Nešto kao reč dobrodošlice...



Kao i u fotografisanju, tako i u izboru i prikazu fotografija na stranicama pred nama, trudio sam se da na neki vedriji i lepši način istaknem one izuzetnije momente iz relativno dosadne svakodnevnice i obogatim ih fotografijom koja bi mogla gledaoca da bar nakratko odvuče na neku drugu, lepšu stranu.
Ne znam da li sam i koliko uspeo u tome, ali znam ko će znati... svako ko se zadrži na ovim mojim stranicama.

Svakom posetiocu želim da uživa na stranicama ovog Bloga bar upola koliko sam ja uživao u ideji da neke svoje lepe momente podelim sa drugima.

Претражи овај блог

Пратиоци

четвртак, 6. фебруар 2025.

Objektivom po Srbiji - Specijalni park prirode Karađorđevo i kanal Lovrenac, neobična i neodoljiva državna granica sa Evropskom Unijom

Mreža zaštićenih područja na Dunavu

Institucija za koju se malo zna van uže stručnih krugova, ali svakako sugeriše određenu jasnu i odlučnu nameru evropskih država da očuva prirodna staništa raznih biljnih i životinjskih vrsta neposredno uz i u toku Dunava.

Čak pet takvih područja u Srbiji je integrisano u ovu mrežu, a jedno od njih je i Specijalni rezervat prirode Karađorđevo, smešteno u delu reke kojim dominira velika krivina nakon koje reka napušta smer toka sever - jug, i nastavlja pravcem ka istoku posle koje stotine kilometara.

I upravo tu, na području opština Bač i Bačka Palanka, smestili su se pejzaži koje je vekovima Dunav kreirao menjajući svoj tok, plaveći i posušujući područja koja će brojne vrste i biljaka i životinja prepoznati kao svoje prirodno stanište.

I, čekajući da to konačno prepozna i čovek, te proglasi zaštitu nad takvim područjem.

Krajem devedesetih, to se i desilo, i danas je moguće uživati u isto vreme i u belim vrbama, ali i crnim topolama, recimo...

Pa ipak, možda i najsnažnije obeležje počiva na lokvanju, tom listu koji se baškari na vodi i ukrašava je pleneći poglede posmatrača, ma gde da ga ugledaju.

Da, ume da bude onaj magični detalj koji i u najnegostoljubivijem ambijentu zasija...

Pretpostavljam da bi neka razglednica koja bi nas podsećala na ovaj rezervat ponajpre bila oličena baš u simbolici tog lokvanja, iako je ovo značajno ribolovno, pa i lovno područje.

I zaista, kažu da je ovde najveće dunavsko mrestilište štuke, ali da u izobilju ima i drugih vrsta ribe.

A lovište...pa, u neposrednoj blizini je i čuveno lovište Karađorđevo, a divljač baš i ne zna za granice.

Zanimljivo je da se ovde osećaju dovoljno bezbedno i ređe viđane vrste poput kune i lasice, te čak i divlje mačke. Ja ih lično nisam video, ali nema razloga da ne verujem da su evidentirane od strane drugih.

Divlje svinje i jeleni lopatari nekako idu prirodno uz ovakvo jedno stanište, te i nisu neko iznenađenje kada ih spomenemo kao stanovnike Rezervata, kao i brojne ptičje i druge vrste.

Srna ima toliko da sam ih viđao u po bela dana kako nasred njiva čeprkaju nešto, slabo se obazirući na moje prisustvo. No, lov svakako nije nešto što volim, osim kada lovim svojim objektivom, te samo nagoveštavam neke karakteristike da bih ilustrovao višestruku ponudu koja karakteriše ovaj Rezervat.

A ima i još nešto...zapravo, kada vidite lovce, zapitajte ih malo kuda ići i šta videti.

Sve su oni ovde pregazili i prepešačili, sve videli i znaju najbolje odgovore.

Inače, u Rezervatu je jedva nešto preko jednog procenta privatno, a ostatak zemljišta je u državnoj svojini što značajno olakšava zaštitu područja, i moguće da je to jedan od ključnih razloga što se ovde radi o gotovo netaknutoj prirodi. 


Sam Rezervat nije baš komforan za posete, ne. Mnogo je bliži divljini prirode i nekim avanturističkim aktivnostima, negoli pukoj turističkoj poseti koja ipak zahteva određeni komfor.

Pre svega puteve, ali i putne oznake. 

Puteva ima, ali ume da zafali asfalt na njima. Takve puteve samo određena vozila mogu da savladavaju, no onda i nivo očekivanja raste sa takvim zahtevima.

Ipak, takva očekivanja najčešće bi ipak bila preterana i mogla bi razočarati ukoliko bismo se opremili za savladavanje takozvanih letnjih puteva, nekom namenskom i skupom mehanizacijom, osim možda kakvim terenskim motociklom.

I najbolje je očekivanja zauzdati na nivou nekih lepih prirodnih pejzaža, te se držati asfaltnog puta koji nije baš u najboljem stanju, ali je pretežno prohodan i relativno lako savladiv.

Taj put će nas provesti uz jedan, rekao bih, romantičan kanal poznat kao Lovrenac.

Na gotovo svakih stotinjak metara možemo se zaustaviti i napuniti baterije prizorima koji su naizgled slični, ali svako zastajanje doneće nam ipak nekakav nov utisak.

Tokom kretanja ovim putem susretnemo se svako malo i sa kakvim graničnim kamenom, ali i brodom koji lenjo plovi ka svom cilju, uzvodno ili nizvodno, te sa ponekim tinejdžerima sa ogromnim osmesima kako nekako sami sebi važni, patroliraju svojom teritorijom...i svaki takav prizor samo obogaćuje ugođaj.

Ono što ume da pokvari sliku i ugođaj, jesu komarci.

Nažalost, toliko ih ima da se rojevi vide golim okom i po najvećem suncu. I ti rojevi nisu uopšte miroljubivi, naprotiv. Možda agresija koju pokazuju nije toliko vezana za ugrize, ali za ometanje kretanja, a posebno zadržavanja na pojedinim mestima, definitivno jeste. 

Ne sklanjaju se. Ako nam se ukrste putevi, proći ću pravo kroz njih, a da se roj ne raziđe.

Zatvorenih usta, zadržavajući disanje, za svaki slučaj, jelte...ali, i to ume da baci senku na ugođaj.

Štaviše, neke od fotografija ispod teksta plod su gerilske taktike - odslikaj i beži. Brzo...

A ipak, šta i očekivati od ovakvih ambijenata drugačije...ako ćemo pravo.

Srećom, nisu svuda takvi rojevi, i srećom vidljivi su odmah, pa nije strašno ni produžiti koju desetinu metara dalje, pa stati. Jer, svaki pejzaž je na svoj način nagrada za dolazak...

Itekakva nagrada.

A ja sam neke od svojih nagrada zabeležio i podelio na fotografijama podno teksta, i nekako je ovo ta tačka u kojoj se ostavlja tastatura, i prepušta se čitalačkom žiriju da oceni kolika je vrednost mojih nagrada, jer neke sam doživeo čak i kao laureate, no to je neka druga priča, sasvim druga.







































петак, 31. јануар 2025.

Objektivom po Srbiji - Kamengrad, nesvakidašnja postavka u Lazarevcu, vredna svakog koraka kročenog kroz nju

Ambijentalna parkovska celina. Pomalo grubo formulisano, ali u specijalizovanom stručnom miljeu, prepoznatljivo kao jedna od....i, tu negde moram da stavim tačku na opštu definiciju.

Zapravo, veoma, veoma jedinstveno. Sasvim dovoljno jedinstveno da ne može nikako biti jedna od...jedan od...ili nešto od...jer, Kamengrad, kako je nazvana ova celina u kojoj se sjedinjuju mašta, trud, priroda i ono što nikako ne umem da definišem, a to je nekakav simbiotički susret sklada sa neskladom, neuporediv je sa bilo čime sličnim.

Možda je to samo moja impresija u nekom trenutku svog života u kome sam naučio da visoko kotiram i duboko se klanjam nečijem trudu, i nečem urađenom, ali....čak i ako sam preterao, nisam mnogo.

No, ono što želim da kažem je da opšta definicija nikako ne može da opiše sve ono što se da videti i doživeti na uzvisini nad samim centrom Lazarevca!

Korak kroz bilo koju od četiri kapije, zapravo je na svoj način - isti.

I možda je samo taj prvi korak i jedino što je ovde isto, jer zaista je svejedno kroz koju od četiri različite kapije načinimo, kada nas u potpunosti preplave iste impresije.

Sve....tačnije, gotovo sve je od kamena. Da, ima i nečega od uglavnom kovanog gvožđa, a ima i ponečega od drveta, ali umereno. Gotovo - neprimetno.

I sve je to u saglasju sa autorovim stilskim opredeljenjem u kome se u svom radu potpuno oslanjao na prirodu, nastojeći da je samo predstavi svojim umetničkim doživljajem onako kako možda ne bi bila viđena bez toga, ali ne kaljajući je ničim što je smatrao nedostojnim toga. Naravno, mislim pritom na materijale koje je sa prirodnim kombinovao tokom svog rada.

Reč je o, kako se to može saznati, svetskom klasiku naivne umetnosti, a svaka od tih reči ima svoj značaj, uglavnom širi u opisnom smislu.

U Kamengradu se predstavio kamenom. U aranžiranju parka koji je dobio kameni epitet, saradnica mu je bila koleginica arhitekta, jer ma kako zanatski zvučala arhitektonska titula, postoje ti aranžmani koji su urađeni na nekom višem, odnosno umetničkom nivou.

Možemo reći slobodno da su umetničke ideje spojile umetnike na ovom mestu, i da je umetnost podarena svima koji ovde kroče, da se dive, uživaju, ili čak inspirišu, te dožive možda i vlastitu potrebu da za sobom ostave ovakav trag vlastite posvećenosti idejama koje prijaju i pripadaju svima, ali je samo neko ipak bio dovoljno odlučan, da ih sprovede i podeli sa drugima u finalnom obliku.


Niski zidić nepravilnog oblika po svakom mogućem osnovu, spaja pomenute kapije. Ne u potpunosti, ali dovoljno da sugeriše kako je eto, baš takav, nesavršen, nedovršen i unikatan zidić čuvar blaga jedne sjajne ideje sprovedene u delo.

A blago je sastavljeno od brojnih stolova, zatim klupa, pa potom i nekakvih česmi i bunara bez vode....ali sa dušom, kad malo bolje osmotriš....neko će u svem tom blagu možda otkriti i kakvo ognjište oko koga se može sesti, a neko će pročitati i epitaf sa krajputaša pod kojim leži pokopan samo skup svih onih izgovora i opravdanja da se ovakvo jedno delo ne stvori....jer, da bi se se stvorilo bilo šta, zaista se mora pored truda žrtvovati i sav onaj talog koji preostane od tih izgovora za lenjost i nepokretanje, talog kroz koji se teško i kreće, a kamoli radi i - uradi.

Poneko će ugledati i nekakav sarkofag a poneko i kakav oltar, ili lik u kamenu isklesan, te ga prepoznati...

Da, blago zapravo počinje da sija tek onda kada se prepozna, i neretko nam baš zato i promakne.

Ne možeš reći da ga nisi video, ali ako ga nisi video....onda nije blago. Ne sija.

Tako je i na ovom mestu. 

Nekome je ovo samo malo drugačiji park. 

Nekome je prečica za prolazak ka svom odredištu.

Neko to vidi kao površinu na kojoj njegov ljubimac može da se istrči.

I teško da neko od njih greši.

Samo, eto, ponekad zadržiš pogled i tako zagledan odjednom i zasija...možda ne odmah, i možda ne baš potpuno jasno, ali dovoljno da osetiš u sebi blago ushićenje, zadovoljstvo što je ovako nešto i baš tu, i što si upravo koračao kroz tako nešto dok je kamenje zapravo počinjalo da svetli poput pravog blaga...

Lazarevac je riznica više blaga, i sva sijaju na isti način.

Sva se otključavaju istom tajnom šifrom, i sva ćemo videti ili nećemo, ali to će zavisiti od nas samih.

Jer, blaga Lazarevca su tu. Pitanje je samo, jesmo li i mi tu...

Usudim se reći da je ovo najveće umetničko blago Lazarevca, ali da bismo ga videli treba nam ipak taj trenutak zastajanja, predaha i udaha. Trenutak nakon koga stiže i uzdah.

I ne prolazi...ne prolazi neko vreme taj moćni uzdah koji se sam iznedrio iz nekih dubina nas samih, koje nismo ni slutili, ili smo ih se čak možda i pribojavali. 

Upravo ovo je jedno od mesta na kome sam i ja spoznao jedan od takvih uzdaha, uzdah koji i dalje ne prestaje. Uzdah koji se prepliće sa drugim uzdasima kakvih se odavno ne plašim jer nema razloga za to. 

Lepo je lepo, samo se treba osloboditi i videti ga...