Nešto kao reč dobrodošlice...



Kao i u fotografisanju, tako i u izboru i prikazu fotografija na stranicama pred nama, trudio sam se da na neki vedriji i lepši način istaknem one izuzetnije momente iz relativno dosadne svakodnevnice i obogatim ih fotografijom koja bi mogla gledaoca da bar nakratko odvuče na neku drugu, lepšu stranu.
Ne znam da li sam i koliko uspeo u tome, ali znam ko će znati... svako ko se zadrži na ovim mojim stranicama.

Svakom posetiocu želim da uživa na stranicama ovog Bloga bar upola koliko sam ja uživao u ideji da neke svoje lepe momente podelim sa drugima.

Претражи овај блог

Пратиоци

субота, 25. април 2015.

Utvrđeni Balkan - Počitelj i srednjevekovne zidine ogledane u Neretvi i iščupane od zaborava

Danas se ne zna otkud ime Počitelj, i pretpostavlja se samo kako je nekada u Srednjem veku neko nadenuo ovakav naziv tada veoma važnom trgovačkom mestu.
Vreme je pokazalo da se čak pogrešno i mislilo da je nekada ovde postojalo i brodogradilište.
Pa opet, sve to nimalo ne umanjuje prizor koji namernika svakodnevno čeka tamo, na ulazu u dolinu donje Neretve, nedaleko od Čapljine i greška je ne zaustaviti se ovde.
Zastati, zažmuriti, udahnuti duboko i omirisati punim plućima deo istorije o kome priča Počitelj.


Ono što ne može da se sakrije jeste huk Neretve koja nedaleko od Počitelja svojom karakterističnom i čuvenom zelenom bojom zaokružuje scenografiju za ovaj kratak put kroz vreme. Upravo uz takvu scenografiju sasvim je drugačije moguće videti medresu, haman, sahat kulu, zidine u više nivoa, han, džamiju i kaldrmu koja nas vodi kroz kompleks. Oh, naravno, moguće je i prenoćiti baš tu, osveđiti se, pojesti neki od domaćih specijaliteta ili samo kupiti neki od suvenira koje nudi nekoliko lokalnih prodavaca na svojim tezgama, ali ipak...slike koje se urežu kada se svrati u Počitelj teško da pripadaju trpezi ili magnetu na frižideru, ostaju negde dublje sačuvane, i svremena na vreme isplivaju nenadano kada im se čovek najmanje nada, izmame poneki lagani zadovoljni osmeh i ponovo se povuku negde u nas ostavljajući nas svakodnevnom ritmu.
































понедељак, 20. април 2015.

Objektivom van Srbije - Biokovo, planina nadvijena nad samim Jadranom

Kada kažemo more, uglavnom, a i gotovo uvek podrazumevamo vodu, plaže, talase razbijene o hridi, ostrva, galebove, sunce, barke...
Retkost je pomisliti na planinu kada se pomene more.
Naravno, to je nešto sasvim normalno.
Pa ipak, postoje neke obale, neka mesta, neki gradovi, neki izlasci sunca i neki nezaboravni pejzaži koji apsolutno ne bi prošli takvi kakvi jesu da im scenografiju nije upotpunila planina.
I to ne bilo kakva planina, već planina koja se nadvila nad samim morem!
Jedna planina dominira nad Srednjom Dalmacijom i upravo zatvara tu savršenu sliku mora širu od svih onih plaža i talasa na koje prvo pomišljamo.
Biokovo ne spada među najviše planine ni sadašnje države, a još manje one nekadašnje, dosta veće i planinskim vrhovima bogatije.
I to mu ne smeta nimalo da ponese titulu planine sa najvišim vrhom na kome su stajali repetitori u nekadašnjoj državi.
Da, zanimljivo je da se na većim visinama nisu postavljali repetitori.
Ipak, na tim visinama je itekako živo, što od flore i faune, a što od turista ili naprosto zaljubljenika u prirodu a posebno u Biokovo.


Dva, tačnije tri vrha figurišu, i to je još jedan kuriozitet obzirom da je jedan manje poznat ali nazivom sličan nekada najvišem vrhu bivše države, dok su druga dva poznatija, ali i intrigantnija. 
Naime, najviši vrh, Sveti Jure sa svojih gotovo 1800 metara visine ne vidi se sa primorja, ali se sa njega vide sva srednjedalmatinska ostrva kad je vedro, a nije mala stvar pogledati odozgo na Brač, Hvar ili Korčulu jer dah lako nestane u trenutku od prizora koji puca.
Ostrva koja se pomaljaju između oblaka koji se brzo smenjuju između planine i njih, odaju utisak onih mističnih scena iz filmova u kojima fabula radnje taman stiže u neki sakriveni i paralelni svet.
Niži od njega je Vošac, i on je taj koji se vidi sa primorja, i taj koji zapravo u očima većine posmatrača predstavlja najviši vrh Biokova.
Pogled sa Vošca je nešto nezaboravno.
Pored Makarske za koju se ne zna je li lepši pogled danju ili noću, vidi se i čitava njena Rivijera koju sama planina nadvisuje čitavim njenim prostranstvom, pa je tako moguće baciti i nesvakidašnji pogled na Tučepe, Krvavicu, Brela ili Podgoru.

Biokovo je park prirode čime je i institucionalno zbrinuta oblast i prelep izlet lako pretvara u jedinstveno iskustvo koje mogu poremetiti samo ponekad i avanturistička mimoilaženja vozila na putu koji je dobar ali relativno uzan, te ume da izazove čak i poneku psovku na mnoštvu jezika koji se svakodnevno mogu čuti jer iyuyetno velik broj turista poseti planinu tokom sezone.



Pogled sa Svetog Jure ka Vrgorcu.


Crkvica kao jedna od atrakcija u neočekivanom tibetanskom duhovnom maniru na gotovo dva kilometra nad morem.








Pogled na Rivijeru puca u pauzama između niskoletećih i brzoletećih belih oblaka :)



 Za razliku od Svetog Jure, Vošac zahteva bolju fizičku spremu jer se na gotovo pola sata do vrha ostavljaju vozila i kreće u potpuno naturalni uspon.



Pogled ka parkingu sa negde oko polovine pešačkog uspona.


I konačno, planinarski dom, osveženje, kafica predah i fantastična nagrada.



A evo i nagrade.






Hvar, Pelješac i Korčula.



I Brač, naravno...














Malo panoramskih pogleda sa oba vrha.