Nešto kao reč dobrodošlice...



Kao i u fotografisanju, tako i u izboru i prikazu fotografija na stranicama pred nama, trudio sam se da na neki vedriji i lepši način istaknem one izuzetnije momente iz relativno dosadne svakodnevnice i obogatim ih fotografijom koja bi mogla gledaoca da bar nakratko odvuče na neku drugu, lepšu stranu.
Ne znam da li sam i koliko uspeo u tome, ali znam ko će znati... svako ko se zadrži na ovim mojim stranicama.

Svakom posetiocu želim da uživa na stranicama ovog Bloga bar upola koliko sam ja uživao u ideji da neke svoje lepe momente podelim sa drugima.

Претражи овај блог

Пратиоци

недеља, 30. јануар 2022.

Foto album - Tešnjar, čaršija koja savršeno čuva duh devetnaestog veka u svim vekovima ispred sebe

Čaršija je pravi naziv za ovo šetalište u centru Valjeva.

Moguće da danas čak i ne postoji kod nas bolji primer čaršije, jer su ovakve ulice, a naročito ambijentalne celine, odavno izmenile svoj šmek, prilagođavajući ga apetitima savremenog potrošačkog društva.

Čak i najpoznatija ulica koja datira izvorno iz ovog vremena, čuvena beogradska Skadarlija, očuvala je do neke mere svoju boemsku konotaciju, tek koketirajući sa izvornom stranom svog postanka, u vidu delimične arhitekture i kaldrme. Duh čaršije zamenjen je duhom starogradskog hedonizma, pića, jela i muzike, a naglasak je ostao na boemskom delu društvenog života.

No, Tešnjar je nastao kao prevashodno trgovačko i zanatsko jezgro Valjeva, smešten uz desnu obalu Kolubare, naspram mesta gde su posečeni istaknuti srpski velikaši u istorijskoj prevari poznatoj kao Seča knezova, a koja je izazvala i Prvi srpski ustanak u Orašcu par nedelja kasnije.

Dugačka ulica, ali nedovoljno široka, stešnjena između obale reke i brda, verovatno je upravo zato i nazvana Tešnjarom, što je ubrzo postao naziv za tu, i nekoliko manjih ulica koje se pod pravim uglovima spuštaju u nju sa brda.Negde, kažu, oko dve stotine objekata.

Poneki objekti su urušeni, retko koji je održavan i danas, a većina njih traži obnavljanje fasade.

Pa, ipak, svojevrsna patina na ovom biseru iz bogate domaće riznice vekovima pravljene, su možda baš i ti objekti, baš u tom stanju, koji su menjali namenu, da, ali nikada nisu remetili zatečenu arhitekturu i prostorno uređenje.

Šetnja desnom obalom Kolubare, jedinstven je osećaj, iako je u poslednje vreme u tom smislu, upravo leva obala Kolubare preuzela primat šetališta.

No, tu je bilo i drugih faktora koji su pomogli da se centar društvenih dešavanja preseli na drugu obalu, a pre svih ekonomski razvoj grada u kome su dućandžijski stil trgovine i zanatstva naprosto nestali pred konfekcijskom i industrijskom plimom novih trendova, sve do savremenih šoping molova koji danas neprikosnoveno vladaju trgovinom.

Pa ipak, svaki korak ovom kaldrmom, može nam doneti dah jedne ere iza nas.

Svaki pogled i svaki udisaj punim plućima, neizmerno vrede na Tešnjaru.



Salap.

Nekada je svako jezgro društvenog života imalo svoj salapdžijski šmek, rutinu koja se volela i onu bez koje ne bi ni postojao praktično društveni život.

Salap je zapravo vreo napitak poreklom iz Turske, napravljen prema ideji najčuvenijih, kafe ili čaja, sa namerom da se servira kao vruć napitak. Da bi se sačinio jedan kilogram salapa koji se poput esencije koristio za dalju proizvodnju napitka, kažu da je potrebno čak hiljadu cvetića ove biljke.

Društveni život varošica i gradova pod snažnim orjentalnim uticajem na prostorima na kojima je dominirala turska vlast, a među kojima je svakako i Valjevo, bio je nezamisliv bez salapdžija koji su na leđima nosili svoje dvodelne kanistere. U jednoj komori je obično bio salap, u drugoj vruća voda.

Čim bi neko na ulici popio napitak, odmah se ispirala njegova čaša tom vrelom vodom, i pohod bi se nastavljao. Kako god danas, u eri maski i distanci doživeli ovakav postupak, taj manir je bio društveno prihvaćen u to doba i negovan sve do pojave poslastičarnica koje su preuzele monopol nad prodajom slatkih napitaka i kolača.

Time su zamrli i ulični Cuker pekari, prodavci koji su u svojim najlepšim nošnjama nudili na poslužavniku kolače, uglavnom u vremenu posle ručka, duž cele čaršije, što je bilo unosno u gradskom jezgru koje je vrvilo od trgovaca, zanatlija i njihovih mušterija.

Pre podne se, dakako, prodavalo i pecivo, kifle, zemičke i slično, i pravilo se stalno, a ne samo rano izjutra, jer je i potražnja za njima trajala praktično sve do vremena ručka.

Ćevapdžije su nastupale u vreme večere.

Miris pečenog ukusnog mlevenog mesa privlačio je i one gladne jela, i one željne užitka da pojedu ovaj specijalitet u samoj čaršiji, tik pred početak nekomercijalnog dela društvenog života samog Tešnjara.

Da, sa padom mraka, Tešnjar je postajao šetalište za ašikovanje, druženje, a pre svega šetnju.

U to vreme umorni trgovci i zanatlije se spremaju ili su već pošli na počinak, a devojke i momci su se upoznavali, družili, zaljubljivali i stidljivo zamišljali šetnje sa rukom u ruci.

Tešnjar je sa padom mraka odevao svoju najromantičniju odoru, i praktično nikada nije spavao.










Razvoj Tešnjara kao dominantne društveno ekonomske celine, poprilično se oslanjao i na Valjevski pandur, jednu vrstu sajma koji se organizovao jednom, a docnije i dva puta godišnje.
Vreme je učinilo svoje, sajmovi su premešteni na adekvatnija mesta, ali Tešnjar je dobio i svoje Večeri, manifestacijski festival pozorišnog, flmskog ali pre svega kulturnog karaktera.
Konačno, Ivkova slava ekranizovana je upravo kadrovima iz ovog autentičnog ambijenta, koji je i drugim filmskim ostvarenjima poslužio kao kulisa, pa je zaista primereno da se deo filmskog, pozorišnog i kritičarskog miljea okupi na ovom mestu u jednoj zanimljivoj manifestaciji baš u doba kada je Tešnjar najlepši.





Tešnjar se detaljno može slikati samo kada nema ljudi, obzirom na mnoštvo koje svakodnevno ovde nalazi sebi posla ili zabave.
To je jutro, uglavnom neradno jutro, nedeljno, no tada je dozvoljen ulazak vozila za snabdevanje.
Naravno da to malo smeta u prikazivanju autentičnosti ambijenta, ali je makar izvesno da je u drugim delovima dana zabranjen saobraćaj.
A, i to znači za jedan ovakav ambijent.








Kuća jednoga Kneza iz doba Prvog ustanka, danas je poznatija ipak po kafani koja funkcioniše u njenom prizemlju.
Na samom je kraju...ili, pak, početku ove neodoljive kaldrmisane promenade, i ma kako gledali na stvari, kuća je danas živa zahvaljujući prilagođavanju društvenim potrebama.
Možda ne bi trebalo da bude tako, ali je veliko pitanje da li bi jedna muzejska postavka mogla da takvoj jednoj kući obezbedi dug život i društvenu ulogu, poput ove koje joj je obezbedila kafana Kod Sarača...ili, Sarač, kako se danas zove.



Нема коментара:

Постави коментар