Nešto kao reč dobrodošlice...



Kao i u fotografisanju, tako i u izboru i prikazu fotografija na stranicama pred nama, trudio sam se da na neki vedriji i lepši način istaknem one izuzetnije momente iz relativno dosadne svakodnevnice i obogatim ih fotografijom koja bi mogla gledaoca da bar nakratko odvuče na neku drugu, lepšu stranu.
Ne znam da li sam i koliko uspeo u tome, ali znam ko će znati... svako ko se zadrži na ovim mojim stranicama.

Svakom posetiocu želim da uživa na stranicama ovog Bloga bar upola koliko sam ja uživao u ideji da neke svoje lepe momente podelim sa drugima.

Претражи овај блог

Пратиоци

четвртак, 31. мај 2018.

Foto album - Predlog za osveženje po vrućinama, otvoreni bazen u Inđiji

Mislim da sam već dosta toga na ovim stranicama objavio o Inđiji.
Trebalo bi da je tako.
Ako nekoga nije privukla u celini, svakako je bilo i pojedinačnih prikaza.
Možda je Outlet Fashion Park ono što je nekoga odvelo do tamo.
Moguće.
Istina, vremenom se pokazalo da osim u one dane kada se nekakav koncert odvija na tom prostoru, ljudi teško mogu naći neku potrošačku zanimljivost koju nemaju već u nekom od brojnih šoping molova bliže sebi.
Pa opet, i dalje ima razloga za svratiti bar na jedno popodne, ako ništa drugo, a ono da se pogleda zanimljiv zoo park u Inđiji.
Cene ulaznice nema, prilog je dobrovoljan.
Nije pravi zoo vrt ali simpatičan je.
Koga je bilo šta od svega toga odvelo u Inđiju, mislim da taj odlazak pamti po lepom.
Ovog puta bih predstavio još jedan razlog za svraćanje u Inđiju, a to je razlog koji se odnosi na osveženje na vrućinama koje nam lagano već prete.
Bazen.


Ništa što nije već viđeno, ne.
Naprotiv, itekako je viđeno ali ako bazenu dodamo sve ono što Inđija inače nudi, mislim da stvari polako dobijaju oblik jednog jako lepog jednodnevnog izleta.
Nekom će se svideti, neko zna i za bolje, svakome po ukusu nikako ne može biti, ali meni lično se dopada ideja brčkanja ovde ponekad, pa sam odlučio da je podelim sa čitaocima.




















понедељак, 28. мај 2018.

U šetnji po Beogradu - Obnovljeni Muzej savremene umetnosti, novi život u novom ruhu

Avangardna zgrada.
Avangardna za svoje doba.
Arhitektonski pre svega ali i lokacijski.
To su moje prve asocijacije na Muzej savremene umetnosti.
One najranije, verovatno zato i duboko urezane.
Prve vožnje motorom vodile su po definiciji na Ušće.
Kuda god da su te vožnje išle, mahom su tamo završavale.
Dete sa Dorćola zna samo jedan put.
Brankov most pa na Ušće.
Pored Muzeja...
Takođe i auto trke iz tog doba.
Ponovo je tu negde Muzej.
I ništa više.
Samo ta čudna avangardna zgrada.
I, zatim, kako su godine izmicale, polako su se splavovi omasovili na Ušću, jedan restoran i jedan muzej asimilirani su negde u urbanoj ekspanziji s kraja osamdesetih i devedesetih više skoro da se nije ni znalo za njih.
Konačno je i država umrla, tragično i bolno, bez ikakvih sredstava protiv bolova.
Sa njom je polako umirala i zgrada koja više nije bila avangardna.
I tako smo gledali tu smrt uživo. Agonija je trajala čitave decenije, čak i onda kada su se neke druge nade rodile, Muzej je bio mrtav...
I najednom, kada je izgledalo da je izgubio čak i svoju senku, desilo se.
Najava.
Rokovi.
Televizija.
Opet rokovi.
Pa bageri, pa opet televizija, pa opet najave i obećanja.
Pa probijani rokovi.
Pogrešni bageri. Ili pogrešni neki drugi...
I konačno.
Ipak.
Evo ga, vaskrsnut iz vlastite senke koju izgleda ipak nije izgubio...


Jesenje ruho.
Za sada i dalje jesenje.
Iz njega će očigledno u letnje.
A zimsko ruho Muzeja ćemo nekom drugom priliko uhvatiti...















субота, 19. мај 2018.

Objektivom van Srbije - Postojnska jama, jedinstveni sistem pećina na svetskom nivou

Može se oko Postojnske jame polemisati o nekim stvarima, ali uglavnom o tome da li je jedinstvena u svetu po ovome ili onome.
Da li je najveći sistem pećina u Evropi recimo...
Ili, da li Čovečiju ribicu srećemo još negde.
Ipak, neke stvari nisu za polemiku i baš kad stignemo do tih stvari, nekako se prirodno stavi tačka umesto upitnika, priča prestaje, a sva čula teže da se izviju u izraz dubokog poštovanja prema ovoj atrakciji.
Ne može svakome biti podjednako lepo.
Podjednako zanimljivo.
Podjednako da oduzme dah.
Ne, naravno.
Pa opet, nekih 38 miliona posetilaca misli da je dobro iskoristilo svoje vreme i obogatilo svoj život obilaskom barem pet od dvadesetak kilometara pećinskih rovova i najrazličitijih igara prirode u njima u vidu prekrasnih i mahom jedinstvenih dvorana sa jezercima, ukrasima, panoramama i ostalim čudima koji uspešno održavaju usta otvorenim tokom čitavog obilaska.
Pritom, dva veka traje organizovani obilazak ovog sistema.
Dvesta godina...



Po meni, najveće dostignuće je generacijska svest onih koji se brinu o postojnskoj jami o njenom ne samo očuvanju, već i konstantnom unapređenju, a da pritom stalno lebdi onaj prepoznatljiv duh postojnske jame star ta dva veka.
Ogromni parkinzi, čitav sistem, redari koji regulišu i parkiranje i saobraćaj - sjajno!
Brzina kojom se parking puni od momenta kada parkiraš pa do trenutka kad kreneš ka samoj Jami, puta otprilike broj parkinga i njihov kapacitet, pa sve to puta precizna cena za putnička vozila...da se zavrti u glavi od cifre. I upravo tako i treba da bude. Veliki trud sa jako lepom nagradom.
Stara železnica jedinstvena za Jamu, peroni za ukrcavanje, vodiči na više jezika i avantura može da počne. Nekom je veća, nekome manja avantura ali zasigurno je nezaboravna.