Ambijentalna parkovska celina. Pomalo grubo formulisano, ali u specijalizovanom stručnom miljeu, prepoznatljivo kao jedna od....i, tu negde moram da stavim tačku na opštu definiciju.
Zapravo, veoma, veoma jedinstveno. Sasvim dovoljno jedinstveno da ne može nikako biti jedna od...jedan od...ili nešto od...jer, Kamengrad, kako je nazvana ova celina u kojoj se sjedinjuju mašta, trud, priroda i ono što nikako ne umem da definišem, a to je nekakav simbiotički susret sklada sa neskladom, neuporediv je sa bilo čime sličnim.
Možda je to samo moja impresija u nekom trenutku svog života u kome sam naučio da visoko kotiram i duboko se klanjam nečijem trudu, i nečem urađenom, ali....čak i ako sam preterao, nisam mnogo.
No, ono što želim da kažem je da opšta definicija nikako ne može da opiše sve ono što se da videti i doživeti na uzvisini nad samim centrom Lazarevca!
Korak kroz bilo koju od četiri kapije, zapravo je na svoj način - isti.
I možda je samo taj prvi korak i jedino što je ovde isto, jer zaista je svejedno kroz koju od četiri različite kapije načinimo, kada nas u potpunosti preplave iste impresije.
Sve....tačnije, gotovo sve je od kamena. Da, ima i nečega od uglavnom kovanog gvožđa, a ima i ponečega od drveta, ali umereno. Gotovo - neprimetno.
I sve je to u saglasju sa autorovim stilskim opredeljenjem u kome se u svom radu potpuno oslanjao na prirodu, nastojeći da je samo predstavi svojim umetničkim doživljajem onako kako možda ne bi bila viđena bez toga, ali ne kaljajući je ničim što je smatrao nedostojnim toga. Naravno, mislim pritom na materijale koje je sa prirodnim kombinovao tokom svog rada.
Reč je o, kako se to može saznati, svetskom klasiku naivne umetnosti, a svaka od tih reči ima svoj značaj, uglavnom širi u opisnom smislu.
U Kamengradu se predstavio kamenom. U aranžiranju parka koji je dobio kameni epitet, saradnica mu je bila koleginica arhitekta, jer ma kako zanatski zvučala arhitektonska titula, postoje ti aranžmani koji su urađeni na nekom višem, odnosno umetničkom nivou.
Možemo reći slobodno da su umetničke ideje spojile umetnike na ovom mestu, i da je umetnost podarena svima koji ovde kroče, da se dive, uživaju, ili čak inspirišu, te dožive možda i vlastitu potrebu da za sobom ostave ovakav trag vlastite posvećenosti idejama koje prijaju i pripadaju svima, ali je samo neko ipak bio dovoljno odlučan, da ih sprovede i podeli sa drugima u finalnom obliku.
Niski zidić nepravilnog oblika po svakom mogućem osnovu, spaja pomenute kapije. Ne u potpunosti, ali dovoljno da sugeriše kako je eto, baš takav, nesavršen, nedovršen i unikatan zidić čuvar blaga jedne sjajne ideje sprovedene u delo.
A blago je sastavljeno od brojnih stolova, zatim klupa, pa potom i nekakvih česmi i bunara bez vode....ali sa dušom, kad malo bolje osmotriš....neko će u svem tom blagu možda otkriti i kakvo ognjište oko koga se može sesti, a neko će pročitati i epitaf sa krajputaša pod kojim leži pokopan samo skup svih onih izgovora i opravdanja da se ovakvo jedno delo ne stvori....jer, da bi se se stvorilo bilo šta, zaista se mora pored truda žrtvovati i sav onaj talog koji preostane od tih izgovora za lenjost i nepokretanje, talog kroz koji se teško i kreće, a kamoli radi i - uradi.
Poneko će ugledati i nekakav sarkofag a poneko i kakav oltar, ili lik u kamenu isklesan, te ga prepoznati...
Da, blago zapravo počinje da sija tek onda kada se prepozna, i neretko nam baš zato i promakne.
Ne možeš reći da ga nisi video, ali ako ga nisi video....onda nije blago. Ne sija.
Tako je i na ovom mestu.
Nekome je ovo samo malo drugačiji park.
Nekome je prečica za prolazak ka svom odredištu.
Neko to vidi kao površinu na kojoj njegov ljubimac može da se istrči.
I teško da neko od njih greši.
Samo, eto, ponekad zadržiš pogled i tako zagledan odjednom i zasija...možda ne odmah, i možda ne baš potpuno jasno, ali dovoljno da osetiš u sebi blago ushićenje, zadovoljstvo što je ovako nešto i baš tu, i što si upravo koračao kroz tako nešto dok je kamenje zapravo počinjalo da svetli poput pravog blaga...
Lazarevac je riznica više blaga, i sva sijaju na isti način.
Sva se otključavaju istom tajnom šifrom, i sva ćemo videti ili nećemo, ali to će zavisiti od nas samih.
Jer, blaga Lazarevca su tu. Pitanje je samo, jesmo li i mi tu...
Usudim se reći da je ovo najveće umetničko blago Lazarevca, ali da bismo ga videli treba nam ipak taj trenutak zastajanja, predaha i udaha. Trenutak nakon koga stiže i uzdah.
I ne prolazi...ne prolazi neko vreme taj moćni uzdah koji se sam iznedrio iz nekih dubina nas samih, koje nismo ni slutili, ili smo ih se čak možda i pribojavali.
Upravo ovo je jedno od mesta na kome sam i ja spoznao jedan od takvih uzdaha, uzdah koji i dalje ne prestaje. Uzdah koji se prepliće sa drugim uzdasima kakvih se odavno ne plašim jer nema razloga za to.
Lepo je lepo, samo se treba osloboditi i videti ga...