Nešto kao reč dobrodošlice...



Kao i u fotografisanju, tako i u izboru i prikazu fotografija na stranicama pred nama, trudio sam se da na neki vedriji i lepši način istaknem one izuzetnije momente iz relativno dosadne svakodnevnice i obogatim ih fotografijom koja bi mogla gledaoca da bar nakratko odvuče na neku drugu, lepšu stranu.
Ne znam da li sam i koliko uspeo u tome, ali znam ko će znati... svako ko se zadrži na ovim mojim stranicama.

Svakom posetiocu želim da uživa na stranicama ovog Bloga bar upola koliko sam ja uživao u ideji da neke svoje lepe momente podelim sa drugima.

Претражи овај блог

Пратиоци

уторак, 28. фебруар 2017.

Objektivom po Srbiji - Tekeriš, mesto na kome se moglo izmeriti junaštvo

Nekome su ratovi imali smisla, nekome nisu. Nikada.
Nijedan.
Nažalost, možeš nešto smatrati besmislenim, a ipak morati, i to je prvi čin tragedije koja počinje svakim ratom. Pa ipak, umeju ratovi da iznedre iz ljudi ponekad u teškoj muci ono što u ljudima najviše vredi. Čoveka.
Čovek je ono što je najvrednije u ljudima. I najređe, čini mi se ponekad.
A i junaka. I to je vredno, i jednako tome retko.
E Tekeriš je na samom početku Velikog rata video mnoštvo tih junaka na jednom mestu. U jednom boju. Pod jednom zastavom i jednom jedinom idejom. Stići na to brdo pre onih drugih, pucati i bacati bombe nizbrdo. Bila je to ideja od koje im je zavisila glava. Goli život. Bez ideologije, bez velikih reči, bez pompe, zastava i odlikovanja. Brdo na Ceru, planini nadomak Šapca bilo je upravo u leto 1914. godine.


Danas je ovo omiljeno izletište, lepo uređen kompleks kosturnice i spomenika, dizajniran da se njime može prošetati i tek onako, bez namere da se dublje zalazi u junaštvo i istoriju koje zapravo krije. Prelep izlet za svakoga. Hlada u sunčanim danima ima, česma, klupice, uređene staze, a sve to na prelepoj planini Cer. Mermer dostojanstveno pleni već na prvi pogled, teško je proći a ne zaustaviti se i prošetati. Kroz mir i tišinu, kroz istoriju, kroz sećanja na neka davna junaštva.



































среда, 22. фебруар 2017.

Foto album - Kako psi preskaču prepone

I, ono...kao, Bilo jednom u Beogradu...
Nekome verovatno tako prođe jedno takmičenje na Ušću, ali pravom ušću, ispod Kalemegdana, na splavu dovoljno velikom da ugosti takmičenje pasa u preskakanju prepona.
Proleće preti da prevari leto, lepo vreme dovršava finalnu koreografiju za šetnju, vožnju bicikla, rolera,...i, eto - takmičenje u preskakanju prepona za pse.

Ne znam baš koliko bih trebao dalje pisati, priličan sam laik za temu, najbolje od svega umem da gledam. Čak mi ni navijanje verovatno nije na nivou.
Pa ipak, svejedno umem da uživam u ovome.
Teško je po rasi zaključiti šta će takmičar napraviti u rezultatskom smislu, ali na kraju, i nije toliko važno. Osim takmičarima.
Mi što samo uživamo u prizoru, definitivno pobeđujemo u svakom slučaju.
Win-win, da, to je pravi opis...


Svetlo jako, jako nezgodno za slikanje. To je prvi utisak posle fascinacije prvim skokovima.
Kolege sa aparatima kojima je to plata na ovom takmičenju dele utisak. Njima je to svakako bitnije.
Generalno, meni je to i jedina zamerka koju i tako ne bih znao kome da uputim, tako je, kako je.
E, zato je sve ostalo izuzetno.
Moj sok se zgrejao na stolu, a to je izuzetno retko. Uglavnom nestane jako brzo, ne pamtim kada je stigao da se ugreje :) To samo znači da je za mene predstava više nego uspela.
U pauzi na teren izlaze bez pasa njihovi dreseri i simuliraju prolazak pokušavajući da upamte raspored prepreka. Sporo se kreću, scena ima elemente i šaljivog ali i zbunjujućeg. U najmanju ruku, jer...zamislite gomilu odrslih kako se lagano kreću po terenu sa preponama jedni druge ignorišući, šireći ruke prema pojedinačnim preprekama.
Zombi.

Zatim kreće spektakl, jedni bolji, jedni slabiji ali sveukupno sjajni...