Mreža zaštićenih područja na Dunavu.
Institucija za koju se malo zna van uže stručnih krugova, ali svakako sugeriše određenu jasnu i odlučnu nameru evropskih država da očuva prirodna staništa raznih biljnih i životinjskih vrsta neposredno uz i u toku Dunava.
Čak pet takvih područja u Srbiji je integrisano u ovu mrežu, a jedno od njih je i Specijalni rezervat prirode Karađorđevo, smešteno u delu reke kojim dominira velika krivina nakon koje reka napušta smer toka sever - jug, i nastavlja pravcem ka istoku posle koje stotine kilometara.
I upravo tu, na području opština Bač i Bačka Palanka, smestili su se pejzaži koje je vekovima Dunav kreirao menjajući svoj tok, plaveći i posušujući područja koja će brojne vrste i biljaka i životinja prepoznati kao svoje prirodno stanište.
I, čekajući da to konačno prepozna i čovek, te proglasi zaštitu nad takvim područjem.
Krajem devedesetih, to se i desilo, i danas je moguće uživati u isto vreme i u belim vrbama, ali i crnim topolama, recimo...
Pa ipak, možda i najsnažnije obeležje počiva na lokvanju, tom listu koji se baškari na vodi i ukrašava je pleneći poglede posmatrača, ma gde da ga ugledaju.
Da, ume da bude onaj magični detalj koji i u najnegostoljubivijem ambijentu zasija...
Pretpostavljam da bi neka razglednica koja bi nas podsećala na ovaj rezervat ponajpre bila oličena baš u simbolici tog lokvanja, iako je ovo značajno ribolovno, pa i lovno područje.
I zaista, kažu da je ovde najveće dunavsko mrestilište štuke, ali da u izobilju ima i drugih vrsta ribe.
A lovište...pa, u neposrednoj blizini je i čuveno lovište Karađorđevo, a divljač baš i ne zna za granice.
Zanimljivo je da se ovde osećaju dovoljno bezbedno i ređe viđane vrste poput kune i lasice, te čak i divlje mačke. Ja ih lično nisam video, ali nema razloga da ne verujem da su evidentirane od strane drugih.
Divlje svinje i jeleni lopatari nekako idu prirodno uz ovakvo jedno stanište, te i nisu neko iznenađenje kada ih spomenemo kao stanovnike Rezervata, kao i brojne ptičje i druge vrste.
Srna ima toliko da sam ih viđao u po bela dana kako nasred njiva čeprkaju nešto, slabo se obazirući na moje prisustvo. No, lov svakako nije nešto što volim, osim kada lovim svojim objektivom, te samo nagoveštavam neke karakteristike da bih ilustrovao višestruku ponudu koja karakteriše ovaj Rezervat.
A ima i još nešto...zapravo, kada vidite lovce, zapitajte ih malo kuda ići i šta videti.
Sve su oni ovde pregazili i prepešačili, sve videli i znaju najbolje odgovore.
Inače, u Rezervatu je jedva nešto preko jednog procenta privatno, a ostatak zemljišta je u državnoj svojini što značajno olakšava zaštitu područja, i moguće da je to jedan od ključnih razloga što se ovde radi o gotovo netaknutoj prirodi.
Sam Rezervat nije baš komforan za posete, ne. Mnogo je bliži divljini prirode i nekim avanturističkim aktivnostima, negoli pukoj turističkoj poseti koja ipak zahteva određeni komfor.
Pre svega puteve, ali i putne oznake.
Puteva ima, ali ume da zafali asfalt na njima. Takve puteve samo određena vozila mogu da savladavaju, no onda i nivo očekivanja raste sa takvim zahtevima.
Ipak, takva očekivanja najčešće bi ipak bila preterana i mogla bi razočarati ukoliko bismo se opremili za savladavanje takozvanih letnjih puteva, nekom namenskom i skupom mehanizacijom, osim možda kakvim terenskim motociklom.
I najbolje je očekivanja zauzdati na nivou nekih lepih prirodnih pejzaža, te se držati asfaltnog puta koji nije baš u najboljem stanju, ali je pretežno prohodan i relativno lako savladiv.
Taj put će nas provesti uz jedan, rekao bih, romantičan kanal poznat kao Lovrenac.
Na gotovo svakih stotinjak metara možemo se zaustaviti i napuniti baterije prizorima koji su naizgled slični, ali svako zastajanje doneće nam ipak nekakav nov utisak.
Tokom kretanja ovim putem susretnemo se svako malo i sa kakvim graničnim kamenom, ali i brodom koji lenjo plovi ka svom cilju, uzvodno ili nizvodno, te sa ponekim tinejdžerima sa ogromnim osmesima kako nekako sami sebi važni, patroliraju svojom teritorijom...i svaki takav prizor samo obogaćuje ugođaj.
Ono što ume da pokvari sliku i ugođaj, jesu komarci.
Nažalost, toliko ih ima da se rojevi vide golim okom i po najvećem suncu. I ti rojevi nisu uopšte miroljubivi, naprotiv. Možda agresija koju pokazuju nije toliko vezana za ugrize, ali za ometanje kretanja, a posebno zadržavanja na pojedinim mestima, definitivno jeste.
Ne sklanjaju se. Ako nam se ukrste putevi, proći ću pravo kroz njih, a da se roj ne raziđe.
Zatvorenih usta, zadržavajući disanje, za svaki slučaj, jelte...ali, i to ume da baci senku na ugođaj.
Štaviše, neke od fotografija ispod teksta plod su gerilske taktike - odslikaj i beži. Brzo...
A ipak, šta i očekivati od ovakvih ambijenata drugačije...ako ćemo pravo.
Srećom, nisu svuda takvi rojevi, i srećom vidljivi su odmah, pa nije strašno ni produžiti koju desetinu metara dalje, pa stati. Jer, svaki pejzaž je na svoj način nagrada za dolazak...
Itekakva nagrada.
A ja sam neke od svojih nagrada zabeležio i podelio na fotografijama podno teksta, i nekako je ovo ta tačka u kojoj se ostavlja tastatura, i prepušta se čitalačkom žiriju da oceni kolika je vrednost mojih nagrada, jer neke sam doživeo čak i kao laureate, no to je neka druga priča, sasvim druga.