Nešto kao reč dobrodošlice...



Kao i u fotografisanju, tako i u izboru i prikazu fotografija na stranicama pred nama, trudio sam se da na neki vedriji i lepši način istaknem one izuzetnije momente iz relativno dosadne svakodnevnice i obogatim ih fotografijom koja bi mogla gledaoca da bar nakratko odvuče na neku drugu, lepšu stranu.
Ne znam da li sam i koliko uspeo u tome, ali znam ko će znati... svako ko se zadrži na ovim mojim stranicama.

Svakom posetiocu želim da uživa na stranicama ovog Bloga bar upola koliko sam ja uživao u ideji da neke svoje lepe momente podelim sa drugima.

Претражи овај блог

Пратиоци

понедељак, 28. фебруар 2011.

Objektivom po Srbiji - Drvengrad, najlepši festivalski gradić u Srbiji

Smešten na obroncima Zlatibora, čuven po mnogočemu, Drvengrad za koji se vezuje i Kustendorf, a može se zvati i Mećavnik, jedno je od mesta zbog koga vredi posetiti Srbiju. 
To je, zapravo, velika retkost, samo malo ko obraća pažnju na to. 
Obišao sam mnoga lepa mesta u Srbiji, što urbana, što ruralna, a što potpuno netaknute prirode, i na skoro sva mesta bih poveo gosta koji je došao u Srbiju, ali...mesta zbog kojih bi se došlo u Srbiju uopšte nema tako mnogo. 
Mesta koju su sama za sebe dovoljno posebna da bi nekoga dovuklo preko jedne ili čak nekoliko granica. Takva posebna mesta.
Jedno od njih je najlepši festivalski grad kod nas, sada već svetski čuven Drvengrad.


Posle velikog drvenog topa na ulazu, pred namernikom se pruža ovo seoce u etno ambijentu u svom svom sjaju. Prvi put sam ga posetio u kasnu jesen, naravno da je padala kiša, i naravno da sam bio motorom, ali poseta Kusturičinom domu iskustvo je koje ne mari za vreme. Kod veličanstvenih stvari najveće i najveličanstvenije je to što one mogu da pobede i vreme. 
Noć, dosadna kišica rominja, magla se kovitla nad udoljima i bregovima koji okružuju Mećavnik, i to daje onu dodatnu atmosferu, prelepu na svoj način. 
Da, ovo mesto pobeđuje vremenske prilike bez problema. 
Kako temperatura i mrak padaju brže od kišice, tako privlačnije deluje pogled na sve one sadržaje koji se dešavaju iza prozora osvetljenih i zagrejanih kućica koje su po spoljnom izgledu seoske brvnare, ali iznutra...ma kakvi. 
Iznutra su to najluksuznije odaje. 
Privlačnije od pogleda na te kućice, upravo u momentu kada Drvengrad pobeđuje vremenske prilike, jeste pogled na - bazen. Eto...
Kada napolju rominja, kreće i para iz usta, a u bazenu neko pliva...a neko leži na ležaljci.
To je prava pobeda vremenskih prilika!















Ulice poznatih ličnosti, ali po Kustinom izboru, zanimljive su koliko i automobili parkirani ispred njih. Jedan duh koji je naš najčuveniji režiser želeo da sačuva, sada živi na Bulevaru Novaka Đokovića ili na sjaju jedne stare dame iz nekadašnjeg SSSR-a, dami po imenu Volga, dami sa svoja četiri tročka, smeštenoj nasuprot kavaljeru iz nekadašnje Istočne Nemačke, kavaljeru zvanom Trabant.





Konačno, a gde još to ima da se Režiserov film prikazuje svaki dan u nekoliko termina...i to sve tako dok ne snimi novi, a onda se novi tako prikazuje do nekog novijeg :)

четвртак, 24. фебруар 2011.

Foto album - U šetnji gradom, urbana fotografija I deo...

Šetnja gradom? U današnje vreme a posebno spram tempa života kojim živim, ovo postaje zaboravljena veština. Najbliži oblik šetnje gradom postao je deo od momenta kada se parkiram do mesta kuda sam se uputio, i to veoma, veoma često. Nekako se tiho ovakav manir uvukao u moj život i sama šetnja gradskim ulicama lagano se premestila iz mog grada u druge, samo što je meni trebalo neko vreme da to shvatim...od momenta shvatanja, koji sam označio kao prvi korak, do nastanka fotografija sa urbanim motivom, moralo je proći neko vreme. Ipak, eto, nekih fotografija ima...


U sledećem koraku, koji sam nazvao prihvatanjem, analizirao sam te činjenice i zaključio da sam previše zaglibio u ovaj način života i svako odstupanje kakvo bi, recimo, bila prava šetnja kroz grad, predstavlja za mene neprihvatljivu žrtvu, ma kako to normalnim ljudima moralo da zvuči... Dakle, prihvatio sam da je to tako, ali nisam prihvatio da nemam fotografije. U svom narednom koraku, koji sam doživeo kao kreativan korak, prevrteo sam više mogućih rešenja kroz glavu i dizajnirao nekakavu svoju alotrpsku modifikaciju osnovnog stila života. Naravno, kao i uvek, i ovde je morao biti u pitanju kompromis, ali ovaj put predamnom je bio i Real-time zahtev, odnosno imperativ da se ne izdvaja dodatno vreme u mojim ionako preterano gustim rasporedima. Recept je bio tu!









Dakle, problem nije ležao u mojim odlascima u druge gradove i mesta, ne, za to je i bilo odvojeno određeno vreme i šetnja gradom tu nije bila najslabija karika u mojoj fotografskoj opsesiji. Problem je ležao u Beogradu, jer usko grlo je to što nikada nisam imao neko posebno vreme za šetnju Beogradom. Ovo je postalo jasno već iz činjenice da u mojim foto-albumima sa tematikom urbane fotke nedostaje samo - Beograd. Naravno, to ne umanjuje značaj gradske slike Novog Sada, Kladova, Niša, Subotice, Knjaževca, Kraljeva i Čačka, kao i brojnih drugih mesta...



















Ipak, nedostajući faktor je bio onaj konačni urbani šmek Beogradskih ulica. Dvomilionski grad apsolutno ima ono što ga izdvaja, ma kako to svako od nas drugačije video.

















Naravno, nije sve u veličini, visini, prenaseljenosti, taman posla...u suštini, ma gde da mrdnem dalje od Beograda, naprosto uživam upravo u onim suprotnim atributima gradskog jezgra, u onom drugačijem mirisu i doživljaju asfalta i urbanog stila življenja. Kako u Kruševcu, tako i u Užicu, ali i svim mestima gde sam do sada bio.



Da, oni najuporniji da saznaju kako sam rešio svoj problem gradske fotografije u Beogradu, najverovatnije su radoznali jer imaju sličan problem. Nažalost, bojim se da nas je sve više takvih....moje rešenje možda izgleda jednostavno, ali za nekoga će i ono zahtevati odricanje, pa evo rešenja na samom kraju ove urbane priče broj 1..... Odlučio sam da kada god nekim poslom idem u gardsko jezgro, obavezno sa sobom ponesem i aparaturu za slikanje. Nabavio sam veoma zgodan ranac brzo spreman za upotrebu, ali je vreme pokazalo da ili ga ne koristim jer je za takve "diverzantske" načine fotografisanja ipak neupotrbljiv, ili ga naprosto i ne ponesem sa sobom. Shvativši da je logika i dalje OK, ali da tehničko rešenje nije dobro, odlučio sam se da uzmem i torbicu u kojoj će biti spremljen samo jedan objektiv na aparatu sa koga ću skinuti batery grip ukoliko ga ima, i da ću ga nositi ili kao futrolu na pojasu ili preko ramena....ni to nije previše zgodno, ali kao naredno rešenje se nametnuo manji aparat, potomak nekadašnjih "idiota"...bar izgledom i dimenzijama. E, ovo već nikako nije dolazilo u obzir, pa sam se izdresirao da koristim onu drugu, odnosno srednju opciju. I, uspelo je, i danas tako funkcionišem, ma gde da krenem, torbica je tu, sa nekim od aparata i all-round objektiva na sebi....