Hajde da budemo realni na samom početku...
Možemo li pouzdano znati kako je izgledao jedan amfiteatar iz doba Starog Rima ako mu nismo uspeli pronaći makar i najveći deo kostura?
Realno je zaključiti da ne možemo.
Tačno je to, ali možemo li danas otići u Viminacijum, rimski grad koji se i dalje otkriva, i videti kako danas izgleda jedan tamošnji amfiteatar, pitanje je koje dobija sasvim suprotan odgovor.
Danas ga možemo videti gotovo u punom sjaju, jer postoji, i to je ono što je najznačajnije u ovoj priči o realnom, mogućem i zamišljenom.
Amfiteatar danas može da primi, kažu, dve hiljade ljudi.
I nalazi se na mestu nekadašnjeg amfiteatra koji je mogao da primi više nego tri puta više ljudi.
No, tadašnje potrebe i standardi svakako će ponuditi veći kapacitet posetilaca od bilo čega što bismo danas pomislili da rekonstruišemo ovde, i to je razumljivo.
Nekada je ovo bio praktično jedini centar zabave ljudi u gradu Viminacijumu, ne samo stanovništva, već i vojnika obližnjeg garnizona, kao i verovatno drugih garnizona smeštenih u blizini u garnizonima duž nekadašnjeg Limesa, odnosno severne rimske granice uz Dunav, a gotovo stalno se otkrivaju novi dokazi ili ostaci takvih logora.
Na samom početku drugog veka naše ere, jedan od takozvanih Pet dobrih careva Rima, Trajan, u uspešnom procvatu Carstva pod dejstvom osvajačkih pohoda, ali i efikasnosti same državne uprave, dovodi zbog ratova sa Dačanima sa druge strane reke gotovo polovinu svih raspoloživih carskih legija, te u više navrata uspeva da uništi vojsku poslednjeg dačanskog cara Decibela, izgardnjom spektakularnog puta uz reku, a naročito veličanstvenog za to doba inžinjerijskog poduhvata koji istorija poznaje kao Trajanov most.
Upravo tako snažno vojno prisustvo, kao i pobede koje su ga pratile, donele su prosperitet ne samo državi u celini, već posebno Viminacijumu koji upravo tokom tog veka doživljava svoj veliki procvat, i kao grad, ali i kao vojni logor.
Logikom narednih dešavanja, i amfiteatar podignut van gradskog jezgra za potrebe zabave garnizona svega par desetina metara udaljenim, kroz nekih tridesetak narednih godina, biće iznova napravljen.
Od privremenog vojničkog i drvenog amfiteatra, ovde će nići jedan veći, kombinovani zidani i drveni, ali i vojnički i građanski amfiteatar koji će narednih stotinjak, pa i više godina, služiti svrsi vrlo aktivno, uklopljen u novonastale gradske bedeme čiji deo time i postaje.
Konačni Amfiteatar u Viminacijumu kao provincijski objekat, zidan je delimično kao stalni, a delimično kao privremeni, najverovatnije izrastajući pod uticajem sve većeg korišćenja, te je danas izvesno da se sedam hiljada mesta kao procenjeni kapacitet na tribinama, dograđivao iz više puta.
No, već smo time zašli u područje pretpostavki i mašta će neprimetno preuzimati sve više i sve češće ovu priču o jednom gradu na severnoj granici Carstva, priču koja je svoje najuzbudljivije stranice pisala upravo u areni i na tribinama Amfiteatra, tribinama koje su zaista veoma lako mogle biti baš ovakve, kakve su pred nama danas.
Sada kada smo već zašli u područje pretpostavki i mašte, nije teško zamisliti da su se u ovom amfiteatru nekada borili gladijatori.
Da, u amfiteatrima ovakvog tipa i veličine lako su se mogli boriti i gladijatori ili livci sa zverima, najverovatnije iz ovih krajeva poreklom, dok su se egzotične afričke najstrašnije zveri ipak borile u velikim amfiteatrima poput onih u Koloseumu, Puli i sličnim zidanim građevinama.
No, nije teško pod ovim zidinama zamisliti jedan manje krvoločan društveni događaj u kome su se hrvali neki stasiti momci, lovili kakvog unezverenog medveda ili vuka, a pri početku klanjali se tražeći blagoslov, svom nekom lokalnom caru.
Ne, toga nije bilo, makar istorija nema dokaze za tako nešto da je neki od careva od kojih će rimsko carstvo čak dvadesetak izbrojati iz ovih krajeva, ikada na tribinama ovog amfiteatra dao znak da igre počnu, ali zamilisti možemo.
Dok stojimo na sred arene nekih pedesetak metara po dužoj osi ovalne zemljane i travnate površine stisnute između viskokih tribina sa jedne strane, i kamenih zidova prostorija za gladijatore i životnje, sa drugih strana...
Pogled na vrh tribina je neobično inspirativan....baš kao i pogled sa vrha naniže, ka samoj areni.
Možda je ovde zaista nekakav budući car stajao, i možda je na njegovu buduću caricu na vrhu tribina spustio svoj pogled u trenutku kada su im se oči susrele. Možda je u ovom amfiteatru nastajala neka istorija, a za nju niko nije tada znao.
Nije teško zamisliti tu skromnu i ponosnu lepoticu na vrhu tribina kako ne skidajući osmeh bodri svog izabranika na dela za koja ni sam nije znao da ih je dostojan, i za njih sposoban.
I možda su svedoci toga bili brojni gledaoci, hiljade njih koji ni svesni nisu da su samo deo trenutka u kome su se te oči međusobno srele.
Sve se to moglo desiti nekada.
Sve što može naša mašta da iznedri od jednog dubokog pogleda na ove tribine, i jednog još dubljeg sa vrha tribina...
I, ako se tako nešto desilo, moralo se desiti pre četvrtog veka, jer tada i sam amfiteatar gubi značaj, polako pred naletima varvarskih plemena nestaju i gradski bedemi zajedno sa amfiteatrom, i vekovi koji će prohujati potom, naneće slojeve i slojeve zemlje, trave i drveća na prostore koji su nekada značili ovde sve - od zabave do nadmetanja i borbi, od ljubavi do smrti, da bi na kraju čekali gotovo petnaest vekova da ih neko otkrije.
I, ne samo otkrije, već im oda i omaž oživljavanjem njihovog izgleda kroz rekonstrukciju.
Danas pred sobom imamo veličanstven prikaz amfiteatra sa funkcionalnim tribinama koje očekuju neki savremeniji spektakli poput opere kojom je obeležen završetak radova na tribinama, i početak njihovog života.
Života u kome će neki novi carevi prepoznavati svoje carice sa vrha tribina, ili im se klanjati i zaklinjati iz arene u kojoj su nekada neki strašni gladijatori vodili svoje odsudne bitke sa zverima.
Danas to možda neće da se desi pred hiljadama prisutnih, ali u doba savremenih kamera, svedoka je lako pronaći i na desetine hiljada, no ono što jeste bitno je to da je amfiteatar u Viminacijumu tu u svoj svojoj veličini, inspirativan i izazovan za svakog posetioca da na njemu ispiše neku svoju životnu stranicu, sam odlučivši koliko će ona zanimljiva da bude...