Spomenik prirode, to je nacionalno prirodno dobro kojim raspolaže država preko svojih administrativnih lokalnih organa vlasti, a upravlja njime preko pravnog lica kome se to upravljanje i poverava, uz neophodnu finansijsku podršku. Nisam siguran, ali mislim da sam uspeo da sublimiram šta bi to trebalo formalno pravno da bude jedan Spomenik prirode kod nas.
Uprošćeno rečeno, nešto prirodno što ima vanredne odlike i iznad prosečni značaj za praktično sve stanovnike države, upravo će država podržati određenim finansijama, ali i kućnim redom koji će obezbediti da to područje u takvom, ili kontrolisano i minimalno izmenjenom obliku, nastavi da egzistira.
Ono što je po meni lično poenta svih tih podrški države, jeste ideja da značaj područja o kome se radi treba da osetimo svi. A, kako bismo ga osetili ako ne dođemo, obiđemo ga i nauživamo se kao nagradu za taj napor koji smo uložili u tu posetu i obilazak?
Pa, možda za početak da vidimo o kakvom i kolikom se naporu tačno radi...
Četrdesetak kilometara od Beograda možda nekom zvuči drugačije, ali ako se izbegne urbani špic, nekih sat vremena je neophodno da se dođe u vlastitoj režiji, bez zaustavljanja. A sad, kako izbeći zaustavljanja...to je već druga stvar. Jer, ako Pančevo uspešno i zaobiđemo bez zaustavljanja, pa čak i prođemo mrtvi 'ladni pored grandiozne industrijske slike ispred glavnog ulaza u Rafineriju u Pančevu tik posle prolaska pored kompleksa Petrohemije koja, istina, nije tako efektna kao slika Rafinerije, onda ostaje svega nekoliko izazova za zaustavljanje. Starčevo, a potom i Omoljica, simpatična su naselja koja naprosto prozivaju na odmor, makar nekakav kratak odmor, iz radoznalosti, ako ništa drugo...a odmah po izlasku iz naselja, eto i nekih prizora iz Parka prirode Ponjavica koji nas mame na zaustavljanje pre negoli stignemo u selo Ivanovo.
Odolimo li svim ovim izazovima, tu smo za sat vremena otprilike. Šalu na stranu, taj takozvani napor da vidimo nešto lepo, zapravo je prožet sitnim usputnim nagradama lepotom krajolika kroz kojih savladavamo taj naš, nazovi - napor.
I, eto nas u jednom, reklo bi se prilično tipičnom južnobanatskom selu.
Crkva, škola, ušorene ulice, malo ljudi na ulici, užurbanost poput hodanja po mesecu....da, simpatično kuda god se čovek okrene. Valja se znati da je južni deo Banata karakterističan pre svega po određenom usporenom stilu života, a koji je generisan iz svojevrsne odvojenosti od centara užurbanosti, strke, aktivnosti i gradske vreve. Upravo zato na putu do Spomenika prirode, prolazimo i kroz Park prirode, jer naprosto, na području Pančeva ih ima nekoliko.
Većinu njih dizajnirao je menjanjem svoga toka kroz vreme, moćni Dunav, i dan danas ih napaja vodom koja je zapravo osnova biodiverziteta koji je, konačno, i predmet zaštite, i ono blago u kome uživamo kada stignemo tamo. A blago je ogromno, i na svakom koraku....samo ga valja umeti i videti!
Ovaj naš Spomenik prirode zapravo je koncentrisan oko jedne rečne ade, nazvane Ivanovo ostrvo i koja je sa jednog kraja sada zatvorena sistemom rukavaca, ali i nasipom sa kolskim putem tik do sela Ivanovo, dok je u drugi kraj moguće uploviti po normalnom vodostaju, te njime proći kraj ušća Nadele, i tako sve do zimovnika gde se čuvaju, ali i popravljaju brodovi, splavovi i čamci.
Pa, čak i prave splavovi, da.
I taj kraj, oslonjen na samo selo, nekako je očito preuzela ljudska ruka daleko više od onog drugog kraja koji je ta ruka tek dotakla. Ideja proglašavanja Spomenika prirode se bazira na raznim ograničavanjima mešanja upravo te ljudske ruke u prirodu, i ne znano kako, tek na onom kraju koji se oslanja na selo Ivanovo, zapravo se nalazi i kamp. Neuklopiv u zaštićeno područje prema mom skromnom tumačenju propozicija, ali je tu.
Štaviše, može se naći i ugodna atmosfera na splavu koji predstavlja ugostiteljski objekat ali ako se sagleda iz nekog šireg ugla, ovo su minimalni znaci čovekovog konformizma koji apsolutno teško da bi mogli poremetiti prirodu u kojoj su se obreli.
Ribolov je ovde uspešan, reći će žitelji koje upitate čime se zanimaju, a obzirom da je celo područje oslonjeno na Dunav i njegov tok, logično je da ribolov bude u vrhu zanimacija na ovakvom mestu.
I mada će se informacije koje se odnose na zaštitu faune u ovom rukavcu uglavnom svoditi na orlove belorepane i vodomare, pored nekih drugih vrsta, na ovom mestu se zaista može uživati i u nežnom, ali ujedno i donekle divljem plesu labudova koji se ovde zaista ponašaju kao u svojoj kući.
Jedan takav ples dugovratih ptica ostao je i moj najistaknutiji utisak boravka na Ivanovačkoj Adi.
Na ovo mesto nećemo dolaziti bez vlastitog prevoza, ali ni sa prevelikim očekivanjima, jer nam se oboje može obiti o glavu. Doći ćemo vlastitim prevozom, i doći ćemo spremi da uživamo u prirodi koja se savršeno uklopila sa znacima urbanog korišćenja te prirode, u želji da doživimo nešto nesvakidašnje.
Onaj osećaj kada se čulo po čulo, sva naša čula neprimetno prozovu u jednoj nemoj prozivci, i istupe onaj korak napred, koji donosi osećaj spokoja, lepote i sreće zbog otkrića jednog davno izgubljenog Raja koji smo tako dugo doživljavali zdravo za gotovo.
Vožnja čamcem je, kao i kod daleko poznatijih zaštićenih područja kakva su Obedska bara, Kraljevac ili Carska bara, poseban doživljaj. Sumnjam da se u jednom obilasku mogu videti sve životinjske vrste u području, ali koju god da sretnemo, iz čamca deluje mnogo zanimljivije.
Нема коментара:
Постави коментар