenio u meri u kojoj se samo dubokim naklonom može odati priznanje za ovakav poduhvat.

Na obali je sačuvao i stablo koje se naginjalo nad vodu u dovoljnoj meri, da se za njega mogao vezati snažan konopac koji je poput lijane služio za skokove u vodu na tom mestu.

Da, upravo poput popularnog Tarzana u nekoj imaginarnoj džungli Afrike, samo ovde, na nepun sat od centra grada, na mestu do koga se stiže gradskom autobuskom linijom.

Danas je ovaj konopac u međuvremenu unapređen prečkom kao rukohvatom, unapređen i zidanom skakaonicom, a danas čak i zamenjen njome, ali naziv je ostao.

Brend je zaživeo, Progar je u velikoj meri prepoznat upravo po svojoj Tarzan plaži.

Plaži jedinstvenoj po mnogočemu...
































A, kako je to izgledalo pre nekih desetak godina, možemo da vidimo na slikama koje slede.

Šmekeri koji su tada pokušavali da svojom atletikom i neustrašivošću šarmiraju devojke na obali, i devojke koje su gotovo podjednako zadavale svojim udvaračima nove atletske zadatke, danas verovatno dovode svoju dečicu na ovu obalu, ali retrospektiva kroz fotografije nekada i sada možda najbolje bude oslikala jedan lep, a možda i najlepši deo njihove priče o odrastanju.

A nama koji to ponekada pogledamo sa strane, možda i otvori još jednu lepu stranicu koju krije neispričiva priča o Beogradu i svim njegovim čudima...















субота, 26. октобар 2024.

Dvorci i stilska arhitektura Srbije - Dvorac Zako u Bajši, nesvakidašnja priča na severu Vojvodine prepuna kontroverzi

Dvorac ili zamak....ili čak kaštel ili letnjikovac.

Jedna od osnovnih dilema kada je reč o prelepim spomenicima stilske arhitekture u Vojvodini, ali i Srbije generalno. Gotovo nikad čovek ne može biti siguran kako bi nazvao neku od tih lepotica koje je uglavnom uništio zub vremena na ovaj ili onaj način, ali se i dalje može nazreti nekadašnji sjaj i elegancija koji su krasili mesta u kojima su nastajala, ili češće, mesta koja su nastajala oko i uz njih.

I, kojim god nazivom da nazovemo neko od ovih remek dela arhitekture, zapravo teško da ćemo pogrešiti.

Da, možda je pretenciozno neke od tih pretežno prizemnih i jednospratnih građevina nazvati zamkom, pa možda čak i dvorcem, ali definitivno će se i tada znati o čemu pričamo, dok je pojedine predivne komade arhitekture zaista preskromno zvati letnjikovcima ili vilama.

I onda možemo koristiti jedan naziv koji možda i najbolje opisuje većinu ovih arhitektonskih, kulturnih i istorijskih bisera, ali je i najmanje u upotrebi.

Kurija. Narodski rečeno, niti veliko, niti malo.

Dakako, taj izraz se koristi i za druge pojmove, ali kao građevina opisana ovim nazivom, gotovo se svako od ovih domaćih arhitektonskih dela može prepoznati.

A istorijat ove kurije, dodatno inspiriše da je baš tako i nazovemo.

Jer, nije oduvek ovakvog izgleda i arhitekture, ova značajna građevina bila, već se vremenom - doterivala.

Da, istorija se vezala za ove krajeve poprilično i kroz upravo ovaj kaštel, ali ga je jednovremeno ta ista istorija i oblikovala i definisala vremenom.

Ta istorija seže u daleke vekove u kojima je posle raznih uzmicanja i vraćanja na ove teritorije, konačno Carska vlast velike Austrougarske monarhije, zaposela ove krajeve sve do vlastitog raspada nakon Velikog rata. I tom prilikom je iz predostrožnosti formirala brojne granične krajine koje je naseljavala budućim vojnicima graničarima koji su na sebe imali primati teret eventualnog turskog prodora na sever, a zauzvrat su dobijali zemlju koju su mogli obrađivati, te na njoj svoje domove izgraditi.

Jedan od takvih zaslužnih graničara, sa svog kapetanskog čina koji je zaslužio ratujući na Tisi i Potisju, napredovao je do plemićkog zvanja uz koje je išao i predikat - od Bajše.

Ondašnja administracija neretko je dodeljivala velika slabo ili uopšte nenaseljena područja uz plemićke titule sa zadatkom da nasele ta područja. Ukratko rečeno, tako je i naseljena Bajša, prelepo i uređeno selo i dan danas, u kome na vlastiti ponos danas skladno žive i Srbi i Mađari i Slovaci i Rusini.


Ova kurija, ako smo rekli na početku da bismo mogli nazvati ovaj dvorac, nije nastala kao kuća za život u njoj, i nije nastala odmah kao biser arhitekture, jednako kao što nije uvek bila ni opšte društveno dobro, ali ni ruglo jednom od najlepših bačkih sela.

Ne, sve od navedenog ova građevina je postajala vremenom.

Sredinom osamnaestog veka, kada je uz zvaničnu grbovnicu dodeljenu askurđelu porodice Zako, kapetanu Stevanu, zapovedniku milicije u Turskoj Kanjiži danas znane kao Novi Kneževac, i započela ova priča, na mestu na kome leže danas ostaci velelepne građevine, sazidana je daleko prozaičnija kuća. Prozaična po arhitekturi, prozaična i po nameni, ova kuća će sačekati gotovo sedamdesetak godina da se preobrazi u dvorsko zdanje. I jedan i drugi izgled diktirala je njena namena, a prvobitna namena je bila da posluži kao administrativna zgrada za nadzor aktivnosti u spahiluku, čime je sasvim logično, bilo kakav luksuzniji izgled, bio neoprostiv i nepotreban izdatak.

Sledeća namena, makar za porodicu Zako koja je i dalje živela u starim odajama na Tisi, bila je garancija za zaduživanje, te nekih pola veka njome gazduje izvesna porodica Vojnić, sve dok jedan od potomaka porodice Zako nije isplatio dug, te se zgrada vratila u posed Zakovih.

I, tada nastaje najverovatnije i renesansa ove građevine. Presvučena u sasvim novo gizdavo ruho, zasijala je  poput kakve zvezde ova kurija sjajem pravog dvorca. Vremenom je sve više oplemenjivana, a u tom periodu je na drugom kraju dvorskog vrta podignuta i pravoslavna crkva. Iako svoju renesansu doživljava kroz stil poznat kao klasicizam a koji u to vreme još nije preovladavao već se tek nazirao, takve kontroverze ispratiće dvorac Zako sve do današnjih dana.

Naime, iako je tek otkupljeno imanje velikim naporom i vraćeno u svoje vlasništvo, te je dodatni napor uložen u preobražaj ružnog pačeta u veličanstvenog labuda, i dalje su vlasnici živeli na Tisi, a ovde su dolazili tek povremeno. Kontroverza takvog odnosa prema imovini i značajnom ulaganju u nju, produbljuje se se i činjenicom da su parkovske površine koje okružuju ovo zdanje, bogate biljnim vrstama i danas, ali se svejedno nisu koristile osim pokatkad, kada su vlasnici dolazili sa porodicama.

I tako sve do prodaje imanja bogatom vlastelinu iz Sombora, kada ovom imanju ostaje samo naziv Zako, a sudbina mu donosi nove kontroverze.

Bazeni, vrtovi, teniski teren...potom i bioskop, restoran, prenoćište, biblioteka....sve su ovo pojmovi koji se do današnjih dana neposredno vezuju za ovo zdanje, baš kao i požar koji je u poslednjoj godini prošlog veka u potpunosti uništio bioskop i deo zdanja.

Do današnjih dana zdanje i kompleks uspeli su da stignu i do finalne kontroverze, tako da danas imamo u funkciji jedino deo kurije u koji je smeštena biblioteka, i taj deo je zapravo jedini ne samo funkcionalan, već i očuvan i održavan.

Restoranski deo kao i spratne prostorije za noćenje zakucani su daskama i nisu u funkciji odavno, a onaj izgoreli deo...ne bih ni pominjao.

Konačna kontroverza je nažalost ona u kojoj je nekadašnji biser mesta Bajša, postao upravo suprotno - ruglo koje uveliko naružuje jedno od najlepših naših sela.

No, ako bih dobio pitanje vredi li ovo videti i obići, teško bi se našli uslovi pod kojima bi moj odgovor bio odrečan. Naprotiv, smatram da itekako vredi.

Ko ume da gleda, nagledaće se zanimljivih detalja, a uz malo sreće možda mu aranžman ulepša i graja iz dečijeg vrtića koji se na samo par metara nalazi udaljen, ili čak lokalnog bazena koji je smešten na jednom kraju vrta koji okružuje kompleks. 

Ko ume da vidi, videće istoriju. Videće jedno doba, slavno doba, rekli bi neki, u kome je zapravo svega bilo napretek. I zemlje, i vremena, i ravnice. U neko doba kada je bilo i snegova, te saonica u koje su prezani konji, vreme nostalgično i vreme koje je za neke od nas u potpunosti nestalo.

Meni lično uvek je nedostajalo vremena, a više od toga mi je nedostajalo samo još možda tih ravnica i ovih neodoljivih ruina u njima....jedino snega volim da se sećam, a ne da se podsećam 😀