Nešto kao reč dobrodošlice...



Kao i u fotografisanju, tako i u izboru i prikazu fotografija na stranicama pred nama, trudio sam se da na neki vedriji i lepši način istaknem one izuzetnije momente iz relativno dosadne svakodnevnice i obogatim ih fotografijom koja bi mogla gledaoca da bar nakratko odvuče na neku drugu, lepšu stranu.
Ne znam da li sam i koliko uspeo u tome, ali znam ko će znati... svako ko se zadrži na ovim mojim stranicama.

Svakom posetiocu želim da uživa na stranicama ovog Bloga bar upola koliko sam ja uživao u ideji da neke svoje lepe momente podelim sa drugima.

Претражи овај блог

Пратиоци

четвртак, 31. март 2022.

Objektivom po Srbiji - Salaš Lujza, banatska oaza lepote i jedna čudna životna priča o ostavštini

Ne možeš sa sobom poneti ništa sa ovog sveta na onaj...

Česta rečenica koja se uglavnom onima uspešnijima spotiče, u nedostatku drugih argumenata.

I zaista, ne ide...kada ode neko za oblake, ne ponese ništa ovozemaljskoga za sobom.

Oni koji su umeli i mogli, ostavili su za sobom.

Ostavština je vredna, onoliko koliko može da posluži nekome.

I to upravo tako. Gotovo da ništa ne vredi ostavljeno, ako to neko nije umeo učiniti vrednim, valjanim, a ponekada i daleko trajnijim od onoga koje ostavštinu prepustio na svom poslednjem putovanju.

Negde u Banatu, u Belom blatu, na obali svojih malih mora, omeđenom svojom čuvenom trskom, jedan paor je nekoć uzorao svoje prve nebeske njive, kako to poetski reče Najveći...

Za sobom je ostavio silnu zaostavštinu, savršene stare stvari koje nisu upotrebljive možda zbog zastarelosti, ali su zato toliko demodirane, da su neodoljivo šarmantne da su započele nešto što će nekoliko godina kasnije postati prelep etno salaš.

Da, o toj se ostavštini radi.

Gomili tavanskih eksponata od kojih neki znaju i za vekove.

Sve je to bilo izazov koji se ne odbija za jednu vrednu domaćicu, iz jedne već razrađene etno priče, priče o ekonomiji zasnovanoj na ekološkim poljoprivrednim prehrambenim đakonijama.

Dakako, sa mangulicama u fokusu...

Zdrava slanina, najzdraviji mogući čvarci, ili kobasica posebnog ukusa...samo je još ambijent za degustaciju nedostajao.

Ostavština rasuta po dvorištu i tavanu susedne kuće, inspirisala je i naprosto krokirala skicu koju su vredni domaćini bojili i doterivali dok je u sred epidemije nisu odlučili podeliti sa posetiocima.

Šerpe na tufne, peći i kredenci, plugovi i ćupovi, kao i mnogo toga što odvuče pogled i pobrka misli na neka detinjstva davno odigrana na sličnim pozornicama, sve je to nečija ostavština pretočena u trenutak u kome staje vreme u jednom poluzadubljenom pogledu...

Gile, Keti, Srećko, Gertruda...svako na svoj osobeni grlati, ali i umiljati način, obaveštavaju da je u ovoj avliji zapravo dom i mangulicama, guskama i gusanima, patkama, magaradi i svoj ostaloj menažeriji koja zaokružuje ovaj ambijent na najprivlačniji način.

Bajka počinje još na ulazu.


Salaš Lujza....i ime je zapravo ostavština.

Grofovska, da budemo precizni.

Porodica Lazar, istina, daleko je poznatija po kaštelu Ečka, ali je i ovde imala svoje dvorce koji su zapusteli vremenom, te su im se obrisi stopili sa zemljom, ali je njihova zaostavština i ovde odigrala ulogu.

Najstarija grofova kći Lujza, izgleda da je imala dovoljno lepo i otmeno ime, da bi ga danas ovaj prelepi kutak za skrivanje od svakodnevice, poneo. Iako je dvorac odavno nestao, niti se precizno zna uopšte gde je bio nekada, eto, preživelo je jedno lepo ime, kao spomen na te slavne dane, kao jedna duhovna zaostaština jedne plemićke priče iz ovih krajeva.

Dakle, zaostavština za sve...za stare i naizgled nepotrebne ali i neodoljive starine, stvari, predmete, ali i zaostavština jednog imena, sećanja, vremena.

Važno je da je neko uspeo da tu zaostavštinu oživi i udahne joj novi, savremeniji život.

Smešten pored Begeja i Tise, ali i najvećeg ribnjaka u Evropi, te skoro pored same čuvene Carske bare, danas više nema sumnje da će i Salaš Lujza postati nezaobilazna stanica na putu ka prelepom Zrenjaninu.

Ova priča o zaostavštini me nekako uvek potera na razmišljanje.

Pomislim o tome koliko je toga zapravo ostalo svima nama, ali to možda nismo prepoznali, i nismo umeli da ga pogledamo nekim lepšim, prodornijim očima.

Koliko je svako od nas možda ovakvih ostavština ispustio kroz nerazumno stisnute prste, u nekom grču da uhvati ritam današnjeg života. Koliko ovakvih ostavština nismo uspeli da prepoznamo i podarimo im novi život, sve strepeći da ostavimo za sobom neke druge, vlastite zaostavštine.

A onda...hoće li neko, i ako uspemo da ostavimo nešto za sobom, umeti da od tog nečeg napravi nešto trajnije...ili će i ta naša ostavština polako zamreti za nama.

Puno pitanja koja prolaze kroz glavu dok napuštam ovo predivno mestašce, kutak za parove, porodice, ili tek ponekog usamljenog posmatrača koji traga za svojim zaostavštinama...



















































Нема коментара:

Постави коментар