Rubni delovi rubne beogradske opštine....ne znam kako to zvuči, ali probao sam da se potrudim da izbegnem reč periferija. Ne zato što smatram da je to nešto pežorativno, neprikladno i slično, već prosto što kada treba da spomenem mesto Progar, jednostavno reč periferija ičega, nije adekvatna.
Progar, malo mesto u sremskom delu Beograda, naprosto jeste mesto koje se administrativno graniči sa Pećincima, ali ga ni nekim pridevima poput graničnog, ne možemo tačno opisati.
Jednostavno, Progar je tu gde je, na levoj obali Save, i ako Progarčane pitate, to je i najlepši deo Save.
Pa sad, eto, možda jedan Beograd na vodi više manje, ali tu je negde u samom vrhu njihov deo Save.
Šalu na stranu, za Progar apsolutno ne znači ništa što se do tamo iz gradskog jezgra putuje gotovo sat vremena, i što kada se produži dalje, izlazi se iz Beograda nakon samo ponekog kilometra.
Progar je i dalje tu gde je, i nekako se čini da je poprilično okrenut sam sebi.
O tome dosta govori i njihov najpoznatiji brend na svetu, Tarzan plaža.
Pa, o čemu se tačno radi?
Na samom kraju mesta, nalazi se i autobuska okretnica, a kada se samo malo produži pored nje putem ka Obedskoj bari, dolazi se do drvenih tabli koje pokazuju na skretanje levo, ka Savi, a koje su nekada bile daleko atraktivnije nego danas.
Rustična, autentična i možda nedovoljno označena tabla, nekada je pokazivala na levo sa natpisom Tarzan plaža, a ispod je stajala velika reč - Ovamo!
Danas je ta tabla ustupila mesto nekim savremenijim, ali manje duhovitim i atraktivnim.
I kada skrenemo, idemo dalje putem na samu Progarsku adu koja je nasipnim putem povezana sa kopnom, a zatim stižemo i na našu destinaciju.
Tarzan plaža.
Danas je to mesto unekoliko drugačije nego pre, recimo, desetak godina, i danas neke nove klinke zavode ovde neke današnje klince u sličnom ambijentu kupajući se, sunčajući, igranjem odbojke na pesku ili karata i jamba na peškiru ili za stolom. Samo danas nema više onog konpca koji je glumio lijanu, i koji je pod istim tim drvetom zamenila visoka betonska skakaonica.
Ostalo je, više manje nepromenjeno.
Jednom rečju - prelepo.
Dolazak na samu plažu ume da izmami uzdah još dok smo u kolima ili na motoru, zavisno čime dođemo, jer samo lokalci ovde krenu peške.
Drvoredi uz obalu, sređeni i na jednom mestu raščišćeni u prostran i kapacitetan parking u prirodnoj senci izuzetno visokih krošanja, prvi su utisak koji obuzima kada se dođe, jer ovako nešto je apsolutno neočekivano na jednom ovakvom mestu.
Sledeći utisak je kompleks u koji ulazimo na jedan od dva izgrađena ulaza iako zapravo ovde i ne postoji neka čvrsta, formalna ograda kompleksa koji delom zalazi u svojevrsnu šumu oplemenjenu održavanim travnjakom, cvećem a zatim i stilizovanim objektima, zatim stolovima i mrežama za uživanje.
Taj kompleks se svojim drugim delom širi ka samoj reci, na betonirani deo obale kojim dominira restoran sa nekoliko terasa sa stolovima, ali i ležaljkama, te već na prvi pogled postaje jasno da je upravo ovo ugostiteljski model koji svi priželjkujemo svi kada krenemo negde na kupanje, posebno na more gde je sve češće teško pronaći bilo kakav model uživanja na plaži, a da se dodatno ne naplaćuje.
Štaviše, ukoliko baš ne želite ništa da popijete, meni nije poznato da ćete biti zamoljeni da odete čak i sa ugostiteljskog mobilijara, a kamoli sa setova za sunčanje.
Ponton koji širi paletu mogućnosti za kupanje i sunčanje, ali i omogućava pristajanje čamaca zarad uživanja na ovom mestu, poseban je detalj. Možda čak i više od terena za odbojku u pesku koji je izuzetno angažovan.
Konačno, celokupno ovo mesto nastalo je iz entuzijazma jednog čoveka koji je voleo tu obalu, pecanje i talase, sunce, i svoje mesto. Žika Babuška je ime koje ovde svi znaju, ime onoga ko je izbetonirao ovaj deo obale, a pritom sačuvao prirodu, te je dodatno oplemenio u meri u kojoj se samo dubokim naklonom može odati priznanje za ovakav poduhvat.
Na obali je sačuvao i stablo koje se naginjalo nad vodu u dovoljnoj meri, da se za njega mogao vezati snažan konopac koji je poput lijane služio za skokove u vodu na tom mestu.
Da, upravo poput popularnog Tarzana u nekoj imaginarnoj džungli Afrike, samo ovde, na nepun sat od centra grada, na mestu do koga se stiže gradskom autobuskom linijom.
Danas je ovaj konopac u međuvremenu unapređen prečkom kao rukohvatom, unapređen i zidanom skakaonicom, a danas čak i zamenjen njome, ali naziv je ostao.
Brend je zaživeo, Progar je u velikoj meri prepoznat upravo po svojoj Tarzan plaži.
Plaži jedinstvenoj po mnogočemu...
A, kako je to izgledalo pre nekih desetak godina, možemo da vidimo na slikama koje slede.
Šmekeri koji su tada pokušavali da svojom atletikom i neustrašivošću šarmiraju devojke na obali, i devojke koje su gotovo podjednako zadavale svojim udvaračima nove atletske zadatke, danas verovatno dovode svoju dečicu na ovu obalu, ali retrospektiva kroz fotografije nekada i sada možda najbolje bude oslikala jedan lep, a možda i najlepši deo njihove priče o odrastanju.
A nama koji to ponekada pogledamo sa strane, možda i otvori još jednu lepu stranicu koju krije neispričiva priča o Beogradu i svim njegovim čudima...