Nešto kao reč dobrodošlice...



Kao i u fotografisanju, tako i u izboru i prikazu fotografija na stranicama pred nama, trudio sam se da na neki vedriji i lepši način istaknem one izuzetnije momente iz relativno dosadne svakodnevnice i obogatim ih fotografijom koja bi mogla gledaoca da bar nakratko odvuče na neku drugu, lepšu stranu.
Ne znam da li sam i koliko uspeo u tome, ali znam ko će znati... svako ko se zadrži na ovim mojim stranicama.

Svakom posetiocu želim da uživa na stranicama ovog Bloga bar upola koliko sam ja uživao u ideji da neke svoje lepe momente podelim sa drugima.

Претражи овај блог

Пратиоци

понедељак, 25. децембар 2023.

Objektivom po Srbiji - Manastir Sukovo, mesto koje odiše dobrodošlicom u svakom smislu

Dve generacije, prema legendi, uzeše davno, u devetnaestom veku, učešća u podizanju jednog od najzanimljivijih manastira u Srbiji. Neko voljno, neko nevoljno, a neko iznuđeno.

Naravno, tako kaže legenda.

A legenda je tu da se prepričava, a ne da se njoj veruje ili ne.

I prema toj legendi, beše u okolini Pirota, negde na desnoj obali Jerme, deo imanja izvesnog turskog zemljoposednika. Dakako, sve je to zemlja koja se obrela u vlasništvu oduzimanjem, dodeljivanjem, kupovinom ili drugačije, ali je to zemlja kojom se i pre toga hodilo.

I hodilo, i živelo, a eto, i krstilo.

Vreme, potpomognuto meteorološkim prilikama, ali i socijalnim neprilikama u vidu prinudnih migracija, pljačkanja i drugih, učinilo je da u tom devetnaestom veku pred čiji se kraj sudaraju i donekle podržavaju legenda i dostupne nam istorijske knjige, tek u tragovima usmenog predanja ostane ideja kako je baš na tom mestu nekada davno već postojala bogomolja.

Ta bogomolja imala je zaborav od ljudi, ali ne i od neke više sile, i tu ova legenda postaje najzanimljivija.

No, da joj se vratimo ipak na početak, da bismo je lakše sagledali.

Neko davnašnje doba sredinom devetnaestog veka, zateklo je ove prostore još uvek pod vlašću Turske administracije, pa iako se osećao pritisak na oslobođenje svih krajeva uključiv i ovaj pirotski, prilike su bile takve da se u tim godinama sve više pojačavao zulum turskih osvajača nad stanovništvom. Dakako, Turci su se smatrali svojim na svome, gledajući na osvojene krajeve kao na svoju večitu svojinu, te se shodno tome i razvijala atmosfera vređanja, ali i ozbiljnijih maltretiranja. U jednom takvom ambijentu, u ovoj našoj legendi izdvojiše se dve generacije. Starijoj, koja nosi mudrost u toj legendi, i u kojoj se prepoznaje vlasnik tadašnji čitavog zemljišta na kome se nalazilo i Crkvište, mesto ovih događaja, i mesto današnjeg Manastira.

Taj vlasnik zemljišta, Sali - Beg, i na drugoj strani Jovan Pop, imadoše svako po jednog pulena iz naredne generacije. Sali Beg imade svoga sina jedinca Emina, oholog mladića sklonom nasilju i vređanju, dok je Pop Jovan imao štićenika neznanih roditelja, ali sa nekakvim darom koji ni samom Popu Jovanu nije bio potpuno jasan. Velja, kako beše ime tom siročiću koga je on gledao kao sina, smatran je za čudnovato dete, ali kulminaciju čudnovatosti, i trenutak kada se i sam Pop Jovan prelomio pred silom kojom je osta fasciniran, jeste jedno navodno Bogorodičino javljanje u vidu višeglasja koje je govorilo Velji da otkopa crkvu baš na tom mestu. 

Kako je Sali Beg u blizini imao kulu sa funkcijom letnjikovca ili vikendice, pretežno korišćenu za lov, u koju je često navraćao, primetio je jednom prilikom kako Velja čeprka nešto po toj zemlji.No, tek kada je i Pop Jovan poverovao navodno prisustvujući sceni obraćanja Bogorodice Velji, ono čeprkanje dečakovo preraste u otkopavanje koje je sada vršilo više meštana uz Velju.

Tu se nadmeno i oholo pojavi Emin, te vređanjem i pretnjama otera družinu koja je taman pronašla ikonu i kandilo kao dokaz da je tu zaista postojala crkva. Instant carma je odomaćeni savremeni izraz za nebesku pravdu koja se desi momentalno, te tako bi i sada, i prema legendi, Emin ničice pade na zemlju u grčevima i bolovima od kojih ga ne uspeše ni uspraviti, a kamoli mu više nekako pomoći.

Sali Beg kad iscrpi sva sredstva koja je imao pri ruci, u jednom momentu zatraži pomoć od Popa Jovana. I, Jovan ga ne odbi, već poče čitati molitve i ubrzo uminuše bolovi Eminovi, što Turčin ne samo da je smatrao čudom, već i neizmernom velikodušnošću.

Kažu da je svim prisutnima poljubio ruku, uključiv i Velju, te darovao zemljište, a potom i pomogao podizanje crkve, baš ove manastirske crkve kakvom je danas vidimo.




Tako veli ova legenda, zanimljiva u najmanju ruku kao i ovaj manastir koji skriva još neke intrigantne detalje osim legende o svom postanku.

Ti detalji su zapravo neke od fresaka kojima je oslikana unutrašnjost crkve.

Naime, jedan svetac nosi životinjsku glavu, a Bogorodica ima krila.

Dakako, svaka od tih fresaka ima svoje objašnjenje, ali ne samo jedno. Dakle, sve su to ipak samo pretpostavke, zanimljive, prihvatljive ili neprihvatljive, no i dalje samo pretpostavke. Činjenice su da su freske tu, veoma jedinstvene i poprilično neobjašnjene, ali ništa manje zanimljive od legende o nastanku manastira.

Ono što je možda manje zanimljivo je da je istorijski posmatrano, ovaj manastir imao sudbinu većine manastira nastalih u srednjem veku, odnosno da je više puta paljen i pljačkan, te da je sedamdesetih godina prošlog veka započela obnova. Obnovljena manastirska crkva, kao i manastirske prostorije poput konaka i ekonomskih zgrada, interesantno su raspoređene na gotovo neformalan način unutar kompleksa koji je prilično otvorenog izgleda i nema uobičajeni zid kojim bi se zaštitio od pogleda i drugoga.

Početkom dvadesetog veka Manastir je bio prepoznat i po uzgoju rasne peradi, na svojevrstan način čak i brendirane i cenjene. Tokom funkcionisanja u ovoj formi u kojoj je Sali Beg podigao sadašnju crkvu, manastir je služen i kao ženski i kao muški u pojedinim periodima. Do manastira se lako dolazi, za razliku od manastira Poganovo koji se takođe nalazi u dolini reke Jerme, prelaskom preko mostića, a prizor koji nas dočekuje je pravi prizor dobrodošlice. Uredno održavana i na umetnički način oblikovana flora koja okružuje i čini kompleks, izuzetan su prizor dok prilazimo crkvi i konacima.

Crkva smeštena ispod brda zvanog Carev Kamen, oslikana je jednostavnim motivima Strašnog suda, a poseban momenat je zajednička grobnica najznačajnijih ličnosti za postojanje manastira u ovoj formi, Popa Jovana i monaha Venijamina, kako je glasilo monaško ime kasnije zamonašenog siročeta Velje.

Da bismo u današnje doba razumeli pojam podizanja crkve iz perspektive nekadašnjeg vremena, neophodno je raščlaniti nekoliko procesa koji su umnogome zavisili od dobre volje onih koji su se kasnije nazivali ktitorima, mecenama, dobrotvorima i drugim sinonimima za zaslužne ljude.

Naime, kao i danas, moralo je postojati i zemljište na kome bi crkva ili manastir bili podignuti, a to nije bila samo zemlja za gradnju i pristupne puteve, već i okolna, takozvana ekonomska zemlja, od koje bi se manastirsko osoblje moglo svojim radom ili davanjem u najam, trajno izdržavati.

Potom je neophodno i onomad dobiti dozvole, a ovaj manastir je putem Sali Bega dobio i carski ferman kojim se dozvolila obnova manastirske crkve. Veoma često ovo su bile dve najveće prepreke koje su najčešće i odlučivale o sudbini manastira i pre njegovog podizanja.

Potom smo imali projektovanje, gradnju i materijal, a tu je već išlo lakše jer su se crkve sasvim solidno podržavale iz samog naroda, te je obično jedan ktitor donirao materijal, a meštani svoj rad i zidarsko umeće.

Nakon završetka i osvećenja crkve, vremenom je na red dolazio i najzahtevniji deo, oslikavanje živopisa, ikonopisa i uopšte unutrašnjosti. O složenosti ove etape najjasnije govori podatak da su i najpodržaniji crkveni projekti zahtevali vremensku distancu od nekoliko godina da bi bili i oslikani.

I danas je nemali broj crkava neoslikan, čeka se na to i danas poduže.

Ukoliko sve to imamo na umu, verovatno će nam biti jasnije koliko je složena i sudbina ovog Manastira Sukovo u kome je zidana crkva na crkvi, a da se pritom u jednom momentu više nije ni znalo za koju su crkvu temelji prvobitno postavljeni.

No, ono što danas pruža ovaj manastir, vredno je truda da se kroz jednu od najlepših rečnih dolina dođe do mesta na kome sve odiše dobrodošlicom i skladom u duhovnom miru.


























субота, 16. децембар 2023.

Foto album - Kruševac u sećanju i park minijatura u parku Bagdala

Nije mala stvar nešto stvoriti od nule.

Ideja, pa sve redom dalje do potpune realizacije. 

Ne, uopšte nije mala stvar. Ni česta. Naprotiv.

Istinu govoreći, toliko je to retka stvar, da su primeri apsolutno na nivou izuzetka, čak i da uzmemo čitavu populaciju kroz istoriju u obzir.

Uglavnom, sva dostignuća koja imamo, delo su onih koji su imali ideju, onih koji su je prepoznali i podržali, i onih koji su je materijalizovali i učinili vidljivom i opipljivom. To, dakako, nisu isti ljudi, ne, štaviše, vremenom se izdvojila još jedna grupa ljudi koja je sposobna da već realizovane ideje adaptira i primeni na sasvim drugom mestu, pa i u drugo vreme.

I upravo ta grupa ljudi su oni u kojima valja tražiti definiciju razlike između umetnosti i primenjene umetnosti, nauke i primenjene nauke i drugoga što nas svakodnevno okružuje, i što ponekad podrazumevamo, a ponekad nas i zbunjuje.

Da, uočiti neku tuđu i već realizovanu ideju, adaptirati je za vlasite uslove, i primeniti je, takođe je hvale vredan posao.

I popevši se na vrh znamenitog parka Bagdala kojim je pripitomljeno dominantno brdo nad Kruševcem, jednostavno se mora ostati impresioniran jednim od najnovijih sadržaja.

Taj sadržaj smo u muzejskoj formi već videli kraj Despotovca u Parku Minijatura, ideja je dakle već viđena i realizovana, ali jedan drugačiji pogled na tu ideju, na sjajan način je ulepšao ovaj fantastičan park.

Da, upotrebiti izraz 'prepisivanje', apsolutno je pogrešno u ovom slučaju.

Iako je ideja viđena, originalnosti ne fali nimalo, štaviše, u pitanju je jedan veoma originalan pristup ovoj ideji, i njena izuzetna adaptacija koja ju je uklopila u celinu koja nastaje i evoluira bogaćenjem ovakvim i sličnim novim sadržajima.

Pa, šta to može toliko biti originalnoga u izloženim maketama najpoznatijih srpskih pravoslavnih crkava i manastira?

Jednom rečju - sve.



I dok je izložbena postavka muzejskog tipa u nekada jedinom, a danas prvom ovakvom parku minijatura pružala sasvim dobru ideju živog prikaza najznamenitijih svetinja sa naših prostora, na Bagdali smo se susreli sa idejom prikaza maketa kao nosilaca slike pred nama, ali ambijentalno uklopljenom u jednu drugu ideju. Ideju o simbolici koja započinje oblikom ovog kompleksa.

Da, oblik je važan za ideju i on sledi konture državnih granica današnje Srbije.

U taj konceptualni prikaz, uklopljen je i sledeći element koji prikazuje pet reka, a zatim i deset gradova, da bi nas autor i dizajner ovog parka u parku, konačno stazama doveo i do samih maketa koje su urađene na vrhunskom nivou.

Simbolika koja poput oreola prati ovaj projekat, sadržana je i u datumu otvaranja, ali i datumima nadogradnji koji počinju 2019, godine, na Vidovdan. Da bi se ovako ozbiljan projekat uklopio u sve dimenzije koje ga definišu, a pre svega posmatrano kroz vremenske termine i kvalitet izrade i dizajna, neophodna je bila i državna podrška, ali to ne umanjuje veličinu entuzijazma kojim se svima nama predstavila grupa ljudi rešenih da na najzanimljivije načine očuvaju neke od najbitnijih elemenata istorijskog, nacionalnog i duhovnog bića svih koji su ovde prepoznali i pronašli svoj dom i osećaju se tako.

Ta grupa ne može biti oličena samo u jednoj osobi, pa makar to bio i autor projekta, jer, kako rekoh na samom početku, realizacije projekata zahtevaju zaista kompleksnu priču koja ih na kraju osnovne ideje i materijalizuje. Sigurno je da se pored države koja je potpomogla ovaj projekat, moraju izdvojiti i privrednici koji su se uključili, ali i brojni volonteri i angažovani učesnici projekta čijom je zaslugom u roku od nekoliko meseci zaživeo ovaj park na vrhu parka.

Na vrhu na kome je ubrzo nikao i velelepni jarbol sa zastavom i masivnim trostranim postamentom, ali i replika Njegoševe kapele, danas je jedna sasvim nova realizacija, učinila da se u već viđenoj ideji, apsolutno razvije sasvim originalno.

I ne samo originalno, već i fascinantno, nešto u čemu se tradicija, duhovnost i istorija suočavaju sa posetiocem oči u oči u razmeri jedan naprama osamnaest, ne krijući cilj da utisak koji ostave na posetioca, nikada ne izbledi.






















петак, 8. децембар 2023.

Dvorci i stilska arhitektura Srbije - Kuća Bibića u Melencima, sagrađena, zapuštena pa obnovljena

 Sve generacije na jednom mestu.

Na mestu koje je bilo dom i najmlađima, tačnije obdanište, ali najstarijima, odnosno dom za stare.

Mestu koje je i onim generacijama između, kroz njihova udruženja koja je udomljavalo i udomljava i danas, budilo osmeh na licima dok prilaze ka prelepoj, a u isto vreme ruiniranoj, ali i obnovljenoj prizemnoj građevini u Melencima, pozicioniranoj upravo u centru.

Građevina je danas poznata kao Kuća Bibića, a to joj je verovatno i najadekvatniji naziv, sudeći po njenoj istoriji, posebno kroz njene utemeljivače. 

Porodica Bibić nije rođena plemićka porodica o čijem plemićkom nastanku više i ne postoje tragovi, ali je to vremenom postala, pre svega zbog zasluga za opšte dobro i to najviše učinjenog upravo u Melencima. Naime, ova porodica je učinila mnoga dobra dela i za sobom ostavila dubok trag kroz nekoliko svojih generacija. Kuća Bibića je zapravo samo jedna od zaostavština porodice, njihova treća i poslednja kuća u kojoj je preminuo poslednji ženski potomak loze, a danas se zna za barem jednog od potomaka koji živi u Novom Sadu, i koji nije pokrenuo zahtev za povraćaj te imovine sledeći želju svojih predaka da kuću ostavi Melencima.

Pa ipak, koliko god značajna danas bila ta zaostavština Bibića, kako već napomenuh, njihova prava zaostavština sastoji se od njihovih dela. Najznačajnija od njih su osnivanja biblioteke, a posebno čitaonice tada regionalno značajne, pa zatim i crkveno pevačko društvo, ali i vatrogasno društvo i tako redom...

Možda baš zbog toga ovo mesto pamti i donedavno aktivna mnoga društva poput upravo Vatrogasnog, ali i Sokolskog društva ili Ratarske omladine. Teško je danas objektivno proceniti težinu zaostavštine koja je ostala za porodicom Bibić, a posebno kada je reč o kulturi i opismenjavanju. Veoma temeljno zasejano seme koje je raslo i rađalo, veoma plodonosno bilo, sve dok selo kao životna zajednica nije počelo da nestaje na društvenoj margini generalno, a taj trend nije mimoišao ni Melence.

Kako je samo mesto nastalo na ideji lečenja pre svega izvorima iz obližnje Banje Rusande, tako je u doba svog nastanka, ali i dosta kasnije, prepoznavano veoma usko, nekako samo kao lečilište sa okolnom neophodnom infrastrukturom. Dakako, sam naziv mesta sugeriše da je tako viđeno, pa su i melemi izgradili i naziv mesta i njegovu reputaciju. 

Sa takvom polaznom pozicijom, jedan napor da se selo učini i kulturnim centrom na lokalnom, pa i regionalnom planu, bio je za to vreme popriličan izazov. Porodica Bibić, počev od svog askurđela Pavla Bibića, sve vreme svog delovanja i funkcionisanja na prostoru Melenaca gde se pomenuti askurđel odlučio skućiti u crkvenoj službi, nakon školovanja i službovanja širom zemlje. Beše to uporan i istrajan rad koji se prenosio s kolena na koleno kroz naredne tri generacije Bibića, a ovo zdanje je objedinilo sve te napore i danas zidovi čuvaju priču o zaostavštini koja je nastala izvan tih zidova.


I opet nam valja odrediti nekakav početak. Jer, kada krenem sa rečenicom Sve je počelo..., odjednom naviru razni počeci, niotkud iskrsli, i baš ničim izazvani, a svaki bi imao smisla.

I začetak samog mesta bi mogao biti početak, i dolazak Askurđela Pavla Bibića na službu u Melence bi mogao biti početak, i izgradnja ove znamenite kuće bi mogao biti početak... I baš zbog te potrebe da krenemo sa nekog početka, ja sam se, evo, odlučio da to bude period u kome se Pop Pavle Bibić smestio sa službom u ovo selo nadomak Zrenjanina, te započeo svoju životnu misiju, raznovrsnu i bogatu.

Od jednog seoskog duhovnog starešine starim tačno koliko i crkva u kojoj je službovao, očekuje se da bude lokalni autoritet, te uživa određene povlastice koje idu uz to, ali nekako se ništa više od toga ne podrazumeva samo od sebe. No, baš tu i počinje priča o Bibićima, a u tom prvom poglavlju, Pop Pavle pored svoje službe koju vrši, nastoji da obogati svoje životno delo dodatnim interesovanjima i radom, a posebno posvećenošću u tom radu, te naučnom pristupu koji je razvijao pritom.

I, ne samo razvijao, već ga i sažeo i objavio javno u svojoj knjizi Baštovan, sa čime već prevazilazi lokalne, pa i regionalne okvire, te dospeva u akademska članstva ondašnjih naučnih krugova. Razumljivo uz naziv objavljenog dela, sfera njegovog interesovanja je bilo baštovanstvo, ratarstvo i hortikultura, ali efekat koji je postigao bio je daleko širi i razgranatiji. Dovoljno da ga sam Car Franc Josif odlikuje Zlatnim krstom za zasluge, a u selu započne sa radom Škola za voćarstvo.

Možemo samo nagađati danas da li je tadašnjem, nesumnjivo najznačajnijem stanovniku kraja godilo više što se njegovom zaslugom u školi uče deca kalemljenju i sadnji, njegovoj pasiji i predmetu proučavanja, ili sticanje plemićkog statusa kojim je, takođe od Cara, bio nagrađen.

No, šta god da mu je više godilo, danas je manje važno, a plemićka titula kojom je uz ime i prezime sada dodavano Od Jevnopolja, ili Jevnopoljski, prenosila se vremenom na buduće generacije porodice, a one je, kanda, nisu obrukale.

U tom smislu se nastavilo sa društvenim delovanjem u smislu sve snažnije afirmacije sela, pre svega kroz osnivanja brojnih društava od kojih se izdvajaju kulturna društva, i to pre svega pevačka, a podizane su i ustanove koje su služile opismenjavanju i kulturnom uzdizanju omladine.

U narednoj generaciji nastaće konačno i ova kuća kao jedan poseban spomenik porodičnoj predanosti zacrtanom cilju, te se na uspešan pomenuti rad svoga dede Pavla, te oca Nikole i strica Dimitrija, nadovezao i rad Paje Bibića koji je napokon i podigao zdanje kome se danas tiho divimo.

Sudbina kuće potom je vezana za sudbinu svega privatnog, plemićkog, kapitalističkog i sličnog, koje po završenom Drugom svetskom ratu dolazi pod nišan novih komunističkih vlasti.

Prvo je stradalo imanje, preparcelizacijom je oduzet najznačajniji deo, a potom, po odseljavanju naslednika, odnosno njihovoj smrti, kuća postaje državna imovina sa raznim namenama.

No, mada na prvi pogled crna, sudbina kuće je uvek sačuvala i dosta svetlih tonova, pa je na neki način i sama kuća nastavila da živi san askurđela koga već dva veka nije bilo među živima.

Da, kuća je bila mesto druženja, a budućnost joj je takođe takva, ako je suditi prema obnovi koja joj je, za sada samo spolja, povratila nekadašnji izgled, i donela neke nagoveštaje o novim namenama osmišljenim za nju. I tako, poslednji izdanak Bibića možda nema srce i ne diše, ali izgleda da je negde unutra sačuvana duša koja odiše... 












Danas, pak, sve to izgleda malo drugačije.
Lepše.
Dostojanstvenije.
Vila je renovirana, restaurirana, da budem precizniji, sa elementima renoviranja iz razloga upotrebljivosti, a za one koje buni različitost značenja ova dva izraza, pokušaću da pojasnim.
Restauracija je proces zanavljanja objekta (generalno i predmeta, ali u ovom slučaju objekta) tako da restaurirani objekat poprimi svoj izvorni izgled, u što približnijoj meri. Taj postupak se sprovodi prema veoma rigoroznim zahtevima i relativno je mala baza restauratora raspoloživa, i pretežno rade poslove koje finansira država, ređe rade za privatne naručioce u globalu.
Renoviranje je proces koji je daleko slobodniji, nema striktnih normi u pogledu zahteva za autentičnošću izgleda, materijala, boja i sličnog, a moguća su i kardinalna odstupanja od izvornog projekta. U tim procesima se neretko radi i osavremenjavanje radi privođenja novim svrhama objekata, a najčešće su u pitanju klimatizacija, rasveta, alarmni i drugi sistemi obezbeđenja i slično.
Dakako, ponekad je za autentičnost izgleda objekta neophodna i okolina, a ponekad, kao u ovom slučaju, dečije igralište preko ulice napravljeno, predstavlja putokaz u lepu budućnost, te pravac kojim će se kretati i dalja sudbina ovog zdanja.