Nešto kao reč dobrodošlice...



Kao i u fotografisanju, tako i u izboru i prikazu fotografija na stranicama pred nama, trudio sam se da na neki vedriji i lepši način istaknem one izuzetnije momente iz relativno dosadne svakodnevnice i obogatim ih fotografijom koja bi mogla gledaoca da bar nakratko odvuče na neku drugu, lepšu stranu.
Ne znam da li sam i koliko uspeo u tome, ali znam ko će znati... svako ko se zadrži na ovim mojim stranicama.

Svakom posetiocu želim da uživa na stranicama ovog Bloga bar upola koliko sam ja uživao u ideji da neke svoje lepe momente podelim sa drugima.

Претражи овај блог

Пратиоци

уторак, 19. октобар 2010.

Objektivom po Srbiji - Moravski konaci, nadrealan spoj tradicionalnog i savremenog

Bila jednom jedna ledina...i bila nečija. Neko nije znao šta će sa njom pa je proda nekome ko je to ipak znao. Srećom po nas ostale koji ništa nismo znali ni o tome da postoji ledina, niti da neko ne zna šta će sa njom, niti da neko tačno zna šta će sa njom...

I tako, dođoše bageri i gde ranije ne bi jezerca, sada se odjednom nacrta prekrasno jezerce. Gde nikad pre ne bi bazena, odjednom i tri bazena različite veličine iznikoše. Gde ranije ne bi crkve i zvonika, odjednom se stvori crkva-brvnara sa sve drvenim zvonikom. I naravno, gde ranije ne bi sela, odjednom bi i selo, između crkve i jezerca. Sve to nazvaše Etno selom Moravski konaci.

Prelepo. Da, u suštini je dovoljna i samo jedna reč da opiše taj kompleks.
Kada čovek nije lenj, pa pročita na internetu u subotu uveče o ovakvom mestu, ali sa veoma šturim opisom, pa ga onda odjednom zasvrbi ona lampica za radoznalost i u nedelju se probudi ujutru sa pomisli - idemo!...e onda obično bude nagrađen jednim nesvakidašnjim prizorom koji mu Moravski konaci ponude. A kakav je to prizor?

Eh, da okušamo sreću sa fotografijom...:













Kućice su u starinskom stilu sa početka devetnaestog veka, sa ovih naših prostora. Ima ih petnaestak i većina služi za konačenje, odnosno noćenje. Oba izraza im odgovaraju, ne smeta, jer spolja gledano, to jesu mali konaci, ali već iznutra je metamorfoza u korist nas komformista podrazumeva da spoljni izgled konaka, možemo iznutra gledati komotno i kao jako prijatno prenoćište. Unutra su bračni ležajevi, televizori, klime i slično što jedno obično noćenje može pretvoriti ugođaj kakvom teži svako ko od ponedeljka do petka naporno radi i živi za vikend pred njim.
Napolju je skoro sve kao u prošlosti, jedino što su oruđa za rad ili prevozna sredstva sada samo eksponati, pa odmaranje traje i izvan konaka.










Svi ovi izloženi eksponati iz prošlosti praktično su na putu ka centralnom delu etno naselja, a koji je grupisan oko ovećeg veštačkog jezera. Jezero se napaja vodom kroz moćne pumpe koje dovlače vodu na dva mesta, a kao dekor oko oba ta mesta nalaze se rekonstrukcije vodenica-potočara, koje nemaju svoj točak i lopatice, već samo dekorišu utok vode u jezerce. Sjajno zamišljeno. Svuda oko jezera vodi staza od dekorativnog kamena, sa klupicama s vremena na vreme, oivičena nizom predivnih kandelabra. Šetnja danju sigurno ima svoje prednosti, ali nimalo nije teško zamisliti kako izgleda šetnja noću.










Staza, ovako kako smo krenuli i sa slikom, vodi skroz do kompleksa bazena, koji su na uzdignutom delu etno-naselja, i sa svoja tri bazena različitih veličina, predstavljaju posebnu atakciju ovde. Ipak, kako su bazeni čist komformistički pejzaž, slikom ćemo ostati i dalje na obalama jezerceta koje zavija u nekoliko zaliva. Ipak, najatraktivnije kod jezerceta, jeste broj malih ostrva i posebno mostova ka njima. Leti se na tim ostrvcima sedi u senci suncobrana, pijucka piće i uživa u prekrasnoj atmosferi. Po odlasku leta, ostvrca naseljavaju još samo manje ili veće grupe gusaka, pataka ili paunova. Ipak, mostovi su za sve podjednako atraktivni, ma ko naseljavao ostrvca.














Vreme je, kada sam ja posetio ovo čudo ljudskih ruku, zaista bilo nenaklonjeno fotografisanju. Sunca objektivno nismo videli nijednom, iako je povremeno nešto vrlo slično suncu pokušalo da se stidljivo probije kroz konstantno guste oblake. Ipak, meni ta činjenica nimalo nije umanjila kompletan ugođaj.
Dalja šetnja pored jezera završava se uz kompleks zgrada od kojih je najdominantniji restoran, izgrađen tako da podseća na stare nordijske drvene dvorove pre negoli na bilo šta sa naših područja. Znate one velike vikinške kuće sa previsokom tavanicom i zastrašujućim jednozapreminskim prostorom...e baš tako. Oko restorana je još nekoliko zgrada koje imaju različite namene, neke čuvaju ogrev, neke paunove, neke pse...svašta ima po njima, ali i pored svega toga interesantnog, i dalje nas neka nevidljiva sila vuče na ona ostrva i posebno - na mostove!








Eh, ne znam da li postoji jedna fotografija koja bi mogla opiše sve ovo, ali znam da postoji jedna fotografija koja će mene uvek sećati na Moravske konake. Sećaće me jer ona sublimira sve što sam osetio tamo, lejzi varijantu odmora, mir i spokoj. Evo i fotografije:


Posle sentimentalnosti, vraćamo se i fascinantnim mostovima i ostrvima:


















Konačno, kolika je šansa da će čovek promašiti i taj restoran na kraju?
Nikakva ustvari...za očekivati je da i restoran bude u stilu svega ostalog i da neće obrukati ostatak naselja.
Greška u očekivanjima, restoran nije u stilu svega ostalog, restoran je avangarda toga ostalog, u njemu je sve maksimalno u etno stilu sa sve pritajenim komforom utkani u etno enterijer. Jela su već viđena u svakom slučaju, ali zato privlače još iz jelovnika, a kamoli kada ih konobari obučeni od glave do pete u narodnu nošnju pronesu kroz salu...mislim, da li sam ja jedini kome žlezde počinju da luče u ustima kad pročita Dimljena rebarca sa krompirom ispod sača....i slično.
U čitavom ambijentu, ta fiskalna kasa zaista se ne uklapa, što jes' - jes'. :)





Iz restorana put nazad vodi kroz reprizu, ali iz nekog razloga, ova repriza nimalo nije dosadna. Naprotiv, jedno tako dobro obnavljanje gradiva, da je to baš ono što duša traži.

Inače, Moravski konaci nalaze se na ulasku u Veliku Planu, od Beograda autoputem skoro tačno 89 kilometara, od autoputa lokalnim putevima gotovo precizno 1 kilometar, a od napuštanja asfalta do asfaltiranog parkinga, odlično utabanim putem, ravno četiristotine metara. Eto, sat vremena relativno dosadne vožnje koji budu nagrađeni fantastičnim ambijentom i ponudom. Ulaz je besplatan, osim na bazenski deo gde se naplaćuje.








Crkvu brvnaru, neimari su izgradili uz ostatak kompleksa, i zajedno sa zvonikom je predali na upravljanje Srpskoj Pravoslavnoj crkvi. Lep i promućuran gest kojim se udahnjuje život naseobini na identičan način na koji je udahnjivan život na ovim prostorima još od doba Vizantije pa sve do Drugog svetskog rata. Crkva je posvećena Sv.Nikolaju, mala je i ima svoju dušu.











I zatim, kao i na kraju svake od ovih priča, poklopac na objektiv i sećanja u mali mozak, pa put podnoge, što kaže narod...poneti sa sobom sve ovo, fizički je nemoguće, ali uz dobro pamćenje i fotografije koje ga uvek mogu osvežiti, teško mi je da zamislim neki detalj koji sam zaboravio da ponesem sa sobom. I još kada me neko ovakav isprati, eee-hej...:

Нема коментара:

Постави коментар