Nešto kao reč dobrodošlice...



Kao i u fotografisanju, tako i u izboru i prikazu fotografija na stranicama pred nama, trudio sam se da na neki vedriji i lepši način istaknem one izuzetnije momente iz relativno dosadne svakodnevnice i obogatim ih fotografijom koja bi mogla gledaoca da bar nakratko odvuče na neku drugu, lepšu stranu.
Ne znam da li sam i koliko uspeo u tome, ali znam ko će znati... svako ko se zadrži na ovim mojim stranicama.

Svakom posetiocu želim da uživa na stranicama ovog Bloga bar upola koliko sam ja uživao u ideji da neke svoje lepe momente podelim sa drugima.

Претражи овај блог

Пратиоци

четвртак, 19. март 2026.

Objektivom po Srbiji - Jezero Popovica, sakriveni planinski biser usred šume

Fruška gora, predivna planina, i pravi primer kako nešto može ostati u dovoljnoj meri netaknuto a istovremeno i sjajno iskorišćeno.

I svakako krije brojna čuda, za svakoga ponešto, a za mene pre svega, krije jezera i manastire.

Većinu od njih sam do sada obišao i objavio na ovim stranicama, i logično da je polako došao red i na ona manje poznata, i čak može da se kaže, sakrivena čuda.

Na svega možda dva panoramska pogleda od Novog Sada, sakrilo se još jedno čudo.

Popovačko jezero upravo je to čudo....

I to baš tako, sakriveno.

A da nije skriveno, pitanje da li bi zaista bilo takvo kakvo je...

Jednom prilikom sam uspeo da prođem potpuno pored njega, ne našavši ga.

A znao sam gde je...

Pa sad, ako to nekom govori koliko je skriveno, eto ilustracije.

I baš ta skrivenost je na neki način i prava stvar, pored svega drugog.

Ponegde o njemu govore i da je smaragdno, a ja to ne bih znao.

Video sam neke boje ovog jezera, naravno, i sve su one zavisne od same Fruške gore zapravo.

Jer, kada je zeleno sve okolo, i jezero je takvo. 

ponekad je zbog plavog neba baš plavo. 

Nekad je i sivo...sad, da li je to ono sedefasto ili smaragdno...ne bih znao.

Ne bi me uopšte začudilo da je boju ovom jezercu dodavao i neko čije su se zaljubljene oči zaglavile bespovratno u nekim njenim očima, a kasnije je on tu boju dodelio jezercu, odajući mu počast za svu logistiku koju je u svom zaljubljeničkom pohodu na svoju dragu, od jezera imao...

I zato, neka boje ostanu za onoga ko odluči da ga pronađe.



Nema brane, nema ni naznaka da je ovo veštačko jezerce, ali nisam našao ni potvrdu da je prirodno.

I to ne umanjuje lepotu doživljenog ovde, na jednoj od brojnih obala od kojih je svaka zanimljiva, ali i izazovna na svoj način.

Jezero je, kažu, bogato i ribom, i izvesni se šaran mresti ovde, no ribolovaca nema.

Kažu, upravo zbog toga.

Ko o tome vodi brigu, ja zaista ne znam, ali sam uveren da uživa u svom poslu, makar zbog ambijenta.

Naokolo, oko jezera, vode dve staze....ili je u pitanju jedna, pa nekako kružno izukrštana, nisam potpuno siguran, jer se svuda spominje Slavicina staza.

No, bude tu dosta zanimljivog, maraton, pa takmičenja u brdskom biciklizmu, šetači raznih kategorija ili samo avanturisti u potrazi za nekim od obližnjih vidikovaca.

Pa ipak, ovde se ne sreće baš mnogo ljudi, bar ne na jezeru.

Za razliku od pomenutih staza koje su, posebno vikendima, gotovo okupirane na momente.

I tada se jedan zanimljiv momenat može videti...

Naime, kada je u toku kakva biciklistička trka, te staze su neumoljive ako se pred biciklistom koji izleže iz šume sa oba točka u vazduhu, nađe neko od brojnih pešaka.

Ispočetka mi je delovalo pomalo zastrašujuć scenario koji se odmotao već priliko proletanja prvog bicikliste pored grupe šetača u kojoj je bilo i dece, ali onda...neobično nešto.

Neko iz grupe šetača je uzviknuo oštro "beži desno" i čitava grupa se očas posla sklonila ka jezercu, jer to im je bila tada desna strana, skoro kao da su uvežbavali to.

Kasnije sam čuo da je to na neki način i lokalni folklor šetača po Fruškoj gori, da znaju i da su spremni za takve komande.

A ja sam, eto, to par puta doživeo i čuo baš na Popovičkom jezeru....

I postoji u blizini i izvor, postoji i zaravnjeno izletište istoimeno, i ima tu koječega ali...

...nekako najlepši utisak, kada sumiram dosadašnje utiske sa ovoh jezerca, zapravo su patkice koje stoje na jednom nasukanom deblu, tobož potpuno nezainteresovanom i za patkice i za mene, a ponajmanje za objektiv u koji sam ga smestio sa zadovoljstvom.

Zalazak sunca ovde nije spektakularan.

Nema ga. Sunce samo nestane.

Toliki je zeleni zid od visokih krošnji koji ga čuva od pogleda, ali mu i daje boju, i onu notu neophodnu za tihi krešendo koji nas prati dok nam ovaj biser prelepe planine ostaje za leđima...























петак, 13. март 2026.

Objektivom po Srbiji - Muzej Terra u Kikindi, ili terakote koje bude maštu i misli u neobičnom prostoru

Kada se učini da ni dve hiljade kvadrata nije dovoljno, onda znaš da je to - nešto.

Mogao je i tako glasiti naslov, bez sumnje, ali eto...i uvodna rečenica koja dopunjuje naslov, može da nam nagovesti razmere i suštinu jednog poduhvata koji je pokrenuo još početkom osamdesetih jedan danas jedinstveni simpozijum.

A šta bi to bio uopšte simpozijum, i kako se uklapa u ovu našu unikatnu priču?

Simpozijum po definiciji predstavlja skup stručnih ljudi zainteresovanih da svoju stručnost unaprede kroz neposrednu razmenu iskustava sa ostalima iz te struke kojom se bavi simpozijum.

I upravo ovde imamo jedan takav skup pokrenut pre toliko decenija koji se bavi i domaćom i međunarodnom umetnošću vajanja, ali njegova specifičnost je što se bavi i nečim drugim.

Bavi se uslovima u kojima nastaju gabaritne skulpture, čije dimenzije prevazilaze standardne uslove ateljea.

Da, u pitanju su terakote, zemljane figure čiji gabariti nisu lako uklopivi u standardne uslove vajarske prakse i koji zahtevaju pre svega namenski prostor.

I, time se ova priča usložava, jer uz prostor neophodna je i logistika bazirana pre svega na materijalima, njihovoj dostupnosti, potom i ostaloj logistici koju je lako zamisliti kada vajaš nešto dosta veće od vlastite visine.

Dakako, neophodno je i više tačaka posmatranja, a pogotovu rada, da se ne bi anarhično sudarale predimenzionisane zamisli i postajale ono što ispadnu, a ne ono što jesu.

I neophodan je mir, onaj umetnički mir, prožet neometenom inspiracijom...

Sve se ovo uspelo pronaći u staroj fabrici crepa u Kikindi, i tako je nastao osnov cele ove priče, praktičan dodatak teoretskoj zamisli razmene iskustava, i Simpozijum je dobio svoje veliko slovo na početku reči.

Postao je tačno određeni simpozijum, a ne više jedan uopšteni sinonim.

Oblik života koji mu je udahnut, uspeli su da vremenom prepoznaju, a potom i podrže lokalni zvaničnici, i mic-po-mic, podrška bez koje jedan ovakav projekat ne bi mogao ni zaživeti, a kamoli održati se, stigla je i odatle, sa samog domaćeg terena, što bi se reklo.

A domaći teren uopšte nije mala stvar, jer domaći teren podrazumeva i idealnu zemlju za oblikovanje terakota.

I domaći teren uopšte nije čest slučaj u umetnosti, naprotiv, daleko češće poklekne pred realnim izazovima života zajednice, nego što uspe da ostvari napor da tu umetnost pomogne.

Tako, napokon, stižemo sredinom prethodne decenije i do ovog dela priče koji predstavlja krunu svega.



Bivša kasarna u Kikindi dočekala je svoje najlepše istorijsko izdanje, jer ma ko vrednovao nekadašnje namene vojnih objekata kao bitne čuvare sigurnosti, to nikako ne umanjuje činjenicu da je domaćinstvo jedinstvenoj muzejskoj postavci, ipak vrhunac "karijere" jedne kasarne.

Naravno, današnjim očima gledano...

I upravo tako se i desilo da lokalna uprava grada prepozna značaj razvoja umetničke misli u vajanju koja je bujala na suprotnom kraju grada, te da odluči da pomogne ideji da se izlažu skulpture upravo tamo gde i nastaju, lokalizujući celokupan proces od vađenja gline do stalne postavke na ovaj isti prostor.

Na taj način bi, razmišljalo se, Kikinda možda dobila još neki simbol osim već čuvenih sova, najlepše ulice ili jedinog mlina pogonjenog konjskom snagom, Suvače.

Na drugom kraju grada ležao je neiskorišćen kompleks vojne kasarne i izborom zgrade manježa za preuređivanje u izložbeni prostor, zapravo se utro put ka realizaciji ovog jedinstvenog muzeja.

Od ideje do realizacije su različiti putevi, ali kakav god ovaj bio, okončan je veoma uspešno.

Ulazak u kompleks kasarne i dalje je upravo takav, samo što nema krutih vojnika na prijavnici već se slobodno vozi, sledeći putokaze ka muzeju, ali zato sam muzej...e, to je već sasvim druga priča.

Apsolutno svaka veza sa vojničkim miljeom nestaje odmah na nevelikom parkingu, i dizajn kojim je odmah apostrofiran duh savremenih pravaca u arhitekturi kroz izazove takozvanog industrijskog pravca adaptacije.

Cigla sa pravolugaonim prozorima zaobljenim pri vrhu, te rešetkastom konstrukcijom preko njih, odmah su najavili veliki trud u dizajniranju ovog muzeja.

Naravno, prolazak kroz vrata neće razočarati očekivanja koja su nastala pred njima.

Naprotiv, svaki naredni detalj je veoma zanimljiv, rešenja su i lepa i funkcionalna, i tako redom sve do glavne sale...kada utiske preuzimaju terakote.

I to je ono što je teško, kad se dublje zamisli...

Dizajnirati prostor koji će moći da isprati ono oduzimanje daha kada se pred nama stvore figure od gline.

Figure najrazličitijih oblika, veličina, motiva...

Inspiracija umetnika koji su ih valjali kao da se na neki način deli kroz prostor dok ga obilaze radoznale oči posetioca, i na mahove deluje kao da se oseća i sama ta inspiracija koju je vajar imao...

Prvi koraci među skulpturama šalju brojne poruke koje se smenjuju sa prethodno upijenim utiscima, ali jedna poruka se jasno nameće - reči postaju suvišne.

Stoga dalje samo kroz fotografije....