Nešto kao reč dobrodošlice...



Kao i u fotografisanju, tako i u izboru i prikazu fotografija na stranicama pred nama, trudio sam se da na neki vedriji i lepši način istaknem one izuzetnije momente iz relativno dosadne svakodnevnice i obogatim ih fotografijom koja bi mogla gledaoca da bar nakratko odvuče na neku drugu, lepšu stranu.
Ne znam da li sam i koliko uspeo u tome, ali znam ko će znati... svako ko se zadrži na ovim mojim stranicama.

Svakom posetiocu želim da uživa na stranicama ovog Bloga bar upola koliko sam ja uživao u ideji da neke svoje lepe momente podelim sa drugima.

Претражи овај блог

Пратиоци

петак, 30. октобар 2020.

Objektivom po Srbiji - Rezervat prirode Kraljevac, prelepo jezero pred Peščarom

 Specijalni.

Nedostaje u mom naslovu ova reč.

Jer, to je puno ime i prezime ove lepote, no ja bih radje uputio ponekoga na ovo mesto, pa neka svako za sebe oceni je li ovde reč o nečem specijalnom ili nije.

A jeste, da. Samo mi je nekako...pa, pretenciozno pomalo da ga odmah nazivam specijalnim.

Državi nije. Država ga tako zove punim imenom.

I, verovatno ne greši.

I tako već gotovo dve decenije.

Za neke vrste kakve su Slepo kuče i Stepski skočimiš koje još samo ovde žive na čitavom svetu, sasvim sigurno jeste specijalan. I jedini.

No i neke druge manje ili više ugrožene vrste nalaze svoj krov nad glavom upravo ovde, zahvaljujući plutajućim i stalnim ostrvima od nagomilanog treseta, te njihovim šupljinama u kojima se voda ne ledi i pruža odlične šanse za prezimiti mnogim vrstama. Nastanak jezera je vezan za uticaj vetrova i lesnu terasu koju je stvorio upravo taj uticaj. Brana i nasip kojima je jezero na tom mestu i nastalo potom, nisu uspevali uvek da zadrže priteklu vodu iz potoka koji su akomulirali svoju vodu ovde, te je jezero počelo da plavljenjem otima i od okolnih šuma koje je pretvarala u ritove, ali treset koji je pritom odranjala, stvorio je i veštačka ostrva od kojih najveće, kažu, ima čak dva hektara. Neki vele - i veće.

I...sada verovatno već malo specijalnije zvuči. Zanimljivije svakako.

Ukoliko uključimo i vremensku komponentu, shvatićemo da Kraljevac obiluje i barskom paprati koja datira još iz ledenog doba. Pravo panonsko more u malom, rekoše mi više puta.

Jezerom upravljaju ribolovci.

Može se iznajmiti ćamac, a može se i u organizovanu plovidbu. 

Pecati, ili naprosto šetati.

Kupati.

Zajedničko za sve je - može se.

Izletište iz snova za stanovnike i posetioce Deliblata, ali i sve više vikendaša koji rado prelaze šezdesetak kilometara od Beograda do ovde, te onih kojima petnaestak kilometara od Kovina predstavlja tek rekreaciju pred užitak u lepom danu ili čitavom vikendu.

Prelepo mesto kao uvod u čudesnu Deliblatsku Peščaru koja na jednom od svojih oboda upravo ovde i počinje.

I to sve pod geslom - Može se.



Još jedno skriveno mesto.

Peščara koja možda ne krije misterije i legende, ali svakim detaljem koji otkrijemo o njoj shvatamo kolika misterija je bila za nas ova banatska celina. 

Možda i najlepša predstraža pred ulazak u magičnu Deliblatsku peščaru.

Toliko nadomak, toliko puta u udžbenicima pomenuta, tolika nepoznanica...

Toliko toga tolikog za otkrivanje. Bez previše truda.

Samo uz dovoljno volje.

I samo uz jedan moto...ovde se može. Pa zašto ne bismo onda?

Makar slikom...























уторак, 27. октобар 2020.

Objektivom van Srbije - Etno selo Stanišići, vanvremenski spoj čovekove mašte, marljivosti i istrajnosti u najlepšem ambijentu Semberije

 Vanvremenski.

Nisam se dugo dvoumio oko uvodne reči koja treba da opiše Stanišiće.

Etno selo, ne njegove vlasnike sa kojima, iz logičnih razloga, deli ime.

O vlasniku ne znam mnogo, ali znam da to možda i nije neophodno. Ispada da je dovoljno videti sve ovo.

Više puta, naravno. Jer, jednom otići zvuči zaista dobro.

Otići drugi put, posle recimo, godinu ili još bolje dve, zvuči kao - odlično.

Ispada da je svakim mojim odlaskom nešto novo, i to nešto već na prvi pogled uočljivo novo, dodato.

Stil je isti, ali to i nije teško. Jer, stila posebnog nema. Lajtmotiv je aranžerima očigledno neobičnost. Počelo je sa autentičnošću kao imperativom, priča kaže da je vlasnik motivisan starim selima srednje Bosne godinama prikupljao autentične objekte (oh, da, u pitanju su zaista objekti) ne bi li ih objedinio u svom životnom projektu. Otud autentični mljekarnik sa sredine prošlog veka, te dve funkcionalne vodenice, pa neke kuće, vajati...

I, to je bio početak.

Nastavak je već očit i u stilovima koji su se počeli mešati na neki prihvatljiv način, čak ne narušavajući originalnu ideju autentičnosti objekata sa kojima je sve počelo pre gotovo dve decenije, u trećoj godini trećeg milenijuma. Naprotiv, na neki teško objašnjiv način, u jednom neuobičajenom skladu danas brojne posetioce dočekuje i arhitektonska celina koju odlikuju replike srednjevekovne gradnje od kamena, zatim duhovni kompleks sa crkvom i zvonikom, te brojni restorani i hoteli grupisani oko veštačkih jezera i potoka. Replike, dakako, ali koje potežu od Aljaske, pa sve do nemanjićkog viteškog doba. 

Deluje kao brkanje dimenzija, ali upravo je tako. Sve je nekako pobrkano, pa i dimenzije.

Ko poželi lako će dok se vozi vozićem ugledati Arku sa Ararata, ali i prkosne labudove, bele, crne, u porodičnoj šetnji potocima ili prosto šepurenjem i uživanjem u glavnoj ulozi na svojoj malenoj pozornici. Može li se ovde nekako uklopiti i mini zoo vrt sa dugorogim i manje dugorogim stanovnicima? 

Pogoditi nije teško. Da, može. Samo, i dalje ne znam kako.

Najverovatnije isto onako kao što se savršeno uklapa impozantna dečija igraonica, ali i sportski centar.

Spa. Wellness. Kako god ko da tumači ove termine, oni u Stanišićima imaju svoj autentični opis. Naravno, opet malo drugačiji od svakog drugog tumačenja, jer tako je ovde.

Na nekoliko kilometara od Bijeljine, te svega par kilometara od državne granice na Pavlovića mostu, prostire se na za sada još uvek izbrojivim hektarima najveće etno selo na Balkanu, kako to sa ponosom ističu domaćini. Za sada izbrojivo, ako nastave ovako zahuktalo da se šire očito i dalje motivisani vlasnici, pretvoriće se uskoro u nebrojene are i hektare...ili celine kompleksa. Ne znam ni kako nazvati jedan takav mali pogled u budućnost, reko bi se vrlo izvesnu.



Odmah u blizini smestila se i fudbalska akademija proslavljenog reprezentativca i, mislim, još uvek rekordera po broju golova u državnom dresu, i sada sve više počinje da liči na neku reprezentativnu državnu turističku celinu. Makar bogato podržanom od strane države.

Samo što je upravo suprotno, nažalost.

Iako je država umela da prepozna neke državne projekte, ovaj nije. Makar ne kako je trebalo. Posebno kada je trebalo. Zarad istine o ovome, postavljena je i tabla na kojoj se jasno govori o tome kako je u potpunosti izostao ikakav sluh u sanaciji posledica velikih poplav koje su sami na svojim plećima tada izneli upravo vlasnici sami.

Sad, to je nekako istorija jer se u ovom malom kraljevstvu stilova, u svojim vanvremenskim motivima i sa vešto pobrkanim dimenzijama vremena, prostora a naročito trenutaka iz kojih se sve posmatra, danas se ne vide posledica ničeg ružnog. Čak ni smeća očekivanog za vreme ovolikih poseta.

Čak ni...ma, ničega. Naprosto, sve je lepo. Sve je mirno.

 I tako lepo. Sve je staro, a svakako novo. Ne samo novoizgrađeno, već i novo za posetioce. I za stare posetioce, o da. I sve teče u skladu nekom...a kako hiljade individualnih skladova uskladiti u toku dana, to je zagonetka. I svakog dana se rešava. Nekako...