Nešto kao reč dobrodošlice...



Kao i u fotografisanju, tako i u izboru i prikazu fotografija na stranicama pred nama, trudio sam se da na neki vedriji i lepši način istaknem one izuzetnije momente iz relativno dosadne svakodnevnice i obogatim ih fotografijom koja bi mogla gledaoca da bar nakratko odvuče na neku drugu, lepšu stranu.
Ne znam da li sam i koliko uspeo u tome, ali znam ko će znati... svako ko se zadrži na ovim mojim stranicama.

Svakom posetiocu želim da uživa na stranicama ovog Bloga bar upola koliko sam ja uživao u ideji da neke svoje lepe momente podelim sa drugima.

Претражи овај блог

Пратиоци

уторак, 23. фебруар 2021.

Objektivom van Srbije - Risan, od sjaja ilirskog kraljevstva, preko čuvenog bokeljskog letovališta, pa do tačke na karti koja se bori da na njoj i opstane, i trajektna linija koja je krivac

Nekome neće biti tuga. 

Nekome će biti zanimljivo primorsko mestašce.

A nekome će samo ta reč ostati posle svega...

Ja sam na momente levitirao između ta dva ekstrema vezana za najseverniji i najstariji gradić u Boki Kotorskoj, sa sopstvenim zalivom. Zalivom kojim je svojevremeno nazivana i čitava Boka.

Danas je to dvadesetak minuta koračanja praktično uz obalu.

Pustu, uglavnom.

Park, crkva, groblje, bolnica...

Koraci usitne pored svakoga od tih karakterističnih elemenata Risna, ali šetnja i dalje ne traje duže.

Nanižu se, istina, i elementi na obali, simpatično ušće opkoračeno restoranskom terasom, solidno uređena omanja lučka infrastruktura, te hotel Teuta koji je svakako video i lepše dane.

Nekada važna saobraćajnica, gotovo da je pusta.

U daljini se naziru krivci za to.

Vredni beli trajekti koji od Kamenara do Lepetana i obrnuto prevoze sve one koji bi nekada ovom saobraćajnicom prošli, te na trenutke je činili i opasnom za prelazak meštana čiji je broj danas gotovo prepolovljen. Od kada je uspostavljena ova trajektna linija, više puta je modernizovana tehnologija, ali i protokoli za funkcionisanje. Tesnac Verige, tek par stotina metara udaljen, poznat je po snažnim strujama, što u kombinaciji sa vetrovima predstavlja veliki izazov za iskusne kapetane koji desetinama puta dnevno pristanu i isplove tuda.

I na taj način učine da u Risan dolaze samo oni koji su tu i pošli. Prolazaka gotovo da i nema više.

No, ako se malo vratimo unazad, shvatićemo da nije baš uvek ovako bilo.

Vaso Ćuković, ime je koje se, osim imena Teuta, najčešće spominje u ovom mestu.

Veliki zadužbinar i dobrotvor, ostavio je svom mestu dosta toga, a njegovo ime danas nosi i bolnica, jedina specijalizovana u ovom delu Crne Gore. Čak i Dom kulture koji se njegovim novcem podizao dok nije zamenjen novim, svedoči o svesti i odgovornosti tog pojedinca, ali i postojanju društvene logike za tako nečim. Govori nam da je to bila realna potreba jednog mesta koje živi. 

Mesta koje ima privrede, mada pretežno poljoprivrede i ribarstva, čak i kada nema turista.

Hotel Teuta, dominantan na obali, predvodio je novo doba ovog gradića, u jurišu na svoju, pokazaće se, poslednju slavu. Danas ne može da istrči ni počasni krug više, ali nadam se da se korice njegove knjige nisu još uvek sklopile.

Naravno, vremenom su turisti spustili poljoprivredu sa trona, dok nije ponestalo svega toga danas.



Časovnik sa vekovima ću još jednom pokrenuti unazad, jer upravo artefakte svog najotmenijeg doba i danas Risan čuva. Hipnos, još jedno ime koje se vezuje za Risan. Najstariji stanovnik mesta, zapravo, na neki način. Antika je ovde sveprisutna. Rimljani su napravili od ovog nekada jako utvrđenog mesta, sedište svoje opštine čak. Takve povlastice nisu uživali ni veći antički gradovi, ali grad na putu između Skadarskog jezera i Jadrana ih je dobio.

Slavna vremena u slavu prethodnih slavnih vremena pod Ilirima koji su ga i osnovali gotovo pet vekova ranije, te ga na kraju učinili i poslednjim uporištem pod najezdom Rimljana. 

Ponovo onaj vekovnik časovnik vrti Risan unazad.

Ilirsko pleme Rizuniti osniva i utvrđuje gradić na obali zaliva, tačnije u samom njegovom dnu.

Slava ilirske države nije mimoišla ni Risan, ali vrhunac njegovog značaja iz ilirske epohe je ujedno i kraj iste, u kome se, prema legendi, poslednja ilirska kraljica Teuta, ubila pred neumoljivom opsadom i napadom Rimljana.

I, tu negde možemo da zaustavimo taj časovnik sa vekovima umesto sata i minuta.

To je ta tačka otprilike.

Ipak, vremeplov pomaže da se drugačije pogledaju sada puste ulice nekada slavnog gradića, i taj pogled je nešto lepši. I dalje je sve uglavnom polupusto, ali sada je to na neki način privilegija, izbegavanje gužve koju okolni gradovi kao što su Tivat, a posebno Perast i nadasve Kotor neumitno odlikuje, te mnogima i kvari ugođaj. Sa novim pogledom ni oni vredni trajekti više nisu krivci za sve u Risnu, već samo romantične lađe na horizntu...i sada je sve nekako...potaman.

Potaman za onih dvadesetak minuta šetnje uz obalu, potaman za sva istraživanja starog dela grada sa obrušenim starim delima arhitekture koja prkosno podsećaju na svoje slavne dane.

Potaman za prileći na plažu na kojoj imaš, gle čuda, mesta za raširiti peškir a da niko ne dođe da to i naplati...ili, jednostavno samo raširiti peškir bez da ikome smeta.














































I, naravno...negde na horizonu, one vredne bele lađe koje gotovo da trče sa obale na obalu i stignu da prevezu sve koji su naumili preko...zapravo su disciplinovane posade koje odišu iskustvom, ali i ljubaznošću i strpljenjem najčešće. Čudno je to zapravo, čudno, jer posao je naporan, teško je izdržati sve to bez psovke i grimase.

A opet, i pogled koji ova vožnja od nekoliko minuta pruži na Boku, nekome ume biti jedinstven.
























Нема коментара:

Постави коментар