Nešto kao reč dobrodošlice...



Kao i u fotografisanju, tako i u izboru i prikazu fotografija na stranicama pred nama, trudio sam se da na neki vedriji i lepši način istaknem one izuzetnije momente iz relativno dosadne svakodnevnice i obogatim ih fotografijom koja bi mogla gledaoca da bar nakratko odvuče na neku drugu, lepšu stranu.
Ne znam da li sam i koliko uspeo u tome, ali znam ko će znati... svako ko se zadrži na ovim mojim stranicama.

Svakom posetiocu želim da uživa na stranicama ovog Bloga bar upola koliko sam ja uživao u ideji da neke svoje lepe momente podelim sa drugima.

Претражи овај блог

Пратиоци

субота, 8. јул 2017.

Objektivom po Srbiji - Eko selo Koštunići, prvi raj ovakvog tipa u Srbiji

Prvi.
Tako kažu. Pretpostavljam da se pod time podrazumeva uređenost kompleksa a ona je zaista na visokom nivou. Daleko iznad zadovoljavajućeg.
Naravno, i ovde je problem putna infrastruktura tako da i pored tek puštene deonice autoputa, još uvek ostaje dvadesetak veoma neprivlačnih kilometara do cilja. Usko, doduše ne i opasno, krivudavo ali ne i prepuno rupa.
Ne znam. Teško je naći baš pravi opis za definitivno jedinu zamerku.
Elem, srce Šumadije jeste širok i dosta puta prisvajan pojam, ali u slučaju Koštunića, apsolutno je adekvatan. Po svemu.
Zajaziti reku, stvoriti jezero, oplemeniti ga do nivoa neophodnog za uživanje potpuno nalik nekom doživljaju sa mora, veliki je posao. U slučaju Eko sela Koštunići, odrađen sa najvišom ocenom. Bar prema mom subjektivnom utisku.
Infrastruktura dolazi odmah posle toga, tako da je priču dopunilo i nekoliko sportskih sadržaja, prelep rustikalni restoran, tropski bar i zanimljivi burići u ulozi bungalova.
Prelepo.


Sa gornje strane puta za samo selo, kaskadno su izgrađeni objekti za smeštaj manjeg i većeg kapaciteta ali sa svim neophodnim, a pre svega terasom koja pruža nezaboravan pogled na najjače adute ovog Eko kompleksa.
I konačno, zašto bismo pisali o onome što se može videti?




Pa, da počnemo sa tim putem do Koštunića. Iako se od Beograda može ibarskom magistralom ili autoputem do, za sada jedinog isključenja kod Gornjeg Milanovca, sve je to ustvari lakši deo.  Put se sužava do nivoa potpuno bezbednog za preticanje i mimoilaženje ali krivine usporavaju putovanje skoro do nivoa gradske vožnje povremeno. Kao jedna sjajna kompenzacija tu je krajolik koji puca i mami pogled na gotovo svakom kilometru puta.







I taman kada se navikneš na put i usputne pejsaže, eto i cilja.
A na cilju već napola popunjen parking, a pritom kažu da je tog dana nešto podbacila poseta. Pa dobro ako je to tako...






Kada je napunila jezero i kupalište, reka nastavlja svojim tokom dalje.


Gornji deo naselja gde su recepcija i glavni smeštajni resursi.



I dobrodošlica na samom ulazu.
Mirisna, svetslucava, svim čulima privlačna...



Kapacitet samog kupališta je impozantan, posebno kada se uzme u obzir geografska udaljenost od velikih



























Tropski bar, tereni i burići ...











I sada pogled sa visine sledi...
























I ta terasa koja je privlačnija od praseta na ražnju sa ulaza, jekte...
















Kada restoran obgrli hrast...







Нема коментара:

Постави коментар