Kao i one prelepe bajke kojima smo počinjali svoj put mašte u detinjstvu pre nego što su maštu ukrali mobilni telefoni, internet i igrice, tako i ovde, na obali Save u Šapcu, jedna znamenitost može da započne svoju priču sa rečima - Bila jednom jedna...tvrđava.
Da, jednom....jedna...pa još i tvrđava.
Asociraće nas na neku od preko dve stotine nekadašnjih tvrđava, i to samo iz Nemanjićkog doba, jer smatra se da je u srednjevekovnoj Srbiji brojka utvrda prešla dve stotine uveliko.
A ipak, ni ova tvrđava ne može baš tako da počne svoju životnu priču, jer bi nas svojim izgledom iz šesnaestog veka lako zavarala, i nikako ne bismo posumnjali da je njena agenda popunjavana čitav vek ranije, ali u sasvim drugačijem ruhu.
Pa, da nas ne bih zbunjivao početkom priče sa Bila dvaput jedna tvrđava, potrudiću se da ukratko objasnim o čemu se radi.
Prvobitna tvrđava, kakvu danas ovde ne možemo videti, nastala je tokom petnaestog veka, nakon konačnog prodora Turaka na ove prostore, delimično u nastojanju da ojača granice tek konačno osvojene Srpske Despotovine, a većim delom kao svojevrsna odskočna daska za napade preko Save. Ti napadi su u ono doba započinjali primarno iz pravca Beogradske tvrđave, dok bi odavde usledio udar po boku.
I otud i tursko ime te prvobitne utvrde, praktično napravljene od drveta - probijač bokova!
Dakle, bez imalo konspiracije. Šifranti su mogli mirno da spavaju, sve se znalo već iz naziva utvrđenja 😀
Šalu na strane, ukoliko su valjano rastumačeni pronađeni dokumenti, u tu prvobitnu tvrđavu moglo je stati posade od preko hiljadu pešadinaca, dok je u doba napada i prelaza preko reke, ovde boravilo i po pet hiljada jurišnika.
Dakle, sa velikom sigurnošću se može pretpostaviti da je bila reč o dosta većem objektu od današnjeg, odnosno verovatnije utvrđenom kompleksu na možda naizgled neozbiljan način od blata i drveta, ali veoma vešto utvrđen, te prilagođen za tadašnje oblike artiljerijskog ratovanja.
Stoga se deo istoričara slaže da su ga ugarski napadi koje je delom predvodio i despot Vuk Grgurević (Branković) tek nekoliko godina kasnije uspeli osvojiti, najverovatnije nekom ratnom varkom, uz za sada neobjašnjivu neaktivnost pomoćne turske vojske koja je iz blizine praktično posmatrala poraz tvrđavske posade.
Buduće godine, pa i vekovi, čak će deset puta menjati barjake na tvrđavskim kulama, tako da je prvo ugarsko preuzimanje tvrđave trajalo kratko kao i prethodno tursko, ali nakon toga tvrđava se u gabaritima smanjuje, a od tada je štite zidani bedemi od opeke debeli više od metar. Takvu tvrđavu, odnosno njene preostale obrise, danas možemo videti.
No, i pre tvrđave beše ovde života.
Iako se sa sigurnošću ne može potvrditi, veoma su verovatne pretpostavke da su na ovom lokalitetu postojale skele za prelaz Save, ali i svojevrsni trgovački sajam na kome su se razmenjivala i prodavala razna dobra, dobrim delom čak i iz Dubrovnika karavanima ondašnjih trgovaca.
U prilog tome možda može da se naglasi da je čuveni Šabački vašar upravo ovde i pronašao svoje mesto, i tradicionalno predstavlja jednu od najvećih šabačkih atrakcija. Slučajnost ili neka volšebno preživela tradicija, teško je reći...
Pa ipak, ono što možemo biti sigurni jeste da je sama tvrđava od kada je podignuta, imala veliki lokalni, pa i regionalni značaj, i to podržava i činjenica da je i formalni odlazak Turaka iz Srbije zapravo bilo napuštanje garnizona u pet tvrđava i predaja ključeva Knezu Mihailu, ondašnjem suverenu Kneževine Srbije, a jedna od tih tvrđava i znak poslednjeg protokolarnog prisustva Turaka je bila i Šabačka tvrđava.
Turci su ostavili zidine, ali Sava je odnela polovinu erozijom i plavljenjem.
Zaostavština koja danas krasi Šabac i povremeno biva domaćin kulturnim dešavanjima, još uvek je u fazi uređenja, ali primetno je da je osigurana od daljeg urušavanja.
Tu je i osunčana ili pokisla, i dalje uporno broji neke svoje brojke.
Oh, da, ima tu i vekova u tim brojkama, pa čak i talasa na velikoj reci, galebova koji traže radoznale ribe pri površini vode, ali značajnija su brojanja kajaka iz obližnjeg veslačkog kluba, ili kupača na gradskoj plaži čiju zapadnu granicu čini upravo ulaz u tvrđavu.
Brojevi su sa godinama sve lepši i raznolikiji, pa je verovatno ciglenim bedemima zabavno brojati i prelete jata golubova koji su ovde pronašli dom, ili korake zaljubljenih parova koji upravo ovde traže svoje mesto sa idealnim pogledom na Savu...ili možda na budući život.
Tvrđava je možda zaista premala da bi udomila nekakav veći park ili kulturnu ustanovu kakve su se smestile na Kalemegdanskoj tvrđavi, Petrovaradinu, Smederevu ili Niškoj tvrđavi, ali sasvim sigurno neki od tih parova kad odvrate svoj zaljubljeni pogled od reke, mogu da vide svoju buduću decu kako potrče za golubovima upravo ovde.
I, nema sumnje, tvrđava će tek da živi neki svoj novi i verovatno najlepši život u kome će se malo ko prisetiti kako je nakada nastala iz osvajačkih pobuda, kao jedina tvrđava od ušća Drine pa sve do ušća Save u Dunav.
I teško da će nekome tada biti važno što je građena u stilu koji je u to vreme preovladavao u gradnji rečnih utvrda, kakve su bile Zemunski Gardoš ili Fetislam u Kladovu. I, zaista neće biti ni bitno tada ništa od pomenutog, ako ovde zaista budu trčala deca za golubovima, treštala muzika sa festivala i koncerata, a jedini simbol na svim zastavama koje se zavijore na zidinama, bude simbol života.
Kada dobije tu najveću bitku, Šabačka tvrđava spoznaće zaista šta znači postati legenda.
Нема коментара:
Постави коментар