Nešto kao reč dobrodošlice...



Kao i u fotografisanju, tako i u izboru i prikazu fotografija na stranicama pred nama, trudio sam se da na neki vedriji i lepši način istaknem one izuzetnije momente iz relativno dosadne svakodnevnice i obogatim ih fotografijom koja bi mogla gledaoca da bar nakratko odvuče na neku drugu, lepšu stranu.
Ne znam da li sam i koliko uspeo u tome, ali znam ko će znati... svako ko se zadrži na ovim mojim stranicama.

Svakom posetiocu želim da uživa na stranicama ovog Bloga bar upola koliko sam ja uživao u ideji da neke svoje lepe momente podelim sa drugima.

Претражи овај блог

Пратиоци

недеља, 28. фебруар 2021.

Foto album - Šodroš, novosadska plaža koja je nestala i jezero čiju će divlju prirodu ukrotiti, omaž jednom slobodarskom duhu bez koga smo ostali

Beše ovo težak februar.

Jedan od onih koje sam najteže podneo u životu, kad razmislim malo.

Od ovog februara je dosta manje nas nego ranije.

Ne, nije nas dosta manje...iako možda i jeste...ali je zapravo dosta manje nas...nekih nas. Deo sebe smo pustili sa ovim februarom, daleko, visoko, nepovratno. U delu nas koji smo zadržali sebi, ostaće da živi i taj deo nas koji smo morali pustiti da ode, jer samo tako život i može da teče dalje.

Da, tuga je opsela ne samo Novi Sad, već daleko, daleko šire od toga... Neko je otišao da pripomogne dedi u oranju nebeskih njiva, neko ostao da gleda u komšijski oblak sve se nekako nadajući da će se On na neki način pod njim opet roditi...a neće..

No, sve je to ipak krug života u kome smo svi.

I nekako, sve je to poteklo od prirode, i sve je to na neki način i dalje u prirodi iz koje povremeno iskoračimo. Ponekad i bahato, podrazumevajući da će ta priroda uvek biti tu za nas.

Vapaji koje čujemo, onih svesnijih, utihnu u našim ušima očas posla čim shvatimo koliko će nam komfora u životu doneti žrtvovanje malo prirode. Prirode koja neće uvek biti tu za nas.

I, ako smo dosada zatvarali uši za one vapaje svesnijih, sada je red da zatvorimo i oči.

I pustimo da divlju prirodu zameni urbanija i komfornija priča.



Veza između odlaska najvećeg pesnika današnjice i prirode koja će na sličan nestati i zaokružiti jednu našu epohu svojim odlaskom na sličan način, je jedna obala Dunava...jedna divlja plaža, nelegalna deponija, nelegalno vikend naselje...jedno mesto na kome se mogao videti i dabar ili kormoran kako uživaju u tišini i osami zajedno sa onim posetiocima kojima baš tako nešto treba kad istupe iz gradske vreve svakodnevice. Jedan Šodroš.

Pogled na ovu plažu koja je nestala, i jezero odavno zapljunuto i bezecovanju, može se već danas vrlo teško steći, a da bude sveobuhvatan. Vikendice nasilno i apsolutno bespravno ograđene, na samoj obali, oduzele su plažu i pogled na sremsku obalu, na Kamenicu i Petrovaradin

Urbanistički planovi koji se guraju u javnosti vele da će ove nasilnike ukloniti neki slični, samo sa pravnom podlogom, ali svejedno...onaj krug u kome gubiš prirodnu lepotu nauštrp neke nametnute, zatvoriće se neumitno i nad Šodrošom.

Ko je poveo dragu osobu sa sobom, uživao u miru i tišini na svega nekoliko kilometara od centra najvećeg vojvođanskog grada, trenutno u tihom tugovanju, doživeo je ovaj maleni Raj. Ko je odslušao divlje patke kako paraju tišinu toliko dostojanstvenu da je ne remete čak ni čamci ribara koji kao da se na nekim nevidljivim prstima iskradaju kroz tesnac između Ribarca i Šodroša, taj je čuo prirodu.

Ubrzo će sledeća takva priroda biti tek Begečka jama, a Novosađani će lagano spuštati konačno korice jedne svoje knjige o nekoj slavnoj epohi u kojoj se mogao čuti slobodarski stih, krckanje drveta dabrovih zuba, i osetiti mir i spokoj koji nosi zbir svega toga.

Novi Sad će preživeti. Zagaziće u nove, nametnute epohe i ne sumnjam da će i njih učiniti slavnima.

Ne sumnjam u one koji su već umeli toliko toga, i ne sumnjam da se ispod onih oblaka koje vetar poput konja propinje, već rodilo dovoljno onih koji će poštovati prethodno a izgraditi na tome buduće.

Volim Novi Sad, jasno je...iz sveg srca.

Grad koji je nije dozvolio da On ostane bez svog Dueta jer nije imao ko da mu ga otpeva...grad koji mu je posvetio najlepše višeglasje stopljeno u jedan ogroman i nezaboravan hor.
























I, da ne bude zabune...nemam pojma šta je On mislio o Šodrošu. Ovaj članak nisam posvetio Njemu.

Posvetio sam ga Novosađanima.

Njemu...šta ja uopšte Njemu mogu posvetiti...ko sam ja, pa da to mogu.

Srećom, i takvi se rode, pokažu nam, i odu...


Нема коментара:

Постави коментар