Nešto kao reč dobrodošlice...



Kao i u fotografisanju, tako i u izboru i prikazu fotografija na stranicama pred nama, trudio sam se da na neki vedriji i lepši način istaknem one izuzetnije momente iz relativno dosadne svakodnevnice i obogatim ih fotografijom koja bi mogla gledaoca da bar nakratko odvuče na neku drugu, lepšu stranu.
Ne znam da li sam i koliko uspeo u tome, ali znam ko će znati... svako ko se zadrži na ovim mojim stranicama.

Svakom posetiocu želim da uživa na stranicama ovog Bloga bar upola koliko sam ja uživao u ideji da neke svoje lepe momente podelim sa drugima.

Претражи овај блог

Пратиоци

субота, 21. новембар 2026.

Objektivom po Srbiji - Arena u Viminacijumu, veličanstvena rekonstrukcija za realističan prikaz nekih od tajni iz davnina

Hajde da budemo realni na samom početku...

Možemo li pouzdano znati kako je izgledao jedan amfiteatar iz doba Starog Rima ako mu nismo uspeli pronaći makar i najveći deo kostura?

Realno je zaključiti da ne možemo.

Tačno je to, ali možemo li danas otići u Viminacijum, rimski grad koji se i dalje otkriva, i videti kako danas izgleda jedan tamošnji amfiteatar, pitanje je koje dobija sasvim suprotan odgovor.

Danas ga možemo videti gotovo u punom sjaju, jer postoji, i to je ono što je najznačajnije u ovoj priči o realnom, mogućem i zamišljenom.

Amfiteatar danas može da primi, kažu, dve hiljade ljudi.

I nalazi se na mestu nekadašnjeg amfiteatra koji je mogao da primi više nego tri puta više ljudi.

No, tadašnje potrebe i standardi svakako će ponuditi veći kapacitet posetilaca od bilo čega što bismo danas pomislili da rekonstruišemo ovde, i to je razumljivo.

Nekada je ovo bio praktično jedini centar zabave ljudi u gradu Viminacijumu, ne samo stanovništva, već i vojnika obližnjeg garnizona, kao i verovatno drugih garnizona smeštenih u blizini u garnizonima duž nekadašnjeg Limesa, odnosno severne rimske granice uz Dunav, a gotovo stalno se otkrivaju novi dokazi ili ostaci takvih logora.

Na samom početku drugog veka naše ere, jedan od takozvanih Pet dobrih careva Rima, Trajan, u uspešnom procvatu Carstva pod dejstvom osvajačkih pohoda, ali i efikasnosti same državne uprave, dovodi zbog ratova sa Dačanima sa druge strane reke gotovo polovinu svih raspoloživih carskih legija, te u više navrata uspeva da uništi vojsku poslednjeg dačanskog cara Decibela, izgardnjom spektakularnog puta uz reku, a naročito veličanstvenog za to doba inžinjerijskog poduhvata koji istorija poznaje kao Trajanov most.

Upravo tako snažno vojno prisustvo, kao i pobede koje su ga pratile, donele su prosperitet ne samo državi u celini, već posebno Viminacijumu koji upravo tokom tog veka doživljava svoj veliki procvat, i kao grad, ali i kao vojni logor.

Logikom narednih dešavanja, i amfiteatar podignut van gradskog jezgra za potrebe zabave garnizona svega par desetina metara udaljenim, kroz nekih tridesetak narednih godina, biće iznova napravljen. 

Od privremenog vojničkog i drvenog amfiteatra, ovde će nići jedan veći, kombinovani zidani i drveni, ali i vojnički i građanski amfiteatar koji će narednih stotinjak, pa i više godina, služiti svrsi vrlo aktivno, uklopljen u novonastale gradske bedeme čiji deo time i postaje.

Konačni Amfiteatar u Viminacijumu kao provincijski objekat, zidan je delimično kao stalni, a delimično kao privremeni, najverovatnije izrastajući pod uticajem sve većeg korišćenja, te je danas izvesno da se sedam hiljada mesta kao procenjeni kapacitet na tribinama, dograđivao iz više puta.

No, već smo time zašli u područje pretpostavki i mašta će neprimetno preuzimati sve više i sve češće ovu priču o jednom gradu na severnoj granici Carstva, priču koja je svoje najuzbudljivije stranice pisala upravo u areni i na tribinama Amfiteatra, tribinama koje su zaista veoma lako mogle biti baš ovakve, kakve su pred nama danas.



Sada kada smo već zašli u područje pretpostavki i mašte, nije teško zamisliti da su se u ovom amfiteatru nekada borili gladijatori.

Da, u amfiteatrima ovakvog tipa i veličine lako su se mogli boriti i gladijatori ili livci sa zverima, najverovatnije iz ovih krajeva poreklom, dok su se egzotične afričke najstrašnije zveri ipak borile u velikim amfiteatrima poput onih u Koloseumu, Puli i sličnim zidanim građevinama.

No, nije teško pod ovim zidinama zamisliti jedan manje krvoločan društveni događaj u kome su se hrvali neki stasiti momci, lovili kakvog unezverenog medveda ili vuka, a pri početku klanjali se tražeći blagoslov, svom nekom lokalnom caru.

Ne, toga nije bilo, makar istorija nema dokaze za tako nešto da je neki od careva od kojih će rimsko carstvo čak dvadesetak izbrojati iz ovih krajeva, ikada na tribinama ovog amfiteatra dao znak da igre počnu, ali zamilisti možemo.

Dok stojimo na sred arene nekih pedesetak metara po dužoj osi ovalne zemljane i travnate površine stisnute između viskokih tribina sa jedne strane, i kamenih zidova prostorija za gladijatore i životnje, sa drugih strana...

Pogled na vrh tribina je neobično inspirativan....baš kao i pogled sa vrha naniže, ka samoj areni.

Možda je ovde zaista nekakav budući car stajao, i možda je na njegovu buduću caricu na vrhu tribina spustio svoj pogled u trenutku kada su im se oči susrele. Možda je u ovom amfiteatru nastajala neka istorija, a za nju niko nije tada znao.

Nije teško zamisliti tu skromnu i ponosnu lepoticu na vrhu tribina kako ne skidajući osmeh bodri svog izabranika na dela za koja ni sam nije znao da ih je dostojan, i za njih sposoban.

I možda su svedoci toga bili brojni gledaoci, hiljade njih koji ni svesni nisu da su samo deo trenutka u kome su se te oči međusobno srele.

Sve se to moglo desiti nekada.

Sve što može naša mašta da iznedri od jednog dubokog pogleda na ove tribine, i jednog još dubljeg sa vrha tribina...

I, ako se tako nešto desilo, moralo se desiti pre četvrtog veka, jer tada i sam amfiteatar gubi značaj, polako pred naletima varvarskih plemena nestaju i gradski bedemi zajedno sa amfiteatrom, i vekovi koji će prohujati potom, naneće slojeve i slojeve zemlje, trave i drveća na prostore koji su nekada značili ovde sve - od zabave do nadmetanja i borbi, od ljubavi do smrti, da bi na kraju čekali gotovo petnaest vekova da ih neko otkrije.

I, ne samo otkrije, već im oda i omaž oživljavanjem njihovog izgleda kroz rekonstrukciju.

Danas pred sobom imamo veličanstven prikaz amfiteatra sa funkcionalnim tribinama koje očekuju neki savremeniji spektakli poput opere kojom je obeležen završetak radova na tribinama, i početak njihovog života.

Života u kome će neki novi carevi prepoznavati svoje carice sa vrha tribina, ili im se klanjati i zaklinjati iz arene u kojoj su nekada neki strašni gladijatori vodili svoje odsudne bitke sa zverima.

Danas to možda neće da se desi pred hiljadama prisutnih, ali u doba savremenih kamera, svedoka je lako pronaći i na desetine hiljada, no ono što jeste bitno je to da je amfiteatar u Viminacijumu tu u svoj svojoj veličini, inspirativan i izazovan za svakog posetioca da na njemu ispiše neku svoju životnu stranicu, sam odlučivši koliko će ona zanimljiva da bude...



































среда, 18. новембар 2026.

Objektivom po Srbiji - Most Marije Terezije, poslednji od svoje vrste, na suvom premošćava nekadašnja i današnja vremena

 Vojvodina, pa tako i Banat, svoju priču o prosperitetu u najvećoj meri počinje sa Marijom Terezijom u vreme čije vladavine je administracija planski ne samo naseljavala, već i urbanistički redizajnirala ove krajeve.

Putevi, urbana naselja, regulacija vodotokova i plansko naseljavanje paralelno sa uspostavljanjem administracije na lokalnom nivou, obeležja su upravo tog doba. 

Baš ta obeležja stavila su i značajan pečat na budući prosperitet ovih krajeva, i danas se s pravom taj period smatra ključnim za razvoj, iako je pravi industrijski polet stigao tek mnogo kasnije, po završetku Drugog svetskog rata.

Ipak, nekakav šarm tih davnih vremena, koje nostalgično često nazivamo sa značajnim naglaskom i "onim vremenima", ostao je da živi i danas u mnogim građevinama tog doba, makar one i ne služile više svojoj prvobitnoj svrsi. 

I stoga se nije za čuditi što se "usred ničeg" skoro svakodnevno ponekada zapute neki radoznalci da vide jedan stari most na suvom od cigle...

Lep i elegantan, i baš kako rekoh, šarmantan na svoj način.

Lukovi između stubova govore da je nekada bio i veoma svrsishodan, ozbiljno inžinjerijsko delo.

Ne preterano visok, svega par metara, i ne baš preterano uočljiv iz daljine čak i kad se u njega uperi prstom ali....ima ono nešto.

Ono, kada voziš nekim letnjim putem, dakle, dobro nabijena zemlja bez asvalta, kroz polje, i odjednom iznikne niotkud most.

Tako lep, od crvene cigle, stilizovan...a ispod njega rastinje neko....i ne, nema vode nikakve.

Reka je odavno otišla odatle ali most je tu.

Da pređeš preko njega, moraš.

Baš moraš.

I nećeš preći na nekakvu drugu obalu, osim druge obale svoje radoznalosti...

To je jedna moćna obala koju često prelazimo, ali retko primetimo, a sada je tu most i ne može da se ne primeti, nikako. 

Pogled sa mosta je običan, štaviše, pogled iz obližnjeg sela Pločica koje je malo i uzdignuto iznad mosta, mnogo je lepši.

E zato pogled na most budi odmah nešto u čoveku. Već jedan pogled ume da nas povede kroz vreme unazad, u doba kada je svaki most bio veličanstven i pre svega neophodan....


Vreme vladavine Marije Terezije i danas se percipira kao prosperitetno doba, vreme u kome se stvaralo, u kome je nastajalo, i vreme u kome se nije rušilo i nestajalo.
Narod je bio sklon upravo njenoj administraciji pripisivati brojna dobra, čak i ako su ona bila rezultat nečije druge aktivnosti, ali sazidati jedan ovakav most preko jedne rečice Ponjavice koja je u ono doba tuda tekla, zaista je mogla samo državna finansijska moć.
No, za svaki slučaj, ovaj most je dobio još naziva, poput Kameni, Jerinin ili Stari most, a svi ovi nazivi se odnose na "grdosiju" čiji vrh nadvisuje svoje podnožje za nepunih osam metara, dok se šetnja njime završava sa nekih tridesetak koraka.
Ipak, širinom od tri metra jasno je naznačen lokalni karakter ovog mosta, te već tokom Drugog svetskog rata i nemačke okupacije Banata, most postaje neupotrebljiv i višak, upravo zbog svega onoga što ga i danas čini tako šarmantnim.
Nije bio funkcionalan, i to je jedan od razloga zbog koga se okupatorska sila odlučila da izmesti tok reke Ponjavice u današnje gabarite i korito koje danas poznajemo kao istoimeni Park prirode.
Promenom toka rečice, nestala je potreba za mostom, i od tada je on uglavnom glavna nagrada lovcima na zanimljivosti u ovom delu Banata.
A, kako i ne bi kada je to jedini očuvan objekat ove vrste iz tog doba ne samo u Banatu, već i šire.
Teško je danas znati koliki je zaista značaj predstavljao nekada za lokalno stanovništvo ali danas je vrlo jasno zapravo.
Atrakcija koju dođu da posete razni namernici.
Nije da ih ovde nema jer ipak je u pitanju južni Banat koji skriva dosta lepota najrazličitijih tipova, ali za meštane Pločica ovde je njihova glavna atrakcija jer se do nje lako stiže iz samog sela.
Ona veća atrakcija, njihovo jezero Provala, ipak je kudikamo komplikovanije za pronaći.
Do njega vodi više pravih puteva međusobno ukrštenih ili nastavljenih pod pravim uglom što se uglavnom može i naći u Vojvodini, ali neophodno je ipak uputstvo ili vodič.
Do mosta se daleko lakše stigne.
Masivni stubovi mosta pod kojima danas raste šiblje ipak su deo neke istorije više od četvrt milenijuma daleke.
I na koncu, da krene namernik od Kovina pa sve do Pančeva ovim putem koji prati veliku krivinu Dunava, najlakše će doći do upravo ove atrakcije, i ona će, iako na svoj način i skromna i mala, biti verovatno u vrhu svega što je namernik video i uživao u tome.
Staneš i zagledaš se sa mosta na sve strane i ne...ne vidiš vekove u kojima se ovde sreću vojske sa zastavama i sjajnim oružjem, ne vidiš utvrđenja koja se opsedaju i osvajaju, ne vidiš mučeništva velikih junaka još većih u vlastitim pogibijama koje i pesme opisuju, ne...
Vidiš neke vekove koji sporo odmiču i jedva primetno se smenjuju, jednu veliku reku koja menja pomalo tok plaveći povremeno ove krajeve, te jednu drugu, manju, koja uglavnom ostavlja za sobom blato i neupotrebljive useve, a potom se smešta u jedno drugo korito.
Vidiš kako ovde niču zanati nekako bojažljivo jer oni uglavnom u gradovima imaju smisla, ali recimo opekarski zanat u tom pogledu koji luta kroz vreme baš sa tog mosta zagledanim, podići će i ciglanu u ovom kraju te će se opeka dovlačiti zapregama i kamionima, podižući sve više kuća, prodavnica i pomoćnih zgrada.
Vidiš kako se stvara selo, kako se povezuje sa drugim selima.
Vidiš život....
U jednom pogledu, da, ali samo ako umeš da se zagledaš.
Za sve ostalo, postaraće se most na kome stojiš.