Nešto kao reč dobrodošlice...



Kao i u fotografisanju, tako i u izboru i prikazu fotografija na stranicama pred nama, trudio sam se da na neki vedriji i lepši način istaknem one izuzetnije momente iz relativno dosadne svakodnevnice i obogatim ih fotografijom koja bi mogla gledaoca da bar nakratko odvuče na neku drugu, lepšu stranu.
Ne znam da li sam i koliko uspeo u tome, ali znam ko će znati... svako ko se zadrži na ovim mojim stranicama.

Svakom posetiocu želim da uživa na stranicama ovog Bloga bar upola koliko sam ja uživao u ideji da neke svoje lepe momente podelim sa drugima.

Претражи овај блог

Пратиоци

петак, 29. јануар 2021.

Objektivom van Srbije - Ušće Bojane, kultna prestonica hedonizma od peska i sojenica, talasa i vetrića

 Pesak i talasi.

Lepo zvuči krajem januara.

Taman kada još nije presela zimska hladnoća. a nema ni dovoljno sunca da najavi želju za sunčanim morskim obalama. Ono vreme između nostalgičnih podsećanja i sanjarenja novih letnjih planova. Možda i idealno za baciti pogled.

Pomisao na jutarnje sunce koje još ne peče, kada more još nije baš dovoljno toplo, a tek je završena trka onih najposvećenijih ka najboljim mestima na plaži.

Onaj momenat kada se polako sve to stišava.

Mleko u čaši. Za tren nestane svakog talasanja.

Miran trenutak kada počinje zapravo dan.

Dan na morskoj obali. Neki poseban. Ili možda samo još jedan dan. Jedan od onih cele godine čekanih.

Tragovi u pesku pokazuju da je obalom neko već prošao. Talasi koji liznu te tragove kažu da je nedavno nećije stopalo ovde ostavilo otisak, inače bi ga se more već dohvatilo i obrisalo svaki trag do sada...

Oh, da. Upravo je tako. Ljudi su tu. I poneki pecaroš čak. Nema buke, pa se čini da nema nikoga.

Reka je na svom ušću mirna i privlačna.

Sojenice koje su poslednjih godina postale hit, kriju diskretno tragove dočekivanja zore svojih zakupaca koji propuštaju uredno nailazak novog dana.

Poneki ribarski čamac isplovi. Galebovi se spuste na omaleni peščani nanos u koji je zabodena zastava iz nekog nepoznatog razloga. Suncobrani postrojeni iznad polupopunjenih ležaljki, retki krik galeba negde visoko nad površinom...

Tek kasnije ovaj momenat zameniće probuđeni dan.

Kajting koji se preselio na plažu Ivana sa Barbane, poneki gliser ili džet, kupači pomalo bučni.

Turistički brodići sa bučnim gostima koji su odlučili da se dovezu iz Ulcinja, ili možda čak Bara.

Naravno, ipak je ovde jedna od najatraktivnijih turističkih destinacije Crne Gore.

Ada Bojana, na drugoj obali Bojane.

Naravno, dan počinje negde posle deset sati, ponekad i značajno posle deset...


Na samoj plaži koja je nazvana Ivana, a koja je oslonjena na završetak desne obale Bojane, nalazi se porodični restoran koji je rezultat upornosti bračnog para da raskrče zapuštenu očevinu i oplemene je do nivoa jedne od najprivlačnijih plaža na ovom delu Jadrana.

Nekome je pesak lep, nekome baš i nije. Različiti smo svi i verovatno niko ne greši, voleo pesak ili ne.

Pa ipak, eto ga. 
Lično, nisam nimalo ljubitelj peska. Smeta mi što ga uvek ponesem sa sobom, ma koliko da se temeljno istuširam. I smeta mi što ponekad traje duže i upečatljivije od svih uspomena koje sam poneo sa plaže. Čak ume i da ih pokvari, o da. Smeta mi kada dune vetar, a na Adi je to zaista ne samo česta, već i konstantna pojava, i kada zapravo nema odbrane. Zagrneš se peškirom i žmuriš dok prođe. Sa smeškom na licu, iz nekog nepoznatog razloga...

No, kada ugledam stope pre nego što ih talas ukloni jednim rutinskim prostiranjem preko vlažnog peska na obali, nekako mi bude drago što sam tu.

Kada dete iz kantice istrese pesak pokušavajući da napravi vlastiti zamak od peska, upravo ta zrnca postanu za nijansu milija. Prijemčivija. Pa, ako ćemo iskreno...i romantičnija.

Stoga...pesak na plaži ispada takođe pitanje trenutka.

I taj trenutak ispada pitanje društva.

Kao i zrna peska koja se neprimetno transformišu od nervirajućeg kvariše sunčanja do čiste romantike sa nekom nepodnošljivom lakoćom, zavisno od tog trenutka.

Valja nam svima povremeno ukrasti taj trenutak za sebe.

Ili ga podeliti sa nekim...ko će umeti da ga prepozna, ceni i oplemeni.








































понедељак, 25. јануар 2021.

Foto album - Banoštorska rivijera, obala Dunava uz selo vina u kome je duplo više vikendica nego kuća u kojima se živi

 Ne, ne treba kopati po internetu.

Ne postoji pod takvim nazivom. 

Banoštor. Selo vina.

Nema rivijeru. 

Bar ne još...

Izmislio sam taj naziv. 

Rado sam ga izmislio, nadahnut onim što sam doživeo na Dunavu upravo ispod mesta koje, gle čuda, ima registrovanih duplo više vikendica negoli kuća u kojima se živi. Ne izmišljam mnogo, naprotiv, veoma retko, ali nadahnuće je bilo zaista veliko. Zamislimo pesak, školjke u njemu...tragove koraka. Ostrvo na kome galebovi hvataju zrake popodnevnog sunca dok voda dostojanstveno teče tako mirno i sporo, gotovo kao da stoji. I, čamac, vezan negde malo dalje od obale. 

I pozornica je otprilike tu.

Tu smo sve, i publika i izvođači, scenaristi i producenti ove minijature koju smo samo sebi režirali tek povezavši se uz Dunav par desetina kilometara od Petrovaradinske tvrđave
Pozornica poznata, a nikada bliža.

Tiho, kao da kasnimo na vlastitu predstavu i pokušavamo da nađemo ispočetka svoja sedišta u mraku, dok nas onaj lepo obučeni i vaspitani čovek ne uzme diskretno pod ruku i pokaže na naše mesto, parkiramo, zastajemo pred prizorom gotovo neverovatnim za naše krajeve.

Da, zaista su tu galebovi, čamci, pesak, školjke, ostrvo nasred velike vode...

Samo da zakoračimo.

Iza nas se sklupčao Banoštor, selo poznato po vinima i grožđu, mesto u kome zaista ima više nego duplo vikendica od kuća stanovnika. Naravno, i to govori nešto.

Sa dunavskim pejsažima ispred, te fruškogorskim padinama iza sebe, verovatno je sasvim logično da ovde pronađu mnogi svoj beg od svakodnevice na vikend, na godišnji odmor...ili tek popodne.



Kažu, jedno od najstarijih naselja. Rimska utvrda, vekovima docnije nadograđena u srednjevekovno utvrđenje, danas jedino još brani lepotu i mir. I čistotu onog trenutka kada se čovek sjedini sa prirodom već jednim pogledom...ili pak žmurenjem. Jednim dubokim udahom...ili čak jednim izdisajem kojim se iz sebe izbacuje sve što nam ne treba. 

Čudesno je kako nadomak ruke zapravo imamo sve.

Nekada nismo svesni, ali jedno je sigurno. 

Postoje sitnice kojih tek kad postanemo svesni, naš životni peščanik počinje da curi onom pravom brzinom. Tek kada shvatimo kako neke sitnice ne samo da nisu sitnice, već nam oblikuju život po suštini čak, tek tada gledamo u svako zrnce peska koje nam utekne pod gravitacijom, sa strepnjom hoće li nam se ponovo obrnuti peščanik uopšte više...jer, toliko smo ga puta obrnuli lakonski...tek tako...

I kada shvatimo to, onda nam ne može više biti daleko nijedna obala, nijedna planina, nijedna priroda.

Zrnca peska uspore, volšebno, kada uhvatimo onaj trenutka za nas posle kog shvatimo da zrnce možda jeste zanavek nestalo, ali nije otišlo neprimećeno. Naprotiv, vredelo je.

Tako zapravo nastaju rivijere, ne bagerima i lopatama...rivijere su tu, gde god nas reka ili jezero zagrle, ponude nam svoj mir i lepotu. Kamen je tu da se sedne, talasić da zapljusne, daljina je tu da odvuče pogled, a pesak i školjke u njemu su za sećanje.

Najlepše.

Otišli tamo za poslom čak, jer u eri u kojoj se rad od kuće redefinisao, ovakva rivijera može biti i povremena baza za posao, ili sa voljenom osobom.

Ili, samo prateći njene tragove...

Na razne se načine može stići, raznim motivima pokretani, ali se rivijere prave samo na jedan način na svakom mestu gde talasi umiju obalu pod našim nogama.

Stoga, moj greh što sam izmislio Banoštorsku rivijeru, nosim sa ponosom.