Nešto kao reč dobrodošlice...



Kao i u fotografisanju, tako i u izboru i prikazu fotografija na stranicama pred nama, trudio sam se da na neki vedriji i lepši način istaknem one izuzetnije momente iz relativno dosadne svakodnevnice i obogatim ih fotografijom koja bi mogla gledaoca da bar nakratko odvuče na neku drugu, lepšu stranu.
Ne znam da li sam i koliko uspeo u tome, ali znam ko će znati... svako ko se zadrži na ovim mojim stranicama.

Svakom posetiocu želim da uživa na stranicama ovog Bloga bar upola koliko sam ja uživao u ideji da neke svoje lepe momente podelim sa drugima.

Претражи овај блог

Пратиоци

петак, 31. децембар 2021.

Objektivom po Srbiji - Tkački dvor, snaga sklada, inspirativnosti i kreativnosti jedne izuzetne energije, u jednom od najlepših ambijenata u Srbiji

Prelepi predeli kojima prolazimo kada se uputimo u smeru Maljena i Povlena, počev od Mionice pa nadalje, ostavljaju bez daha na trenutke, ali i stvaraju onaj osećaj smirenosti koji nam je svima potreban u današnjem ritmu života koji smo odabrali ili nam je nametnut.

Krenuvši na ovu stranu, izbori za užitak su zaista brojni, a nijedan nije lak.

Divčibare, ali ništa manje od njih ni Banja Vrujci, svakako će privući većinu nas, ma koliko da smo puta tamo bili, ali se time naši izbori ne završavaju kada smo se zaputili na ovu stranu.

Muzej kamena i Kuća čaja su svakako novi zanimljiv izbor, posebno zato što je reč o nečem ne samo nesvakidašnjem i lepom, već i jedinstvenom u Srbiji.

E, ako se već odlučimo za jedinstvene i nesvakidašnje stvari, ponovo se nameće problem izbora, jer u ovim krajevima zaista je moguće pronaći još jedan unikatan dragulj sakriven među nestvarnim pejzažima koji nas u tom momentu okružuju.

U pitanju je Tkački dvor, domaćinstvo muzejskog ambijenta u kome su pronašli svoj spas od zaborava razboji, konci, haljine i druga tkanja, ali i jedna smelost, odlučnost i kreativnost oličeni u jednoj ženi čije godine nikada ne bismo mogli pogoditi. Naravno, autor ovog teksta je kavaljer koji ne bi sebi dozvolio da ih otkrije nikome, ali zato mogu nagovestiti da je reč o impozantnoj cifri, u apsolutnom neskladu sa onim što se može videti.

Zagorka Stojanović, ova izuzetna dama, akademski obrazovan kostimograf, scenograf, kostimist, tapetarist, ali pre svega posvećeni borac za očuvanje jednog starog tkačkog zanata koji, očigledno, začas preraste u umetnost, domaćin je skladu i inspirativnosti koji prosto osvajaju od momenta ulaska u čudesnu avliju, znanu kao Tkački dvor.

Ukoliko dođemo jutrom, a bez najave, može se desiti da ćemo malo pričekati da se Zagorka vrati sa svog plivanja u bazenu u Vrujcima, jedne fascinantne rutine koju ova izuzetna dama sprovodi gotovo svakodnevno.

Ipak, čekali je ili ne, Zaga nam otvara vrata svog domaćinstva nasmejana, raspoložena i prijatna, i ova čarolija može da počne.


Diplomirala je davnih šezdesetih godina, i u svom radu ostavila je pečat na više od stotinu predstava, ne samo u zemlji, već i u inostranstvu, i tada nije pomišljala da će jednog dana izgraditi svoj dvor u prelepim pejzažima koji danas okružuju ovo jedinstveno mesto.

Peca, autor Muzeja kamena, i kako Zaga kaže, legenda ovog kraja, pomogao je i njoj oko ovog imanja, i učinio čitav kraj bogatijim za jedan ovakav jedinstven ugođaj, i takva sprega između tih izuzetnih ljudi, svakako je nešto što služi na ponos svim stanovnicima kraja, a ne samo Rakara, mesta u kom je smešten Tkački dvor.

Zaga je i ilustrator. Radi plakate za nastupe, izlaže svoje radove i po brojnim izložbama, a tajni kod ove žene koji se provlači kroz svaki oblik njenog rada je zapravo ukrašavanje.

Ulepšavanje.

Dodavanje one prefinjene note privlačnosti nekim običnim stvarima u životu, podižući ih na trenutak sve do pijadestala najbitnijeg, ma koliko nam obično izgledale pre nego što ih Zaga ulepša.

Teško je reći šta se meni najviše dopalo iz njenog opusa rada koji sam imao prilike da vidim.

Verovatno je na prvom mestu njena neizmerna energija, negde rame uz rame sa odlučnošću i hrabrošću da ovako daleko van urbanih i medijskih centara, stvori svoj dvor i učini ga istovremeno i domom.

Možda će neko drugi pronaći poneki drugi detalj na ovim slikama koji će mu se dopasti najviše, a možda će poneko pronaći na tim slikama i dovoljan motiv da se zaputi na ovo izuzetno mesto...

Znam samo da ništa od toga ne može biti pogrešno.

Nikako.


























































Jedna perfektna vinarija zapravo je prvi komšija Tkačkog dvora.
Nisam odoleo da ponekom fotografijom ilustrujem kako se još toga sjajnog može pronaći u jednom selu, naizgled sakrivenom u jednoj zemlji čudesa koja je svoje krošnje i proplanke skrojila za te odlučne ljude koji su ovde pronašli sebe, odnosno svoje najbolje izdanje.