Nešto kao reč dobrodošlice...



Kao i u fotografisanju, tako i u izboru i prikazu fotografija na stranicama pred nama, trudio sam se da na neki vedriji i lepši način istaknem one izuzetnije momente iz relativno dosadne svakodnevnice i obogatim ih fotografijom koja bi mogla gledaoca da bar nakratko odvuče na neku drugu, lepšu stranu.
Ne znam da li sam i koliko uspeo u tome, ali znam ko će znati... svako ko se zadrži na ovim mojim stranicama.

Svakom posetiocu želim da uživa na stranicama ovog Bloga bar upola koliko sam ja uživao u ideji da neke svoje lepe momente podelim sa drugima.

Претражи овај блог

Пратиоци

среда, 31. март 2021.

Objektivom po Srbiji - Gornji Milanovac, i šta to krije noć u jednom od najmlađih gradića u Srbiji

Gornji ili Donji...pobrka se iako ne bi trebalo...jer, Donji Milanovac jeste dole, na vodi...a Gornji baš nekako gore...među planinama.

Iako nema baš jedne planine koja se nadvila nad Gornjim Milanovcem, zapravo se prave asocijacije na planinsko okruženje vezuju za manji Vujan, i veći Rudnik. Dovoljno da razlikujemo koji je donji a koji gornji od dva Milanovca koja imamo.

To što nema planina, ne znači da nema i reka, te upravo jedna i protiče kroz Gornji Milanovac, i to reka Despotovica, po kojoj je prvobitno Gornji Milanovac i dobio ime. Priča je čak i interesantnija ako se uzme u obzir da je celo naselje koje prvobitno nazvano po reci, uopšte i izgrađeno zato što je bilo pogodnije za upravljanje administrativnom celinom kojom se posle razaranja iz dva Srpska ustanka  nije više dalo upravljati iz Rudnika, te je preseljena u selo Brusnica kraj koga je konačno i napravljeno novo naselje iz koga se upravljalo Nahijom. Otud je to verovatno i prvo naselje nastalo u mladoj autonomiji Kneza Miloša Obrenovića, koji je tu autonomiju, a potom i faktičku slobodu omogućio obnovljenoj srpskoj državi krenuvši upravo iz neposredne blizine, iz Takova.

Istorije neće nedostajati iako je Gornji Milanovac praktično nastao tek početkom druge polovine devetnaestog veka. Ipak, ona istorija koja danas najbolje oslikava ovo mesto, manje spominje ratove, zastave i grobnice, te je zapravo i okrenuta skoro u potpunosti - ekonomiji.

Odmah po odluci o izgradnji novog adminsitrativnog sedišta, dobile su se dozvole i saglasnosti, te su nikle i prve zgrade, ali i vašari, stočne pijace, a u roku od svega tri godine na nekada pustoj ledini zvanoj Divlje polje, osvanulo je gotovo 20 kafana, te skoro 50 dućana, i to za jedva pet stotina stanovnika. Jasno je da je interesovanje za ovim mestom kao trgovačkim sedištem i bilo razlog ovako visoke razvijenosti jednog mesta merena prema broju mehana i dućana, posebno prema broju žitelja.

Prvo je izmenjeno ime.

Svom pokojnom bratu u čast, onome koji je predstavljao u Prvom srpskom ustanku ovaj kraj, Milanu Obrenoviću, gospodar Miloš nazvao je novoformirano naselje Milanovcem.

Kako je bio na većoj visini od onog na Dunavu, tako je i postao Gornji iako ih deli međusobno poneka stotina kilometara. 

Potom je nastao jedan ubrzan razvoj koji je svakako okarakterisalo i osnivanje pošte, potom premeštanje, a nedugo zatim i osnivanje drugih škola, te konačno izgradnja bolnice, crkve i ostalih obeležja jednog savremenog gradića.




Nije se stalo, zamah je bio isuviše izazovan.

Planska izgradnja, sistemsko naseljavanje dodelom besplatnih placeva, ali i dalekosežnije sagledavanje budućnosti razvoja čitavog kraja kroz zaokruženu celinu kakav je trebalo da postane Gornji Milanovac, uslovili su i otvaranje biblioteke i drugih sadržaja, ali posebno pada u oči i osnivanje Ženske škole. Onovremenske prilike nisu išle još uvek naruku ovako nečemu.

U praskozorje dvadesetog veka, Gornji Milanovac je bio pripremljen za neka velika dela.

Pa ipak, kao i čitavu Srbiju, ništa ga nije moglo u potpunosti pripremiti za ratna razaranja koja će obeležiti prvu polovinu nastupajućeg veka u kojoj će, istini za volju, uporni Gornji Milanovac, obogatiti svoju poslovnu agendu i železničkom prugom, putevima, elektrifikaciji, ali i prvim industrijskim postrojenjima za proizvodnju konditora. Slatkiši koji su se proizvodili u ovom kraju neće postati najslavniji po prvobitnom nazivu industrije ''Rudnik'', već prema potonjem nazivu ''Takovo'', no to ne menja činjenicu da je i danas najčešća pomisao na Gornji Milanovac zapravo diskretno oblizivanje usana...

Ostale asocijacije su takođe na mestu, naravno, no ta prva ostavlja trag. Naročito kad si dete.

I, konačno, kuda ide danas Gornji Milanovac?

Autoputevi kojima se premrežava država učinili su svoje, a činiće i nadalje. Neke perspektive razvoja su nastale time, neke se pomerile ka nekoj drugoj strani, ali sve je to važno da bi se izbalansirao jedan poluindustrijski gradić.

Najsnažniji elementi privrede ostaju tu, a moguće je i da se uvećaju ili umnože kada u potpunosti gradić izbije na autoput, ali svakako je skretanje dobrog dela naročito kamionskog sabraćaja, otvorilo i neke nove perspektive.

Turističke pre svega. Zelene, ili eko, kako je danas popularno reći za sve što sadrži elemente rustikalnosti, kao i etno obeležja. I, kako i ne bi, kada se u blizini nalazi i jedna od najiskusnijih takvih priča, priča o Eko selu Koštunići koja je mnogima već ispričana, ali spremno čeka da njene korice otvore i mnogi drugi, te zavire u najlepše od ovog kraja.

Stoga noćna šetnja Gornjim Milanovcem verovatno i više toga otkriva nego što skriva.

Gotovo puste ulice ponekad navedu čoveka na razmišljanje, daju mu vremena da se stopi sa ovim gradićem na svakom koraku i uživa. 




































четвртак, 25. март 2021.

Objektivom po Srbiji - Smederevska Palanka, od Neolita do giganta svetskog glasa u proizvodnji šinskih vozila, i - nazad do mirnog palanačkog života

Palanka...brojne su palanke na ovim prostorima, da bi samo jedna bila smatrana baš tom Palankom.

No, upravo ova, Smederevska Palanka, jedno vreme je nosila upravo taj naziv, bez prefiksne geografske odrednice, sve dok nije postala današnja savremena Smederevska Palanka.

Etimologija ovog gradića udaljenog manje od osamdesetak kilometara južno od Beograda, više je puta zbunjivala u svojoj istoriji upravo nazivima mesta.

Jednom se čak zvala i Bela crkva, negde u prvim pisanim tragovima sa sredine jedanaestog veka.

Naravno, nije nikako reč o onoj Beloj crkvi, okruženoj jezerima, već je to samo jedno od imena gradića koji danas u blizini ušća Kurbišnice u Jasenicu, mirno provodi svoje dane gotovo jednim usporenim ritmom, netipičnim ako se pogleda istorija od sredine dvadesetog veka. Nekadašnji industrijski kolos koji je dopirao i do drugih kontinenata sa svojom čuvenom industrijskom proizvodnjom gotovo svega krupnog što se od metala može napraviti, zapošljavao je u svojim pogonima otprilike polovinu današnjeg ukupnog stanovništva.

Danas je sve to ipak drugačije.

Ne, nisu krivi Iliri i Tračani koji su ovde nastanjivali šire gradsko područje pre nego što su ih poterali Rimljani. Ne, nikako oni nisu krivi. Kao ni Rimljani koji su došli posle njih, više od pet milenijuma od kada su neolitske zajednice na ovom području ostavljale za sobom artefakte vinčanske kulture.

Niko od njih nije kriv za nestajanje nekadašnje slave Smederevske Palanke u smiraj dvadesetog veka, te metamorfozu u poluuspavanu varošicu kakvom je većina nas ume videti u ovom veku.

Nisu ni Turci koji tokom svojih osvajanja ostaviše nekoliko imena ovom gradiću kao najznačajnije tragove svoga viševekovnog boravka, već ratovi devedesetih, te pre svega raspad tržišta i neuspešno uklapanje u nove trendove kapitalizma i globalizacije.

Kolos nije stigao da bude na kolenima, kolos je odmah pao.

Velika zavisnost same varošice od svojih industrijskih potencijala, takođe je učinila svoje, i tako se onaj ogroman gotovo trčeći korak usitnio, do laganog hoda koji sa strane čak izgleda poput hoda u mestu...ili, praznog hoda.

No, opstajati znači rešiti se bremenite istorije koja u svojoj slavi ume itekako da postane teg, i ne dozvoljava više da se na jedno mesto gleda realnim očima, već samo kroz prizmu očekivanja oporavka industrijskog lava koji se više očigledno nikada neće desiti.


I, Palančani su se rešili tog balasta. Rasterećeno hodaju u korak sa svojom sudbinom, jednako kao i u mnogim drugim mestima u Srbiji. Svesni su da se stara slava ipak neće vratiti, ali duh koji ih krasi, nije to doživeo kao kraj sveta.

Naprotiv, na gotovo svakom koraku živost. Rešenost da se živi dalje.

Pijačna vreva začas se prelije preko korza sve do parkića sa zanimljivim spomenikom na herojsku zajedničku odbranu neba u Prvom svetskom ratu.

Obnavljaju se fasade polako.

Centar grada se modernizuje. Priprema se na rekonstrukciju najvažnijeg izletničkog potencijala na jezeru Kudreč, a vašarski dani okupljaju toliko ljudi, da se zapita čovek odakle li ih je toliko.

Život nije nestao, i nije se usporio. Industrija je nestala, ali ne i ljudski potencijal.

Zapravo je u deceniji između zadnja dva popisa svega desetak procenata stanovnika zabeleženo manje, što je u trendu velikih državnih cifara u razlikama između nataliteta i mortaliteta, sasvim solidan rezultat. Palančanima se samo može skinuti kapa, sa dubokim naklonom, jer se nisu odrekli sebe i svoje dedovine sa smirajem slavnih industrijskih dana.

Nekako, kada prođem Palankom, same mi od sebe prođu glavom dve reči:

Uprkos svemu...