Nešto kao reč dobrodošlice...



Kao i u fotografisanju, tako i u izboru i prikazu fotografija na stranicama pred nama, trudio sam se da na neki vedriji i lepši način istaknem one izuzetnije momente iz relativno dosadne svakodnevnice i obogatim ih fotografijom koja bi mogla gledaoca da bar nakratko odvuče na neku drugu, lepšu stranu.
Ne znam da li sam i koliko uspeo u tome, ali znam ko će znati... svako ko se zadrži na ovim mojim stranicama.

Svakom posetiocu želim da uživa na stranicama ovog Bloga bar upola koliko sam ja uživao u ideji da neke svoje lepe momente podelim sa drugima.

Претражи овај блог

Пратиоци

петак, 31. јануар 2025.

Objektivom po Srbiji - Kamengrad, nesvakidašnja postavka u Lazarevcu, vredna svakog koraka kročenog kroz nju

Ambijentalna parkovska celina. Pomalo grubo formulisano, ali u specijalizovanom stručnom miljeu, prepoznatljivo kao jedna od....i, tu negde moram da stavim tačku na opštu definiciju.

Zapravo, veoma, veoma jedinstveno. Sasvim dovoljno jedinstveno da ne može nikako biti jedna od...jedan od...ili nešto od...jer, Kamengrad, kako je nazvana ova celina u kojoj se sjedinjuju mašta, trud, priroda i ono što nikako ne umem da definišem, a to je nekakav simbiotički susret sklada sa neskladom, neuporediv je sa bilo čime sličnim.

Možda je to samo moja impresija u nekom trenutku svog života u kome sam naučio da visoko kotiram i duboko se klanjam nečijem trudu, i nečem urađenom, ali....čak i ako sam preterao, nisam mnogo.

No, ono što želim da kažem je da opšta definicija nikako ne može da opiše sve ono što se da videti i doživeti na uzvisini nad samim centrom Lazarevca!

Korak kroz bilo koju od četiri kapije, zapravo je na svoj način - isti.

I možda je samo taj prvi korak i jedino što je ovde isto, jer zaista je svejedno kroz koju od četiri različite kapije načinimo, kada nas u potpunosti preplave iste impresije.

Sve....tačnije, gotovo sve je od kamena. Da, ima i nečega od uglavnom kovanog gvožđa, a ima i ponečega od drveta, ali umereno. Gotovo - neprimetno.

I sve je to u saglasju sa autorovim stilskim opredeljenjem u kome se u svom radu potpuno oslanjao na prirodu, nastojeći da je samo predstavi svojim umetničkim doživljajem onako kako možda ne bi bila viđena bez toga, ali ne kaljajući je ničim što je smatrao nedostojnim toga. Naravno, mislim pritom na materijale koje je sa prirodnim kombinovao tokom svog rada.

Reč je o, kako se to može saznati, svetskom klasiku naivne umetnosti, a svaka od tih reči ima svoj značaj, uglavnom širi u opisnom smislu.

U Kamengradu se predstavio kamenom. U aranžiranju parka koji je dobio kameni epitet, saradnica mu je bila koleginica arhitekta, jer ma kako zanatski zvučala arhitektonska titula, postoje ti aranžmani koji su urađeni na nekom višem, odnosno umetničkom nivou.

Možemo reći slobodno da su umetničke ideje spojile umetnike na ovom mestu, i da je umetnost podarena svima koji ovde kroče, da se dive, uživaju, ili čak inspirišu, te dožive možda i vlastitu potrebu da za sobom ostave ovakav trag vlastite posvećenosti idejama koje prijaju i pripadaju svima, ali je samo neko ipak bio dovoljno odlučan, da ih sprovede i podeli sa drugima u finalnom obliku.


Niski zidić nepravilnog oblika po svakom mogućem osnovu, spaja pomenute kapije. Ne u potpunosti, ali dovoljno da sugeriše kako je eto, baš takav, nesavršen, nedovršen i unikatan zidić čuvar blaga jedne sjajne ideje sprovedene u delo.

A blago je sastavljeno od brojnih stolova, zatim klupa, pa potom i nekakvih česmi i bunara bez vode....ali sa dušom, kad malo bolje osmotriš....neko će u svem tom blagu možda otkriti i kakvo ognjište oko koga se može sesti, a neko će pročitati i epitaf sa krajputaša pod kojim leži pokopan samo skup svih onih izgovora i opravdanja da se ovakvo jedno delo ne stvori....jer, da bi se se stvorilo bilo šta, zaista se mora pored truda žrtvovati i sav onaj talog koji preostane od tih izgovora za lenjost i nepokretanje, talog kroz koji se teško i kreće, a kamoli radi i - uradi.

Poneko će ugledati i nekakav sarkofag a poneko i kakav oltar, ili lik u kamenu isklesan, te ga prepoznati...

Da, blago zapravo počinje da sija tek onda kada se prepozna, i neretko nam baš zato i promakne.

Ne možeš reći da ga nisi video, ali ako ga nisi video....onda nije blago. Ne sija.

Tako je i na ovom mestu. 

Nekome je ovo samo malo drugačiji park. 

Nekome je prečica za prolazak ka svom odredištu.

Neko to vidi kao površinu na kojoj njegov ljubimac može da se istrči.

I teško da neko od njih greši.

Samo, eto, ponekad zadržiš pogled i tako zagledan odjednom i zasija...možda ne odmah, i možda ne baš potpuno jasno, ali dovoljno da osetiš u sebi blago ushićenje, zadovoljstvo što je ovako nešto i baš tu, i što si upravo koračao kroz tako nešto dok je kamenje zapravo počinjalo da svetli poput pravog blaga...

Lazarevac je riznica više blaga, i sva sijaju na isti način.

Sva se otključavaju istom tajnom šifrom, i sva ćemo videti ili nećemo, ali to će zavisiti od nas samih.

Jer, blaga Lazarevca su tu. Pitanje je samo, jesmo li i mi tu...

Usudim se reći da je ovo najveće umetničko blago Lazarevca, ali da bismo ga videli treba nam ipak taj trenutak zastajanja, predaha i udaha. Trenutak nakon koga stiže i uzdah.

I ne prolazi...ne prolazi neko vreme taj moćni uzdah koji se sam iznedrio iz nekih dubina nas samih, koje nismo ni slutili, ili smo ih se čak možda i pribojavali. 

Upravo ovo je jedno od mesta na kome sam i ja spoznao jedan od takvih uzdaha, uzdah koji i dalje ne prestaje. Uzdah koji se prepliće sa drugim uzdasima kakvih se odavno ne plašim jer nema razloga za to. 

Lepo je lepo, samo se treba osloboditi i videti ga...










































четвртак, 23. јануар 2025.

Objektivom po Srbiji - Spomenik prirode Ivanovačka Ada, iznenađenje za osmeh zadovoljstva od uva do uva

Spomenik prirode, to je nacionalno prirodno dobro kojim raspolaže država preko svojih administrativnih lokalnih organa vlasti, a upravlja njime preko pravnog lica kome se to upravljanje i poverava, uz neophodnu finansijsku podršku. Nisam siguran, ali mislim da sam uspeo da sublimiram šta bi to trebalo formalno pravno da bude jedan Spomenik prirode kod nas.

Uprošćeno rečeno, nešto prirodno što ima vanredne odlike i iznad prosečni značaj za praktično sve stanovnike države, upravo će država podržati određenim finansijama, ali i kućnim redom koji će obezbediti da to područje u takvom, ili kontrolisano i minimalno izmenjenom obliku, nastavi da egzistira. 

Ono što je po meni lično poenta svih tih podrški države, jeste ideja da značaj područja o kome se radi treba da osetimo svi. A, kako bismo ga osetili ako ne dođemo, obiđemo ga i nauživamo se kao nagradu za taj napor koji smo uložili u tu posetu i obilazak?

Pa, možda za početak da vidimo o kakvom i kolikom se naporu tačno radi...

Četrdesetak kilometara od Beograda možda nekom zvuči drugačije, ali ako se izbegne urbani špic, nekih sat vremena je neophodno da se dođe u vlastitoj režiji, bez zaustavljanja. A sad, kako izbeći zaustavljanja...to je već druga stvar. Jer, ako Pančevo uspešno i zaobiđemo bez zaustavljanja, pa čak i prođemo mrtvi 'ladni pored grandiozne industrijske slike ispred glavnog ulaza u Rafineriju u Pančevu tik posle prolaska pored kompleksa Petrohemije koja, istina, nije tako efektna kao slika Rafinerije, onda ostaje svega nekoliko izazova za zaustavljanje. Starčevo, a potom i Omoljica, simpatična su naselja koja naprosto prozivaju na odmor, makar nekakav kratak odmor, iz radoznalosti, ako ništa drugo...a odmah po izlasku iz naselja, eto i nekih prizora iz Parka prirode Ponjavica koji nas mame na zaustavljanje pre negoli stignemo u selo Ivanovo.

Odolimo li svim ovim izazovima, tu smo za sat vremena otprilike. Šalu na stranu, taj takozvani napor da vidimo nešto lepo, zapravo je prožet sitnim usputnim nagradama lepotom krajolika kroz kojih savladavamo taj naš, nazovi - napor.

I, eto nas u jednom, reklo bi se prilično tipičnom južnobanatskom selu.

Crkva, škola, ušorene ulice, malo ljudi na ulici, užurbanost poput hodanja po mesecu....da, simpatično kuda god se čovek okrene. Valja se znati da je južni deo Banata karakterističan pre svega po određenom usporenom stilu života, a koji je generisan iz svojevrsne odvojenosti od centara užurbanosti, strke, aktivnosti i gradske vreve. Upravo zato na putu do Spomenika prirode, prolazimo i kroz Park prirode, jer naprosto, na području Pančeva ih ima nekoliko.

Većinu njih dizajnirao je menjanjem svoga toka kroz vreme, moćni Dunav, i dan danas ih napaja vodom koja je zapravo osnova biodiverziteta koji je, konačno, i predmet zaštite, i ono blago u kome uživamo kada stignemo tamo. A blago je ogromno, i na svakom koraku....samo ga valja umeti i videti!



Ovaj naš Spomenik prirode zapravo je koncentrisan oko jedne rečne ade, nazvane Ivanovo ostrvo i koja je sa jednog kraja sada zatvorena sistemom rukavaca, ali i nasipom sa kolskim putem tik do sela Ivanovo, dok je u drugi kraj moguće uploviti po normalnom vodostaju, te njime proći kraj ušća Nadele, i tako sve do zimovnika gde se čuvaju, ali i popravljaju brodovi, splavovi i čamci.

Pa, čak i prave splavovi, da.

I taj kraj, oslonjen na samo selo, nekako je očito preuzela ljudska ruka daleko više od onog drugog kraja koji je ta ruka tek dotakla. Ideja proglašavanja Spomenika prirode se bazira na raznim ograničavanjima mešanja upravo te ljudske ruke u prirodu, i ne znano kako, tek na onom kraju koji se oslanja na selo Ivanovo, zapravo se nalazi i kamp. Neuklopiv u zaštićeno područje prema mom skromnom tumačenju propozicija, ali je tu.

Štaviše, može se naći i ugodna atmosfera na splavu koji predstavlja ugostiteljski objekat ali ako se sagleda iz nekog šireg ugla, ovo su minimalni znaci čovekovog konformizma koji apsolutno teško da bi mogli poremetiti prirodu u kojoj su se obreli.

Ribolov je ovde uspešan, reći će žitelji koje upitate čime se zanimaju, a obzirom da je celo područje oslonjeno na Dunav i njegov tok, logično je da ribolov bude u vrhu zanimacija na ovakvom mestu.

I mada će se informacije koje se odnose na zaštitu faune u ovom rukavcu uglavnom svoditi na orlove belorepane i vodomare, pored nekih drugih vrsta, na ovom mestu se zaista može uživati i u nežnom, ali ujedno i donekle divljem plesu labudova koji se ovde zaista ponašaju kao u svojoj kući. 

Jedan takav ples dugovratih ptica ostao je i moj najistaknutiji utisak boravka na Ivanovačkoj Adi.

Na ovo mesto nećemo dolaziti bez vlastitog prevoza, ali ni sa prevelikim očekivanjima, jer nam se oboje može obiti o glavu. Doći ćemo vlastitim prevozom, i doći ćemo spremi da uživamo u prirodi koja se savršeno uklopila sa znacima urbanog korišćenja te prirode, u želji da doživimo nešto nesvakidašnje.

Onaj osećaj kada se čulo po čulo, sva naša čula neprimetno prozovu u jednoj nemoj prozivci, i istupe onaj korak napred, koji donosi osećaj spokoja, lepote i sreće zbog otkrića jednog davno izgubljenog Raja koji smo tako dugo doživljavali zdravo za gotovo.

Vožnja čamcem je, kao i kod daleko poznatijih zaštićenih područja kakva su Obedska bara, Kraljevac ili Carska bara, poseban doživljaj. Sumnjam da se u jednom obilasku mogu videti sve životinjske vrste u području, ali koju god da sretnemo, iz čamca deluje mnogo zanimljivije.