Nešto kao reč dobrodošlice...



Kao i u fotografisanju, tako i u izboru i prikazu fotografija na stranicama pred nama, trudio sam se da na neki vedriji i lepši način istaknem one izuzetnije momente iz relativno dosadne svakodnevnice i obogatim ih fotografijom koja bi mogla gledaoca da bar nakratko odvuče na neku drugu, lepšu stranu.
Ne znam da li sam i koliko uspeo u tome, ali znam ko će znati... svako ko se zadrži na ovim mojim stranicama.

Svakom posetiocu želim da uživa na stranicama ovog Bloga bar upola koliko sam ja uživao u ideji da neke svoje lepe momente podelim sa drugima.

Претражи овај блог

Пратиоци

четвртак, 28. октобар 2021.

Objektivom po Srbiji - Etno park Sovljak, pola veka etno sadržaja sa tradicionalnim mačvanskim ambijentom u fokusu

Ne dajte se zbuniti. 

Etno nije naziv koji je ponikao pre neku godinu, iako ga je savremeni marketing tako prijemčiv za potrošačko društvo u kakvom živimo, uzdigao do nivoa novootkrivenih svetskih čuda.

Etno je stari naziv, naravno, i ima svoje korene koji definišu čak i jednu granu nauke, a podupiru više njih. Etno jeste nešto što je vezano za narodno, tradicionalno, ali kroz korene, istorijat i genezu nastanka, kao i poveznice sa drugim naučnim disciplinama koje se bave izučavanjem, baštinjenjem i objašnjavanjem naše evolucije na čijem smo koncu, u ovom momentu, zdušno prigrabili postulate upravo potrošačkog društva koje ne zanima mnogo poreklo i istorijat nečega.

Zanima nas šta, gde, koliko daleko i koliko košta.

Naravno, uz takvu definiciju savremenog doživljavanja pojma etno, savršeno su se uklopili sufiksi poput kuće, sela, restorana ili domaćinstva.

Ipak, nekada davno, pre pola veka, da budem precizniji, usred Mačve, neko je želeo da skrene pažnju na izvorne definicije ove magične reči, pa je dizajnirao Etno park Sovljak.

Dakle, pola veka jednog etno kompleksa formiranog na imanju starijem od celog jednog veka.

I tako otkrismo još jednom da smo stariji nego što jesmo...i, da nisu baš svi izrazi, ma koliko ih glasno i tobož stručno izgovaramo, nastali u današnje vreme, ali i otkrismo mesto na koje danas sve češće svraćaju ciljane đačke ekskurzije, kao i brojni domaći i strani individualni posetioci, uživajući u eksponatima izloženim u maniru jedne svojevrsne muzejske postavke na otvorenom.

I sve to negde na pola puta od Bogatića do Drine...



Desetak tipičnih autentičnih objekata na imanju, otkriće nam gotovo sve o ideji nekadašnjeg života na selu viđenijih ljudi koji su svoj društveni status crpli iz zemljoposedničkog načina rada.

Pored glavne kuće zidane po modelu takozvane osećanke čiji je stil gradnje sa dva ulaza bio dominantan u Mačvi pre jednog veka kada je i nastala, tu je još nekoliko objekata.

Staja i ambar su nekako očekivani objekti u svakom dvorištu, no ovakvo dvorište ispunjeno je i drugim objektima. Posebno pada u oči hlebna peć, odnosno poljska furuna za pečenje hleba kao zaseban objekat van kuće, zatim trem za alat, odnosno trem za koji bismo danas rekli da je garaža, obzirom da su u njemu smeštene čeze, taljige, fijakeri i saonice, odnosno sva zaprežna kola, nekada jedini individualni način prevoza.

No, i sama kuća kao centralni objekat, ume da zarobi pogled na svom sunčanom satu, takođe jednom od tipičnih, ali i statusnih detalja života zemljoposednika onog vremena.

Istina, nije lako uočljiv, iako je poprilično velikog poluprečnika, jer ga zaklanja tridesetak metara široka krošnja stoletne lipe, za čije obuhvatanje stabla morate imati ruke sposobne da gotovo dva metra obima obuhvate. Nemate tolike ruke, znam, ali je uvek lepo poći ovde sa još nekim rukama u svojim, i uspećete.

Na samom izlazu sa imanja, nalazi se i lepa, savremena crkva brvnara koja upotpunjuje ambijent, dodajući mu još jednu dimenziju, onu duhovnu, tako da čitav kompleks deluje na neki način zaokruženo. 

Prošetati ovim mestom predstavlja jedan poseban osećaj, nešto što se u ovom delu Srbije ne može baš sresti, obzirom na jedinstvenost ove celine, ali posebnost osećaja potiče i od činjenice da je zapravo moguće na momente dozvoliti duhu prošlih vremena da nas dotakne.

Onih vremena kada su se glavne aktivnosti počele odvijati već sa prvim petlovima, kada je strogo poštovan princip domaćinske patrijarhalne hijerarhije, te samim tim i podele poslova, ali je uprkos tome, društveni život bio u savršenoj harmoniji sa radnim obavezama, i imalo se vremena za sve. Vremena kada se sa zalaskom sunca život selio u unutrašnjost kuće, kao i vremena kada je noć korišćena za spavanje a dan za posao.

Upravo na ta vremena podseća i tradicionalna Mačvanska svadba na kojoj momci izvode devojke okićene za venčanje, poput svojih predaka, u sklopu manifestacije Hajdučke večeri, inspirisane Hajduk Stankom, koga je pripovedanjem ovekovečio Janko Veselinović, najznačajnije pero Mačve.

Sve u svemu, odavde se niko neće vratiti razočaran, ukoliko je dobro pročitao da se radi o etno parku, a ne o etno selu, restoranu i sličnim eufemizmima za kafanski vid provoda.

Jer, ovde će nas dočekati bezbroj gotovo zaboravljenih sitnica iz nekog davnog doba, ali i slike mačvanskih slikara čime se inače Mačva posebno diči, i nekako ćemo ovde možda i otvoriti sebi apetit za posetu nekom od restorana sa tradicionalnim ručkom u ponudi, te sebi uspešno zaokružiti ovaj izlet na svaki način.


























недеља, 17. октобар 2021.

Objektivom po Srbiji - Bogatić, kao od murala sačinjen gradić

Upravo tako.

Gradićem usred Mačve, dominiraju murali.

Sve lepši od lepšeg, ma šta da mu je tema.

Na sve strane poneki zid ukrašen, i to sa ukusom.  Dakle, ne one nemaštovite poruke, skraćenice ili kakav drugi način naruživanja zidova kakve, nažalost, prečesto imamo priliku da vidimo, već jedan daleko softiciraniji likovni izraz koji samom gradiću dodaje jednu pomalo nesvakidašnju dimenziju.

Kod nekoga, eto, ostavlja i prvi, odnosno najsnažniji utisak.

Moguće da je ta umetnost ukrašavanja javnih zidova ipak za nas, namernike, prolaznike ili posetioce čudna...ili neobična...ali jednako tako, moguće je da za Bogatince to i nije tako čudno. Njima je slikarstvo veoma blisko.

A, ko su sad ti Bogatinci?

Bogatinci nisu isto što i bogatuni ili bogataši, bar ne onako kako mi poimamo ljude koji su bogati novcem, ali kada pogledamo Mačvu jednim drugim, podugačkim i nadasve širokim pogledom, shvatićemo da su svi Bogatinci zapravo bogataši zaista.

Jer, stanovnici Bogatića, upravo ti Bogatinci, žive u jednom stvarno bogatom okruženju, što ih čini bogatašima u punom smislu reči. Bogatstvo rodnih i plodnih ravnica južno od reke Save, zaokružuje i jedan značajan slikarski korpus ponikao upravo ovde, na čelu sa Milićem od Mačve, dok je značajan doprinos književnosti pružio i poduži niz pisaca i pesnika koji počinje sa Jankom Veselinovićem.

Svi oni zapravo čine to bogatstvo kojim Mačvani mogu da se podiče, to bogatstvo zbog koga se Bogatinci mogu svakako smatrati i bogatašima...

Najsnajnija nit utkana u to bogatstvo je činjenica da su svi oni, pisali ili slikali, uvek to radili sa posebnim razumevanjem za narodnu reč ili sliku, te je svojim ličnim umećem pretvarali u nešto posebno. Njihovom magijom je narodna misao zapravo našla svoje večito mesto u umetnosti i književnosti.


Bogatić svoje administrativne probleme i tekuće zadatke uglavnom rešava u namenski građenoj administrativnoj zgradi u kojoj je danas i sama Opština. Zgrada je svojevrstan arhitektonski biser, moćno zdanje namenski građeno između dva svetska rata. Paralelno sa ovom, građena je i administrativna zgrada, danas sedište gradske uprave u Zaječaru.

Nakon vekova, ali i milenijuma naseljavanja ovih prostora, valjda je došao red da i administracija dobije svoju zgradu.

Itekakvu zgradu. Njome će se podičiti odmah meštani kada ih upitate šta treba da vidite u Bogatiću.

I crkvom, dakako. 

I, okolinom...fantastičnom zapravo.

Kome je do hedonizma u termalnim bazenima, a kome je želja da obiđe neki od etno parkova u okolini, simpatične crkve, spomen kompleks ili jedinstvenu Radovan kulu...svega ima ovde.

I svega je bilo. Oduvek.

Čak i Zmajeva.

Stojan Čupić. Zmaj od Noćaja. Jedan od znamenitih Bogatinaca...

Pa ipak, istorija nije baš milovala Bogatić uvek. Plodna Mačva natapana je i krvlju puno puta, a najstravičniji zločini počinjeni su upravo ovde, tokom okupacije u Prvom svetskom ratu. U sledećem ratu, u prvoj ratnoj godini nekoliko je puta oslobađan i okupiran, što je opet imalo za posledicu nove zločine zarad osvete i kazne.

Konačno, vreme smrti smenjuje i vreme života, ono vreme kada čovek ubire darove prirode i plodove svog teškog poljoprivredničkog rada, možda ustaje ponekad i umoran ujutru, ali svakako zadovoljan onim što vidi kada izađe na prag svojih vrata.

Vreme kada čovek zna zašto voli svoj Bogatić i svoju Mačvu.

Vreme kada tu ljubav pretače u sliku, stih ili priču, vreme kada tu svoju ljubav otpeva i otrgne poneku prvu nagradu na festivalu, poput značajne kantautorke Aleksandre Radović...

Na manje od dvadesetpet kilometara od Šapca, i na manje od sto kilometara od Beograda, žive svojim pomalo usporenim ritmom pravi bogatuni, koji se zapravo zovu Bogatinci.

Njih nešto više od sedam hiljada bogatih...Mačvom bogatih...Bogatićem bogatih!