Nešto kao reč dobrodošlice...



Kao i u fotografisanju, tako i u izboru i prikazu fotografija na stranicama pred nama, trudio sam se da na neki vedriji i lepši način istaknem one izuzetnije momente iz relativno dosadne svakodnevnice i obogatim ih fotografijom koja bi mogla gledaoca da bar nakratko odvuče na neku drugu, lepšu stranu.
Ne znam da li sam i koliko uspeo u tome, ali znam ko će znati... svako ko se zadrži na ovim mojim stranicama.

Svakom posetiocu želim da uživa na stranicama ovog Bloga bar upola koliko sam ja uživao u ideji da neke svoje lepe momente podelim sa drugima.

Претражи овај блог

Пратиоци

понедељак, 30. септембар 2024.

Objektivom po Srbiji - Pačir banja, jedinstveno ružičasto jezero koje leči

Nije najveće, a nije ni najdublje. Nije ni najslanije...i, zapravo je teško reći sa kojim "naj" treba početi o verovatno najneobičnijem jezeru kod nas.

Neki bi se složili i sa ovim prefiksom kada su u pitanju lekovita svojstva, ali ja ću za ovu priliku predstavljanja simpatičnog lekovitog jezerca na samom severu Bačke, osmisliti jedan poseban izraz.

Naj-roze.

Eto, tu smo sigurni da je apsolutno tačno. Naravno, ako ga ne poredimo sa nekim jezerima po drugim kontinentima, ali nama to zaista nije ni važno. Jer, ovo mesto se nalazi na dva sata vožnje od Beograda, odnosno upola od toga u odnosu na Novi Sad, i...možda koji minut više, naravno, u zavisnosti od toga šta usput želimo videti ili se odmoriti. Sva ostala roze jezera na drugim kontinentima su dosta zahtevnija za obilazak pa ih, eto, nećemo ni uzimati u obzir 😀

Šalu na stranu, tokom leta, odnosno dva centralna letnja meseca, ovo jezero zaista poprima roze boju čiji se intenzitet značajno menja u zavisnosti od mnogih spoljnih faktora, pre svega od temperature vazduha, ali i onih najdominantnijih kada su boje u pitanju, svetlosti pod kojom se gledaju, kao i ugla posmatranja.

Ovakve nedoslednosti uzrokovane su istim elementima koji uopšte i daju boju jezeru, a to su pre svega alge i hemijski sastav same vode.

Samo jezero je površine nekih dvadesetak ari i u njemu se ne pliva. 

Ne stvarno, mada nije zabranjeno pokušati. Ipak, savršeno se može družiti u jezeru na više načina, upoznavati ili ćutke samo uživati u slanoj vodi plutajući, dokle to broj ljudi u jezeru dozvoljava, ili samo stojeći u onoj dubljoj, ili sedeći u plićoj vodi. Najveća dubina od jedva nešto preko metar ipo, itekako to dozvoljava.

Za šta god da se odlučimo, greške nema.

Izuzetan je osećaj biti u slanoj i toploj vodi jer je najčešće temperatura oko i iznad trideset stepeni, što je većini nas izuzetno prijatno.

Dakako, reč je o termalnoj banji, odnosno vodi, pa te temperature i ne čude.

Ono što je prava priča o temperaturi je da sa dubine od oko hiljadu i četiri stotine metara dopremljena voda iz bušutine, na površinu izbija na sedamdeset drugom podeoku, te se ona mora ohladiti na pomenutih tridesetak stepeni. Poseban ugođaj daju kamenčići kojima je prekriveno dno. Obli, pretežno crni ili tamnije sivi, razlikuju se od onih na samoj plaži, koji su izrazito svetlije boje i značajno kreiraju sjajan ambijent oko jezera.

Ako neko možda očekuje da će rukom sa dna zagrabiti šaku lekovitog blata, mogao bi se i razočarati. 

I baš takvo dno, na kome nema blata već blago zaobljenih kamenčića, prijaće mnogima, a usudim se reći i većini nas. Svojevrsna masaža stopala pri svakom pokretu kroz vodu, a ne samo hodanju.



Deset godina banje Pačir.

Taman ima toliko da je puštena ova lekovita voda u vidu jezera na korišćenje.

Za četiri godine takav jubilej će proslaviti i dva zatvorena bazena sa sličnim karakteristikama kao i daleko kapacitetnije jezero, dakle sa istim sastavom i temperaturom vode, čak i istom maksimalnom dubinom od metar i šezdeset...

Ono što bazeni nude u odnosu na jezero su pre svega kupanje i u zimskom periodu ali i sedenje na klupama u vodi, namenski napravljenim prilikom pravljenja bazena. Ipak, ta dva mala jezerca jer su svojim karakteristikama bazeni zapravo baš to, zatvorena jezerca, imaju kapacitet od dve stotine posetilaca, što prema procenjenom kapacitetu velikog jezera, čini svega petinu kapaciteta, ali valja imati u vidu da su različiti nivoi tražnje za brčkanjem u vodi preko leta i preko zime.

No, nisu samo zatvoreni bazeni ono što je čovek ovde uradio. Ne, čak ni približno.

Iako to nije tako čest slučaj, ovde je čovek napravio izuzetan posao, prema mom skromnom mišljenju.

I sam istorijat ove najmlađe banje koja još uvek gradi svoj status u domaćem banjskom turizmu, govori o nadasve pažljivom pristupu problemu prilagođavanja prirodnih resursa komercijalnoj upotrebi.

Istraživanja su nekako bojažljivo počela još 2008. godine ali su cevi kojima je konačno i potekla na površinu lekovita voda, zabodene tek 2014. godine. Dobrim menadžerskim pristupom, paralelno sa punjenjem jezerca, brzo su izgrađeni prateći delovi infrastrukture koji su kultivisali i definisali kao urban taj prostor oko samog jezerca. Četiri godine kasnije, vrata su otvorila i dva mala zatvorena jezerca, zapravo bazena koji su do sada najnoviji objekti banjskog karaktera ovde, dok se rekreativni deo kompleksa zaokružio i ponudom travnatih terena za više namena, skromnim ugostiteljskim kompleksom u kome je autor ovog članka uživao u svom omiljenom specijalitetu ovih krajeva, langošu kao centralnoj šalterskoj ponudi, ali i kompletnoj infrastrukturi jedne savremene plaže koju čini plažni mobilijar od ležaljki i suncobrana, betonirana staza oko čitavog jezera, klupe, kao i kompleksi svlačionica i tuševa, sa izborom u zatvorenom namenskom objektu ili na otvorenom.

Ugostiteljska ponuda zaokružena je i kapacitivnijim restoranom na suprotnom kraju od onog sa šalterskom ponudom, i kada sve ovo oslonimo na već pomenute banjske kapacitete koji se sastoje od zatvorenih bazena i jezera, gotovo da možemo reći da je priča u potpunosti zaokružena.

No, ipak nije, bar ne još uvek.

Iako se do samog kompleksa stiže kvalitetnim, obnovljenim putem, a pred ulazom dominiraju parkinzi solidnog kapaciteta, ipak je baš ovde negde i prostor za dalje obavezno napredovanje ukoliko su ambicije ove Banje na nivou najviših. Bolja povezanost širim putevima, a ako ćemo i detaljnije, bolja označenost i putokazi možda sami po sebi neće vinuti u turističke visine ovo prelepo mesto, ali ukoliko se i doda u priču nekakav smeštaj za noćenje, apsolutno bi se moglo pričati o vrhunskoj vikend ponudi.

A, za sve ostalo....konsultujte se sami sa fotografijama ispod, i one će itekako ispričati ovu priču na svoj način.
























уторак, 24. септембар 2024.

Objektivom po Srbiji - Šljunkara, jedna od rivijera Kovina

Šljunkara niti je nov, niti originalan, niti čak redak naziv za mesta koja su odavno iskoračila van izvornog pojma šljunkare iz koje se vadi materijal za dalju eksploataciju, i evoluirala u ona lepa mesta koja danas služe za kupanje, sunčanje i rekreaciju u ambijentu koji ume da podseća i na morski.

Ne. Raznih šljunkara ima na sve strane zapravo.

u Banatu, iz nekog razloga, rekao bih - najviše.

Ono što je zajedničko za sve, ujedno i ono najlepše kod svih, jeste da se danas u dobrom delu tih šljunkara može uživati na razne načine, i to ne nužno samo kroz pecanje.

Štaviše, upravo ova šljunkara koju ćemo videti ispod ovog uvodnog teksta, nema dozvoljenog pecanja, ali ima zato kupanja, sunčanja, raznih drugih vidova rekreacije i sportova na uređenim prostorima, kao i izletničkih, a najavljeno je i kamperskih aktivnosti.

Reklo bi se - savršeno.

I, ideja i jeste da bude na svoj način savršeno, da.

No od ideje do savršenstva, dug je put, i taj put nije samo težak, već i dugotrajan jer savršenstvo se definiše tek kada nešto dobro postane tradicionalno, a za to su neophodne godine.

I na tom putu možda neke lokalne ili čak i republičke vlasti jesu nekakav zamajac, inicijator, mecena na savremen način, ali ljudi kojima je sve to namenjeno...tek su ti ljudi nosioci puta do savršenstva.

Mnogi to zaboravljaju, a u suštini, samo ono što se koristi i što donosi radost tog korišćenja, može da konkuriše za tu kategoriju savršenog.

Naravno, to je samo suština priče o savršenom, ali na nju bitno utiču i drugi elementi.

Pre svega materijalne stavke. Veoma škakljiva tema, uvek podložna kritikovanju, jer je naprosto ranjiva sa svih strana. Ako se ne da dovoljno, onda se stislo i pretvorilo u nemar za građane, a ako se uloži previše, onda je neko tu nešto obavezno ukrao ili oprao kakve pare...i, u pravilu, sve je to nekakav naš novac, neki narodni novac, pa čak i ako nismo jednim jedinim dinarom doprineli tim kasama na koje polažemo pravo. 

No, to smo ipak mi, i nema posebnog razloga da se i zadržavamo oko toga. Pravu meru ulaganja još nikad niko, a posebno ne svakom, nije odredio.

A, eto, Šljunkara u Kovinu je ipak tu. Čeka smeh i žagor, prskanje i brčkanje, dim roštilja i vikanje za loptom koja je pobegla...



Kako i sam naslov kaže, Šljunkara nije i jedina rivijera na kojoj se žitelji Kovina mogu osećati nalik onome kako se osećaju na moru. Zapravo je pored samog Kovina i rukavac velike reke koji ovde prepoznaju uobičajenim nazivom, Dunavac.

Marina za čamce, mesto na kome se šeta i jede riblja čorba daleko pre negoli mesto za kupanje, ovaj rukavac nudi zaštitu čamcima od vremenskih prilika, nudi i mesta za ribolovce, a obzirom na blizinu samog grada, te ostataka tvrđave koji se nalaze u parkovskom ambijentu, zapravo sjajno zaokružuje priču o laganoj šetnji kroz grad.Uočljivo je odmah da je ovde teško izboriti neko kvalitetno održavanje jer je kompleks veliki i izgrađen je i urbanizovan na zaista velikoj površini.

No, kupanje je nešto drugo.

Neka dva kilometra dalje, ka najpoznatijim banatskim jezerima nastalim iz šljunkara, Belocrkvanskim jezerima, nalazi se i kompleks poznat pod zvaničnim nazivom Šljunkara.

Prvo što okupira pažnju jeste kapacitetan parking sa rampom ka velikom objektu naizgled izgrađenom, koji je u fazi opremanja. Novi rekreacioni centar i zatvoreni bazen, projekat koji ima za cilj objedinjavanje gardskog sporta pod jedan krov, te apostrofiranje i sportske, uz rekreacionu komponentu čitave Šljunkare.

Kapija i ograda, dva elementa koji sugerišu uređenost prostora, brzo padaju u zaborav kada naiđemo na simpatični mostić kojim prelazimo na stranu jezera koja deluje najuzbudljivije.

Naime, prvo će nas dočekati toboganski kompleks za one mlađe posetioce, a zatim će nas svaki sledeći korak voditi ka nekim starijim kategorijama posetilaca.

Prvo su elementi avantura parka, izazovi od sajli i platformi različite težine savladavanja za one koji bi da ispitaju vlastitu motoriku....ili se pred nekim pohvale njome, dakako.

Iza tih izazova u maniru savremenih avantura parkova, dolazimo i do terena za sportove sa loptom, sa visokom ogradom, dok dalja šetnja dovodi posetioca do nekih hedonističkih motiva, poput mesta za sunčanje, izležavanje, kartanje ili roštiljanje, uz oslonac na hladovinu sa oboda obližnje šume.

Na prvi pogled deluje....pa, kao što rekoh na samom početku, kao savršeno.

Za neveliki gradić, ovakvo jedno izletište i plaža, i to kao deo šire priče koju sam opisao, deluje kao odličan izbor, apsolutno optimalan, prikladan i dovoljan.

Evolucija ideje kupališta u viziju velikog sportsko rekreativnog centra čija će sastavna komponenta biti i jezero, deluje pogotovu savršeno.

No, kako već spomenuh, savršenstvo se kuje dugo. Strpljivo. Uporno.

I ne kuje ga samo uložen novac koji se vratiti neće nikada, ali mu to i nije cilj.

Kovaće ga korišćenje. 

Ili će ga pokopati ignorisanje...i nikada neće osetiti šta znači savršenstvo, odnosno verzija savršenstva za jedan mali grad na jugu Banata....

Videćemo. Za sada, obećava.

























понедељак, 16. септембар 2024.

Objektivom po Srbiji - jedna Banjica, i jedna nesvakidašnja bravura prirode na samom istoku Srbije

Iako je većini nas na pomen banjice...pa, čak i Banjice, prva asocijacija deo grada u Beogradu, zapravo je ovaj pojma deminutivni oblik, umanjeni pojam jedne banje.

Banjica.

A, banja koja je toliko mala da je zapravo nestala i pre negoli je nastala u opšteprihvaćenom poimanju jedne banje, jeste Rgoška banja.

Banja koja, eto, ipak nije ispala banja u pravom smislu, naziv je dobila prema selu u čijoj je neposrednoj blizini, selu Rgošte. Za Istočnu Srbiju ovo nije nimalo neuobičajen naziv sela, ali najbliže veće mesto je jedan od najlepših gradića centralnog dela Srbije, Knjaževac.

Orjentir kao obližnje veće mesto, ali ne samo to. Na svega nekoliko kilometara koji dele grad od ove minijature od milošte u narodu nazvane Banjica, smestio se i istoimeni bazenski kompleks, tako da su veze između Banjice i Knjaževca izuzetno snažne, praktično se jedno po drugom prepoznaje.

I upravo zato je negde u senku Banjice, pao i naziv Rgoška banja.

No, radi se o istoj lepoti prirode i umešnosti čoveka da je eksploatiše na zaista dugi rok.

Banjski potencijal je otkriven početkom dvadesetog veka, pretpostavlja se, kada se i formiraju prva skromna banjaska kupatila, koristeći se jednim od brojnih izvora uz tok Svrljiškog Timoka. Banjski potencijal je otkriven, ali nije prepoznat. Bar ne još uvek.

Jer, kada se pumpa zabode u zemlju na manje od metar dubine, ona izbacuje toplu vodu, ali za sada se samo bazenski kompleks Banjica koristi tom činjenicom.

To nikako ne možemo videti kao prepoznat potencijal.

No, taj fenomen da nam potencijali ostaju na nivou potencijala i da se nikada ne iskoriste, itekako je prepoznat u Srbiji, poodavno. Izuzetno malo se koristi ovakva hidrološka pojava sa brojnim izvorima, nekih uz Svrljiški Timok, a neki i ispod površine, i to je uslovilo da ova, za sada nesuđena banja, postane lokalno izletište sasvim solidne posećenosti, ali i ambijent u kome je gotovo stotinu godina od otvaranja prve kafane ovde, te uz to i prvim investiranjem u taj biser prirode, danas ovde nikao i savremeni otmeni resort kompleks, apsolutno ne remeteći sveukupnu celinu.

Na neki način time je i zaokružen spektar zadovoljstava na koje se može računati na ovom mestu.

Besplatno brčkanje u nevelikom bazenu sa besplatnim ležaljkama i mobilijarom, ili nešto luksuzniji doživljaj za koji valja provući hrabro platnu karticu, svako može sebi da odabere.

I, kako vole ovde da kažu....nije da ne može da se bira.



Kada sam pominjao otkrivanje banjskog potencijala, i vremenski to vezao za početak dvadesetog veka, nisam se ogradio da mislim na unekoliko masovniju posetu koja otvara vrata razmišljanju o komercijalizaciji u pravcu pravog banjskog kompleksa.

Sama topla voda, koja možda nije imala konstantnih dvadesetosam stepeni kao danas, grejala je i rimske vojnike koji su za sobom ostavili i kupatilo koje je danas, istina, u ruševnom stanju, ali i takvo svedoči o starosti ideje da se iskoriste blagodeti ovog područja u terapeutske ili samo rekreativne svrhe.

Iz nejasnih istorijskih izvora može se pretpostaviti da je ovaj prirodni dragulj i u tursko doba korišten u iste svrhe. Dakako, u to doba svakako je bilo nerealno za očekivati da neko prepoznaje šire razmere ovakve priče i pravi nekakvu banjsku infrastrukturu, te nam taj početak prošlog veka možda u tom smislu ponajviše i figuriše. Ali, avaj. 

Dalje od potencijala nismo se na ovom mestu pomerili, što nas ne bi trebalo sprečiti da uživamo u čarima ove tople vode opasane zidanim i betoniranim stazama za šetnju, kao i okolnom prostoru za uživanje na suncu.

Tu su sada i tuševi, kao i suncobrani, ali i mesta za druženje sa zasvođenim stolovima i klupama.

Simpatično, u najmanju ruku.

Ne sumnjam da bi kakav namćor našao još sijaset nekih zamerki ali verujem da bi se usred tog nabrajanja i zakeranja i sam zaustavio i...ušao u tu vodu konačno.

Na suprotnom kraju u odnosu na tog imaginarnog namćora ne bi bilo teško pronaći i one koji sa oduševljenjem prepričavaju uporno neku priču o izvesnom čoveku koga su na kolima doveli ovde, a posle dve, tri nedelje u zavisnosti od verzije i pripovedača, odšetao na vlastiti pogon. Na nogama, što bi se reklo...

Ono u šta sam ja u ovom svom pripovedanju o Banjici knjaževačkoj, ili Rgoškoj banji siguran, a vezano za kola i pešačenje, jeste da iako je iz pravca Zaječara put gotovo savršen sa novim asfaltom i nezahtevnom konfiguracijom, kada sam stigao kolima, jedva sam čekao da se prošetam ovuda. Što se tiče te pomenute legende u kojoj je neko došao kolima, a vratio se peške...pada mi na um, pomalo neugodno, da nekom ukradu kola dok je ovde...te ga sačeka takva sudbina. 😁

Šalu na stranu, pored navedene konstantne temperature vode, u toj vodi je analizama pronađeno i dosta minerala tako da je verovatno za ponešto i lekovita, ali i dalje je ono što ovom mestu daje posebnost, zapravo naglašena jednostavnost.

Onaj osećaj kada shvatiš da nisi ništa planirao, i tek onako kažeš svojoj srodnoj duši - uzmi peškir i kostim, idemo malo na Banjicu.

Ili, još jednostavnije....hajde, idemo malo na Banjicu....jer, ima tih situacija kada i peškir, a pogotovu kostim budu oni detalji koji namrtvo ubiju jednostavnost priče koja je pretila na momenat da bude ona prava.

Ona koja se samo desi kad odlučiš da ukradeš još poneki osmeh u tom danu, tom vikendu, tom vremenu koje imaš pred sobom tada...