Prethodnu godinu na ovim stranicama završili smo pričom iz prošlosti.
I, nekako je bio red da se tako i završi, čini mi se.
Zatvara se jedna godina za nama, i tada to postaje prošlost.
Prošlost i traži neke uspomene, istoriju, legende. Ide pod ruku sa tim.
A sledeća godina bi, mislim, trebala da bude nešto novo.
Nešto što tek počinje.
Što se rađa, upravo tada.
Onaj trenutak kada se slavi rođenje jednog budućeg vremena.
Svojevrstan rođendan koji nekako svi proslavljamo.
I, ne brojimo. Uvek je prvi. Svake godine.
Nekome od nas je možda pedeseti koji tako dočekuje, nekome šezdeseti, ili trideseti...no, zaista nije važno.
Jedino što je bitno na samom početku godine jeste osmeh na licu.
Osmeh kojim proslavljamo taj naš rođendan, dan kada se rađa iznova jedna budućnost, neke želje i snovi, i neka potreba da svu setu i tugu ostavimo u godini za sobom.
I vreme kada smo svečani. Okićeni. Kada dekori svetle, a osmesi sijaju.
Vreme koje uzimamo samo za nas. Akomuliramo ga za neke dane koji će možda doći. Za neke teže dane kada nam nije sve po volji. I, svakome od nas dođu takvi dani nekada, dani kada je teško.
No, ovo nije taj dan.
A doći će i dani kada nam nije nidočega.
No, ovo i dalje nije taj dan.
Ovo je dan kada se sumiraju sve naše nade, sve naše želje, snovi i uzdasi.
Dan u kome udahnemo plućima toliko snažno da nismo ni svesni koliki nam je odjednom kapacitet udisaja.
Udisaja svega lepog, očekivanog, priželjkivanog, onog što nam drži onaj zagonetni osmeh na samom rubu usana sakriven, a ne usuđujemo se da ga pustimo širom lica.
Da, početak godine svakako je doba kada se rađaju neke lepe misli i želje, i sa radošću moramo prigrliti taj rođendan lepog...
Možda me samo sustižu godine pa ovako posmatram stvari, ali ja sam danas u svetlima i lampionima jednog svečanog grada kojim koračam, sposoban da vidim upravo to.
Da li to umem i preneti na ovoj stranici, znaće oni koji pročitaju.
Znaće oni uspeju da prepoznaju jedan svoj svečani početak jedne godine, jednog razdoblja.
Oni, koji uspeju da prepoznaju svoj rođendan.
Onaj dan koji može biti isti kao i svaki drugi, ali...ne mora da bude. Svako od nas ga sebi može učiniti posebnim...
Ovako okićen, dočekao me Šabac.
Onaj prelepi grad sa svojom tradicijom, šetalištima, tvrđavom i plažom.
Onaj grad sa uspomenama, pesmom i vašarom.
Grad na Savi, grad podno Cera, grad koji ume da veže čoveka za sebe.
Pešačka zona okićena je toliko ukusno, istovremeno i skromno i svečano, u skladu sa aktuelnim merama štednje struje, ali dovoljno da se stanovnici osete ponosnima na okićen grad, a posetioci da potvrde svoj dobar izbor grada za vreme novogodišnjih praznika.
I trg ispred hotela je svečan, u jednako uspešnom stilu koji balansira između minimuma osvetljenja za ovako svečane dane i nekog preterivanja sa time.
U dve reči rečeno, jedno prijatno iznenađenje u gradu za koji me ionako vežu samo prijatna iznenađenja.
Sve dalje što bih rekao, apsolutno mogu da kažu i fotografije ispod, pa stoga uživajmo svi u ovom danu, ovom rođenju jedne godine, jednom rođendanu koji možemo da učinimo sebi posebnim na ovaj dan, ili da ga ubrojimo u neke obične dane....do nas samih je šta ćemo od toga da odlučimo.
Нема коментара:
Постави коментар