Nešto kao reč dobrodošlice...



Kao i u fotografisanju, tako i u izboru i prikazu fotografija na stranicama pred nama, trudio sam se da na neki vedriji i lepši način istaknem one izuzetnije momente iz relativno dosadne svakodnevnice i obogatim ih fotografijom koja bi mogla gledaoca da bar nakratko odvuče na neku drugu, lepšu stranu.
Ne znam da li sam i koliko uspeo u tome, ali znam ko će znati... svako ko se zadrži na ovim mojim stranicama.

Svakom posetiocu želim da uživa na stranicama ovog Bloga bar upola koliko sam ja uživao u ideji da neke svoje lepe momente podelim sa drugima.

Претражи овај блог

Пратиоци

четвртак, 30. август 2012.

Objektivom po Srbiji - Akvapark Podina u Sokobanji, osveženje ispod Rtnja

Da li Akvaparkovi postaju pomodarstvo u Srbiji ili je samo u pitanju činjenica da su ljudi shvatili da se to može i kod nas, tema je raznih prepucavanja koja gotovo svakodnevno možemo čuti u nekim običnim razgovorima. Ipak, ma ko bio u pravu, prosto je jasno da je izgradnja ovakvih zabavnih kompleksa ne samo isplativa, već i zaista svojevrstan pomak u poimanju standarda i kvaliteta našeg života. Sokobanja je kao zaista dobar primer pravilnog shvatanja vlastite turističke budućnosti, očigledno to na vreme shvatila i dala se na posao. Jedna od najjeftinijih ulaznica u zemlji svakako pogoduje popunjenosti kompleksa koja je u letnjoj sezoni ove godine svakodnevna i praktično se dani vikenda ne izdvajaju previše po tom pitanju.
Jednom rečju, Akvapark u Sokobanji je stalno - krcat.


Sam bazenski kompleks zapravo je sjajno sređena celina sa svojim specifičnim pravilima sa kojeg posle izlaska, nema više mogućnosti ponovnog ulaska sa plaćenom ulaznicom, što mnogima ne odgovara zbog visoke cene hrane i pića na jedinom mestu gde je to moguće dobiti unutar kompleksa. Dobro, ako je tako, neka. Uz dobru organizaciju, preživi se i to. Ipak, gotovo sve ostalo je prihvatljivo. Toboganski set je nalik jagodinskom modelu i predstavlja najatraktivniji deo celokupnog kompleksa.
Pored njega, tu su i ostali bazeni, vodene pečurke, pa čak i bazen koji po svemu sem po dužinskim i širinskim dimenzijama nalikuje olimpijskom bazenu. Valjda ga zato tako i zovu, bez obzira što je čak upola kraći.








Bazen sa pečurkama ujedno je i bazen sa najhladnijom vodom. Logično, da, ali neugodno iskustvo za one koji ne znaju :)



















Ipak, tobogani su najveća atrakcija. Jednostavno ne mogu da zamislim gde bi stali svi ti ljudi kada bi se vratili sa tobogana na peškire odjednom :)
Svakako, to je samo subjektivni utisak, ali smo nekako svi u sebi bili zahvalni na tom prostoru koji nam je ostavljala atraktivnost tobogana...
















петак, 24. август 2012.

Foto album - Pogled na stari tramvaj, kaldrmu i jedno prošlo vreme

Moja najstarija sećanja svakako jesu vezana za tramvaj, šine, kaldrmu oko pruge, konduktere na svojim visokim sedištima, vozače sa kapama, sanduke sa peskom pored pruge...naravno, ima i pregršt sasvim drugih sećanja, ali eto, kada sam ugledao jednu staru Škodu, odjednom su se evocirala sama od sebe upravo te moje uspomene. Krug dvojke...
Zapravo, ja se ne sećam baš ove Škode, već nekih drugih, malo mlađih tramvaja, čini mi se, ali uspomene su tu svakako, bez obzira da li sam baš tehnološki pogodio generaciju ovog jedinstvenog prevoznog sredstva koje očito neće nikada izumreti.


Drvene klupe umesto stolica, da, mislim da se i toga mogu setiti...zapravo, više se sećam onih silnih "hvala Bogu da su se setili da zamene one izakane drvene stolice..." nego što možda mogu da se setim samih drvenih klupica, ali definitivno se sećam. Da...

Sijalice?
Ne, nisam siguran da su mi poznate ovakve sijalice, a rukohvati koje su zamenile šipke...e, njih se sećam, iako mislim da sam to samo jednom ili dvaput video. Kožni rukohvati, da...



Često sam, kao dete, čučao neposredno pored vozačeve kabine i krišom virio u nju, a sada, eto, pružila se predamnom kao na dlanu. Teško je odoleti, ali i upoznati se detaljno, pa makar i sa ovolikom vremenskom distancom.





Uspomene klize lagano, od vrata do sedišta, od sedišta do prozora, od prozora do vozačeve kabine, sećanja se mešaju sa maštarijama a slika, nekada, mogla bi možda da izgleda i ovako...



Ipak, najdraže uspomene vezane za tramvaj prožete su upravo ovakvim pogledom:


Takozvano kešanje o zadnju trolu, kada savije šina ispod Bajlonijeve pijace kod crkve Svetog Aleksandra Nevskog bilo je gotovo kultno i ritualno iskustvo za sve nas. Kada mi neko pomene duh starog Dorćola, ja prvo pomislim na to kešanje i virenje unapred. Smešno, znam, ali prva asocijacija je uvek to.




I tako, ode jedan život nepovratno, zameni ga neki drugi, a moji poslednji tramvaji su nekako pogubili svoj vozni red i mimoilazimo se zadnjih par decenija uspešno. Ne, ne mogu reći da ne volim da se provozam tramvajem ponekad i danas, ali to je sada sve ređe, zadnji put pre pet, šest, možda i sedam godina. Kupim kartu i povezem se par stanica pa odpešačim nazad. Ostale vidove javnog prevoza ne koristim nikako, tramvaj je ostao neka moja poslednja želja na tu temu. I, da...ponekad u mislima zaista stojim na početnoj stanici ispod Kalemegdana, preko puta Beka i čekam. Neće doći, jer moji zadnji tramvaji su već u nekom depou, ali svejedno, tih nekoliko minuta u mislima mogu da odlutam i obiđem očas posla krug dvojke još jednom, a onda polako u stvaran svet oko sebe i - pun gas.