Nešto kao reč dobrodošlice...



Kao i u fotografisanju, tako i u izboru i prikazu fotografija na stranicama pred nama, trudio sam se da na neki vedriji i lepši način istaknem one izuzetnije momente iz relativno dosadne svakodnevnice i obogatim ih fotografijom koja bi mogla gledaoca da bar nakratko odvuče na neku drugu, lepšu stranu.
Ne znam da li sam i koliko uspeo u tome, ali znam ko će znati... svako ko se zadrži na ovim mojim stranicama.

Svakom posetiocu želim da uživa na stranicama ovog Bloga bar upola koliko sam ja uživao u ideji da neke svoje lepe momente podelim sa drugima.

Претражи овај блог

Пратиоци

понедељак, 18. март 2024.

Dvorci i stilska arhitektura Srbije - Gimnazija u Sremskim Karlovcima, naša najstarija gimnazija

Naslov, primetićemo, isuviše skromno govori o jednoj ovako značajnoj instituciji, ali je i takav, više puta menjan i prepravljan ne bi li i pored oskudnosti reči, ipak bio nekako što pravilniji i precizniji.

I, tako je ostao u ovoj formi, a verovatno je da će se kroz priču o istoriji ove škole, razumeti preciznost naslova, iako za verovatno nezasluženu skromnost opisa u naslovu, nemam opravdanja.

No, da se polako udaljimo pričom od naslova, a ta priča nas vodi u prilike koje su vladale na prelazu srednjeg u novi vek koji se na različitim prostorima, nazirao u različito doba.

Kraj sedamnaestog veka se na određeni način može vezati za najstariju gimnaziju u Srbiji, i to ponajpre kroz ideju da se Velika seoba koja se odvijala pod Patrijarhom Arsenijem Trećim, zapravo odvijala i kao migracija kroz mesto, ali i kroz vreme.

Da, i vreme, jer kako je to čak i danas vidljivo, razlike, kulturološke ali i gotovo sve druge između krajeva koji su bili pod Austrougarskom vlašću, i krajeva u kojima su vladali Turci, više su nego očigledne.

Stoga su velike seobene kolone krenule ne samo u nove krajeve, već i u novo vreme. Doba koje bi vek, a možda i čitava dva čekali da nisu krenuli. Doba u kome ne bi spoznali gotovo ništa od onoga što bi im život učinilo lepšim i lakšim, jer je državna turska politika toga doba imala za jedan od ciljeva i držanje porobljenog stanovništva podalje od obrazovanja i opismenjavanja uopšte.

I upravo zato, žudeći ka vlastitom ekonomskom i kulturnom prosperitetu, ali uz izraženu težnju da očuvaju vlastiti nacionalni identitet, doseljeni Srbi su preko svoga predvodnika, Patrijarha Arsenija, zatražili od carskih vlasti mogućnost školovanja i na srpskom jeziku, kao i druge obrazovne i kulturne povlastice. Škole, a naročito visoke škole, pa čak i štamparije koje bi za osnovu uzimale srpski jezik, nisu bile po volji ondašnjim vlastima u Beču, i proteći će zapravo čitav vek dok se kockice ne budu složile, i prvi đaci zakoračili put znanja kroz danas najstariju gimnaziju koju imamo.

Istini za volju, nije samo od otezanja od strane zvanične carske politike koja je sa pravom nazivana Tamnicom naroda, i kojoj nikako nije bilo u interesu nacionalno osvešćivanje naroda koji su činili osnovu eksploatatorske ekonomije ali i vojne snage na uvek labilnoj granici. Zapravo, ubrzo po popuštanju u stavu, te dozvoljavanju da se počnu osnivati i osnovne škole za Srbe, iznedrio se novi problem - pronaći nastavnike za te đake.

I tako proteče vek od prvih zahteva za jednom ovakvom obrazovnom institucijom dok ona krajem sledećeg, osamnaestog veka, u Sremskim Karlovcima nije otvorila svoja vrata učenicima.



Vek je otišao u raznim pokušajima da kroz različite oblike školovanja, uglavnom dostupne samo privilegovanima i imućnima, jednoga dana zaživi i opšta i šira verzija opismenjavanja, ali i većeg stepena školovanja. Dakle, nije taj vek bio bačen, naprotiv, tokom njega su razne institucije kroz svoje obrazovne programe modelirale ono što će jednoga dana biti polazna osnova za Gimnaziju.

Dakako, kako i priliči onovremenskim načinima vođenja svog naroda, konačnu reč, i to onu koja se čuje i poštuje, morao je dati jedan visoki crkveni zvaničnik, a to je i učinio odmah po svom izboru za Karlovačkog mitropolita, jedan od najznačajnijih ljudi svoga doba, Stefan Stratimirović, čiju porodičnu zaostavštinu u delu njenog materijalnog oblika danas možemo sresti u Kulpinu, na nekada porodičnom imanju sa čak dva dvorca. No, sam Stefan nosio je svoje zaveštanje sa sobom, kroz svoju harizmu, odlučnost, viziju i nadasve školovanost tipičnu za jednog Bečkog đaka, što je za to vreme predstavljalo sam krem obrazovanosti i manira. Znatnim i hitrim zalaganjem, već naredne godine po imenovanju obezbedio je sredstva najvećim delom od bogatog lokalnog trgovca Sabova, kao i odobrenja neophodna za institucionizaciju jednog do tada neviđenog nivoa školovanja kome su se pre svega Srbi nadali.

No, peripetije koje su omele vek za sobom, odnele su još jednu godinu dok Car Franja nije konačno odobrio početak rada ove Gimnazije.

Gimnazija je počela sa radom godinu dana po svom nastanku, dakle sa zakašnjenjem svojevrsnim, ali je zato od tada nastavila da radi punom parom, kao da želi da pretekne i nadoknadi godinu za sobom, već i onaj prethodni vek, ali i vekove pre njega u kojima ovakvo obrazovanje Srbima nije bilo dostupno.

U multietničkoj sredini kakva je u to doba bila Carevina, ne čudi što su i prvi i drugi direktor ove gimnazije bili zapravo - Slovaci. No, tamo gde postoji posvećenost i predanost poslu, ponajmanje je važna nacionalnost, te ovo može samo biti svojevrsna zanimljivost na putu kojim je škola krenula i ubrzo ubacila u petu brzinu.

Naredni vek istrošiće staro školsko zdanje do dovoljnog nivoa da se vek kasnije ova najstarija obrazovna priča kod nas, preseli u svoje konačno izdanje kakvim ga danas znamo. Zdanje u srpsko-vizantijskom stilu koje krasi danas najlepše mesto u državi, nastalo je novcem braće Anđelić, neobično brzo, te Gimnazija gotovo da nije ni primetila da se presvukla u svoje novo, i konačno ruho.

Ovog puta dobila je i biblioteku reprezentativnog izgleda i sjaja, taman kao i svečanu salu koja je svedočila nastajanju brojnih velikih ljudi svoga doba, a koji su svoja obrazovanja sticali upravo ovde.

Visoki i otmeni hodnici, učionice, kao i ostale prostorije neophodne za rad ovakve ustanove, ovekovečeni su i u kultnom filmu Lajanje na zvezde, a danas je nemoguće izbeći tu asocijaciju u slučaju da smo pogledali film, i videli samu Gimnaziju uživo. 

No, baš tako i dolikuje jednoj školi iz koje su sa svojim diplomama izašli brojni znameniti ljudi poput jednog Vase Stajića, ili Jovana Sterije Popovića, te čuvenih istoričara Ruvaraca, ili imena poput Vide Ognjenović ili Borislava Mihiza, te Vojvode Šupljikovca i brojnih drugih, pa sve do najčuvenijeg gimnazijskog đaka, Branka Radičevića čija bista dočekuje i ispraća posetioce ispred glavnog ulaza.

Isključivo potreba za konzistentnošću ovog teksta, omela me da učinim nepravdu, i budem prisiljen da iz pozamašnog spiska slavnih đaka Gimnazije, odaberem nekolicinu reprezenata, ne bih li održao fokus u ovom članku. I, upravo tim konstatacijom, mogao bih završiti sa pisanjem, te prepustiti fotografijama da preuzmu dalje vođenje kroz istoriju sublimiranu u jednoj od najlepših, i svakako najstarijoj gimnaziji koju imamo.

































понедељак, 11. март 2024.

Objektivom van Srbije - Bugojno, malo skriveno mesto među planinama

Srednja Bosna bi bila solidna odrednica kada bismo probali da ukratko definišemo gde se to smestilo Bugojno, interesantno mesto okruženo sa više planina.

A kada bismo probali da nekako to bliže definišemo, došli bismo do geografske odrednice koja ima, ili pak nema, jedno slovo na početku, zavisno od toga kako ga ko zove. Naime, radi se o Uskopaljskoj, ili Skopaljskoj dolini, a oba naziva ćemo sresti u etru, što digitalnom, a što u realnom.

Ne želeći da se stavljam na strane, odlučio sam se da etimologiju naziva doline uzmem za primarni argument, i tako ja tu dolinu zovem Skopaljskom. Oivičena Gornjim i Donjim Vakufom, koji su se nekada zvali Gornje i Donje Skoplje, zaključih svojevremeno da bi za mene to morao biti pravilniji naziv.

No, ova dolina u gornjem toku jedne od najlepših bosanskih reka, Vrbas, zaista nudi toliko lepe predele da je i ponajmanje bitno ima li ili nema to jedno dodatno slovo u nazivu.

E upravo u takvom podneblju, na nešto preko pet stotina metara nadmorske visine, razbaškarilo se Bugojno, na pritokama obližnje reke Vrbas, na rečicama Duboka i Poričnica. Varošica je u srednjevekovnom razdoblju bila pod turskom vlašću, ali iz tog perioda nije razvijeno tipično orijentalno jezgro grada. Stoga je danas u urbanističkom i arhitektonskom smislu, prisutan značajan uticaj perioda najsnažnijeg razvoja mesta, po završetku Drugog svetskog rata.

Nažalost, naredni rat pred kraj prošlog veka, izmenio je ovu inače multietničku sredinu, u gotovo monoetničko mesto, te se takvo jedno nekadašnje obeležje ne može više vezati za Bugojno, ali i dalje ovo mesto ima neki svoj šarm. 

Istini za volju, upravo taj rat je odneo sa sobom i jedno od nekadašnjih obeležja Bugojna, a i razotkrio neke mitove. Naime, posle jednog od neuspešnih napada jedne od sttrana, u povlačenju je u potpunosti uništena, a prethodno devastirana pljačkanjem, čuvena Titova vila. Svojevremeno dizajnirana kao kuća za odmor, i po ponajmanje onom čije je ime nosila, ova vila je bila zapravo i paravan za ukopane komandne položaje vojnog rukovodstva u slučaju rata. Konačno, jedan besmisleni rat, poništio je sve to, uništio i zauvek preselio u priču i sećanje. Dok ga ima, i dok ima dovoljno onih spremnih da pričaju, mada su odavno kritičniji upravo oni koji bi da slušaju. 

I tako to sve otplovi u zaborav...

Danas je ipak ovo mesto u koje treba svratiti ako se samo prolazi kroz njega, pa se odluči zastati i prošetati. To je uvek dobra ideja na koju Bugojno odgovara svojim mirnim i uređenim površinama, kako infrastrukturnim, a tako i parkovskim.

Sve su to obeležja izrazito lokalnog značaja, pre svega kreirana za meštane, i nema tu nekih velikih priča koje bi trebalo videti, obići, doći samo zbog njih, ali svakako je neizbežan utisak da je vredelo skrenuti na raskrsnici, i baš ovde napraviti jednu ugodnu pauzu.



Kada bismo se zainteresovali za prošlost ovog gradića, morali bismo nekako odrediti neke polazne tačke, jer u igri je tada i nekoliko epoha kroz koje se život odvijao na ovom području. Kao i u većini današnjih naselja, istorija je pokazala da su se naseobine, kao i utvrđenja, stvarala na temelju onih prethodnih, pa nije greška krenuti ni iz perioda koje datiramo na sedam stotina do čak tri hiljade godina pre naše ere, sudeći prema naznakama pronađenih artefakata i dokaza na širem području mesta.

Ni antičko doba nije pogrešna odrednica za priču o prošlosti, jer su i danas vidljivi na više mesta ostaci rimskih puteva koji su se ovde ukrštali, a to ukrštanje štitila je i tvrđava sa stalnom rimskom posadom.

Pa ipak, ono što se može sa većim uverenjem pretpostaviti jer je i dokumentovano pisanim tragovima, smešta nas u srednjevekovno razdoblje, te vojno politička previranja između tadašnjih velikih sila, Ugarske i Turske koje su svoje interese i teritorije pronalazile i u ovoj dolini.

Nije potpuno jasno zašto su turski odredi došli na ovo područje, posebno iz ugla činjenice da su pozvani od strane tadašnjeg vladara Doline, ali dolazak Turaka je na neki način bio samo pitanje trenutka u najboljem slučaju. Iako rudarstvo i poljoprivredni potencijali Doline nisu bili direktno u fokusu turskih osvajanja, ubiranje danka iz ovih krajeva morao je postati dovoljan motiv da zagospodare krajem. 

Nije ovde bilo onih poznatih rolerkostera sa prelaskom iz jednih u druge ruke, naprotiv, relativno mirno su prolazili ti vekovi, a čak se i kraljevska tvrđava jednog od domaćih vlastodržaca iz redova ranijeg bosanskog plemstva održala dosta dugo u vreme turskog prisustva na području.

Pa ipak, određeni razvoj mesta, ali i cele Doline, počinje tek kada njome ovlada Austrougarska.

Potom istorija mesta uglavnom ide uzlaznom putanjom, a po završetku Drugog svetskog rata, istorijski posmatrano, ekonomski razvoj prosto eksplodira.

Nažalost, kao i sve na ovom području, rat koji su pola veka kasnije vodile praktično komšije međusobno, zaustavio je ovaj gradić u vremenu. 

Pa ipak, danas je to lepo mesto za navratiti, prošetati, udahnuti neki dah koji krije ovo mesto u dolini mnoštva reka i planina.
















среда, 28. фебруар 2024.

Objektivom po Srbiji - Vidikovac i crkva Svetog Đorđa na straži nad Lukovskom banjom

Postoje momenti kada se čovek nasmeje nekome ili nečemu, ne razmišljajući mnogo...a, neretko ni malo ne razmišljajući, pa se posle dugo, dugo sam sebi smeje zbog tog jednog momenta smeha bez razmišljanja.

Dakako, postoje i opetovani momenti kod nekih od nas, produženo dejstvo odsustva razmišljanja pre nego što se, makar i u sebi, grohotom nasmeješ nečemu.

Iskusio sam to lično.

Sećam se, prvi put je u pitanju bila Subotica.

Moguće u istom danu beše i Vršac, ali vrhunac je pripadao Kikindi, svega koji dan kasnije.

I u prvom planu nisu bili sami gradovi, ne, već prefiksi koji su stajali ispred naziva tih gradova.

Planinarsko društvo...

I čovek se instiktivno nasmeje pomislivši...a, koju to planinu osvajaju alpinisti iz Subotice.

Vršac, eto, još i ima u blizini interesantne planine, ali pretpostavih u momentu da se ipak penju vikendom na Kulu radije, jer im je bliže...pa onda sevne misao kroz glavu, ali planinarsko društvo, zaboga...pa, nije li malo pretenciozno.

No, vrhunac je bilo takvo društvo iz Kikinde koje se, prema mom nerazmišljanju, okuplja oko Ludaje valjda...i ta je misao bila toliko nezgrapna u mojoj glavi, da je pokrenula centar za razmišljanje u punom kapacitetu u mojoj glavi. I ubrzo shvatih da se ovi ljudi u svom mestu organizuju i okupljaju oko ideje planinarenje - negde.

Ne nužno u svom dvorištu, naravno....eto, kad razmisliš malo...svašta shvatiš.

Čak i ono najprostije...

Dobra strana ovog događaja je produženi smeh, produžen na potonje godine svaki put kada se setim svog prvobitnog refleksa.

Smeh, ili osmeh...zavisno od situacije u kojoj se setiš.

Recimo, ako se setiš u Lukovskoj banji, podno vidikovca sa crkvom napravljenih na oko devet stotina metara nad morem, pa kreneš uzbrdo, susrećući se sa ljudima na istoj misiji dosezanja tog vrha. Onim ljudima iz Vojvodine, te ravne Vojvodine prepune planinarskih društava.

Naravno da još jednom, po ko zna koji put prođem u glavi celu tu priču, i ko zna po koji put se nasmejem sam sebi, ali na ovoj uzbrdici....pa, sasvim je moguće da se i na svakoj od krivina osmehnem i setim toga gledajući saputnike kako grabe uzbrdo, kao da znaju kakva nas nagrada čeka gore.

A, verovatno i znaju, jer oni daleko veći napor ulažu od drugih da bi se penjali po vrhovima planina udaljenim stotinama kilometara od njih. Da, samim tim, njihova nagrada mora biti veća, oni je daleko bolje mogu razumeti, jer dosta veću cenu plaćaju za tu nagradu.

Ovaj put, jednu od nagrada smo podelili, svi koji smo se susreli na gotovo nestvarnom vrhu.



Legenda kaže da je crkva u blizini uzvišenja znanog kao Nenadov kamen, koje nadvisuje pomenutih devet stotina metara, zapravo crkva iz doba Nemanjića, te da je sam Sveti Sava dao amanet da se izgradi crkva upravo tu nad selom danas nazvanim Lukovom, postavivši Časni krst baš kako tradicija podizanja crkava i nalaže.
Prema predanju dalja sudbina crkve vezana je za izgradnju puta, turska osvajanja ovih krajeva, te verovatno i druge nedaće koji su od nje ostavili samo pojedine gotovo neartikulisano razbacane ostatke. Ti ostaci, prozvani crkvištem zajedno sa platoom na kome su bili, poslužili su vremenom za okupljanje lokalnog stanovništva na Đurđevdan. Upravo to je onaj iskorak iz legende do predanja koje se moglo potvrditi usmenom lokalnom ostavštinom i sećanjima po principu s kolena na koleno prenetog.
No, ako možemo da oslonimo tu duhovnu komponentu na ove legende i predanja, te da smatramo da je duhovni značaj dodelio možda i sam narod svojim tradicionalnim okupljanjem ovde na verski praznik, onda je materijalna baza mnogo preciznija.
U praskozorje veka koji trenutno trošimo sa više ili manje uspeha i zadovoljstva, privredno društvo koje upravlja banjama u okolini Kuršumlije, a to su pored Lukovske još i Kuršumlijska banja, kao i Prolom banja, te najpoznatije prirodno i društveno dobro Đavolja varoš, podiglo je uz blagoslov nadležnih crkvenih vlasti crkvu kakvu danas znamo i vidimo.
Danas se ta crkva i zove Crkva Svetog Đorđa, a izdignuta je na pomenuto uzvišenje, tik do vidikovca sa koga se pruža jedan od najlepših pogleda koji se mogu zamisliti.
Crkva nije, razume se, u stalnoj funkciji, a za potrebe turističkog razgledanja, ključ se dobija na recepciji hotela u podnožju, gde se i vraća nakon obilaska, ali neretko ga ne vraća ista ruka koja ga je pozajmila, već neka druga znatiželjna ruka koja je usput preuzela ključ Crkve i odgovornost da zaključa za sobom.
Redak primer uspešno razvijenog i već tradicionalnog poverenja, dovoljno lep da sam po sebi izmami čoveku osmeh na lice.
Do vrha na kome se nalaze vidikovac i crkva stiže se, prema upustvu istaknutom na tabli u podnožju, na dva načina, i to kraćom i dužom stazom.
Kraća je dugaćka nekih devet stotina metara, a obzirom da je to i približna nadmorska visina na koju se valja popeti, ta brojka deluje pomalo obeshrabrujuće sem ako nismo pasionirani ili pak profesionalni penjač.
Ili penjač u punoj kondiciji, a ta pomisao mi odmah izmami novi osmeh kada se setim da su ti uporni Vojvođani iz svojih planinarskih društava verovatno sposobni za tu avanturu na kraćoj stazi.
Dužoj stazi valja dodati još čitav kilometar dužine, ali se posle ispostavi da je to zaista sjajno odrađena i široka staza koja uključuje brojne krivine i na skoro svakoj od njih uređeno odmorište u vidu klupe ili klupe sa stolom, nadstrešnicom...
I uspon je sam po sebi veoma lepo iskustvo.
Ono zrno napora koje proizvede čitave stene zadovoljstva u čoveku.
Šuma u okolini prelep je dekor i značajno pomaže u usponu.
No, prava nagrada je ipak na vrhu.
Pogled koji se pruža sa bilo koje tačke je verovatno glavni pokretač onog snažnog plimnog talasa osećaja sreće, koji nas preplavi već pri zadnjim koracima uspona, odnosno prvim koracima na platou sa koga puca taj pogled. Kažu ljudi da se osete tada i blaženo, čak i duhovno uzvišeno.
Ne bih znao o tome, zaista, ali ono što znam je svakako to da svaki korak uspona vredi. 
Baš svaki.
Kada bi pogled odozgo mogao da meri udaljenost, pokazao bi nekih pet stotina metara odozgo do same Lukovske Banje, dok u druge delove doline u kojoj je smeštena, seže i kilometrima dalje.
Jesen je verovatno najlepše godišnje doba za putovanja, te krošnje u raskošnim bojama koje bi i najobičniji prizor dekorisale do neslućene lepote, ali ne sumnjam da je i u vrtlogu nijansi zelene u nekim prethodnim mesecima, pogled odozgo zaista nezaboravan.
No, ako se i oblaci, zajedno sa suncem uključe u scenografiju, lako je moguće dobiti neke od nestvarnih slika nama pod nogama, slika od kojih se teško odvojiti, i prizora koji jedini mogu učiniti da penjanje bude daleko draže od silaska.
Jer, sa silaskom, odlazi i ova nestvarna stvarnost pod nama, nesaglediva u potpunosti iz nekog drugog ugla.