Legende se prepliću i po Fruškoj gori, samo da ne bude zabune.
Ova lepotica od planine, i ponos pre svih Sremaca i Novosađana, krije obilje legendi na gotovo svakom koraku, a kako je prebogata pre svega jezerima i manastirima, nekako mu i dođe logično da se pokoja legenda zaplete i među zidine nekog od brojnih manastira.
No, kada se dve legende počnu preplitati unutar manastirskih zidina, shvatimo da smo se i sami zatekli pred nekakvom nerešivom enigmom - koja je od legendi tačna.
I tada su ona najprostija rešenja ujedno i najefikasnija.
Pa da, nećemo se ni upuštati u to koja je legenda tačna, zaključićemo da su nam obe dovoljno tačne i dovoljno intrigantne, te samim tim i zanimljive, i krenućemo dalje.
A dalje je podjednako interesantno kao i ono pre toga - legenda će nam reći i kako je nastao jedan markantan danas ženski manastir, a za ostalo ćemo se poslužiti istorijskim činjenicama.
Elem, legende se slažu da nekada davno, još u Srednjem veku, tačnije negde krajem petnaestog veka, u službi tadašnjeg despota Jovana Brankovića, u činu komornika u fruškogorskim šumama sa severne planinske strane, stolovao je izvesni Raka Milošević.
Legende dalje pripovedaju da je upravo na mestu današnjeg manastira upravo taj Raka odstrelio jednog jelena dostojnog daljih dešavanja. A, baš se u pogledu tih dešavanja legende i razilaze.
Prema jednoj, jelen kao simbol monaške čistote, predstavljao je izvestan greh svome lovcu baš zbog svoje simbolike, te je u želji da okaje taj greh, na tom mestu podigao malu crkvu manastirskog karaktera, i nazvao je taj kompleks svojim imenom.
Ona druga legenda koju je prihvatila i zvanična Crkva, veli da je iz zahvalnosti Bogu na ulovljenom jelenu, podigao tu manastirsku crkvu, i nadalje se sve slaže sa onom prvom legendom.
I, ruku na srce, meni nimalo ne smeta što, evo, dve legende unutar šestovekovnih zidina, bešumno i uporno traže svaka sebi sledbenike i one koji će se baš nekoj od njih i prikloniti u verovanju.
Bilo kako bilo, legende su tu da opišu ovaj manastir sve do sredine šesnaestog veka kada dalje istorijat preuzimaju pisani zapisi, a prvi zapisi u turskom poreskom popisu, započinju priču o sudbini ovog manastira.
Već u narednom, sedamnaestom veku, pisani tragovi nam pripovedaju tešku sudbinu u kojoj su dominantna turska pljačkanja manastira, i sugerišu da je čak u nekom periodu ovaj sveti objekat bio i napušten na neko vreme.
Da, mračna vremena nisu nimalo štedela ovo zdanje.
Da li je postojao nekakav konkretan razlog što je toliko puta manastir Rakovac bio pljačkan?
Moglo bi se pretpostaviti da je reč o spletu razloga, a prvi u nizu razloga, ja lično vidim u činjenici da se manastir, baš kao i danas, nalazio na važnom putu koji vodi sa jedne strane od Vrdnika, preko utvrđene kule, pa sve do dunavskih naselja poput Beočina ili Banoštora, i samim tim je bio ne samo laka, već i verovatno nezaobilazna meta mnogim turskim pljačkašima.
Drugi razlog je verovatno uloga manastira koji je pored očuvanja duhovnosti svog naroda, nesumnjivo radio i kao prepisivačka škola, te je verovatno njegov duhovni uticaj bio i dosta širi od lokalnog, a to političke prilike za vreme turske vladavine ovim krajevima, vide kao nepoželjno, te je stoga verovatno i bio češće od ostalih manastira pustošen i pljačkan.
I zbog svoje izloženosti, i zbog svoje aktivnosti.
Da nisu u pitanju samo turski zulumi nad ovim manastirom, posvedočiće i oba Svetska rata, i dok će u prvom, takozvanom Velikom ratu ovaj manastir pretrpeti pljačku u razmerama koje dotada nikad nije iskusio, u onom narednom, još većem ratu će ponovo neke aktivnosti biti ključne za njegovo razaranje.
Naime, posle pronalaska ilegalne partizanske štamparije, manastirska crkva i zvonik su minirani i razoreni u znak odmazde.
Iako je procvat ovaj manastir generalno istorijski posmatrano doživeo tokom osamnaestog veka kada je obogaćen i oslikanim ikonostasom, ali i impozantnim baroknim zvonikom, te u najvećoj meri prepoznat kao značajan centar duhovnosti ovog kraja u kome je i manastirska crkva posvećena Svetom Kozmi i Damjanu postala redovno posećena od strane vernika, ovaj manastir zabeležiće još jedan značajan vek u svom postojanju.
I biće to upravo ovaj, dvadesetprvi vek.
Na samom početku Veka, započeta je obnova i izgradja konaka koji okružuju manastirsku crkvu sa zvonikom, i daju mu ovaj današnji markantni i karakteristični izgled, jer upravo do samog puta, sa mesta na kome ga svi mogu videti, nalaze se upravo novoizgrađeni konaci.
Istina, nije ni prethodni vek bio obeležen samo razaranjima i pustošenjima, jer pred Drugi svetski rat, Manastir je poklonio određeno zemljište u svrhu podizanja dečijeg oporavilišta, prihvatajući na taj način najširu odgovornost za dobrobit naroda kome je služio, dok je značajna i poslednja decenija tog veka u kojoj je započeta i najvećim delom završena obnova manastirske crkve.
I konačno, iako manastirski zvonik danas ni približno ne izgleda poput onog miniranog i razrušenog, a crkvena kupola odudara od nekadašnjeg izgleda, srce i duh manastira uveliko je održan, ponajpre kroz obrede i liturgije koje se tradicionalno održavaju ovde.
I manastir danas živi svoj novi život, pruža i prima ljubav svojih vernika, namernika i prostih posetilaca i poštovalaca, i naprosto je teško odoleti proći ovim putem, a ne zastati i pokloniti se pred njim makar i jednom radoznalom turističkom posetom, ako ne i duhovnom, namenskom.
Нема коментара:
Постави коментар