Pojmovi po kojima se sećam: Osmica, Šargan, Višegrad, Mokra gora, Život je čudo, Kusturica, film, fontana, lokomotiva, kondukter, drvene klupice, vagoni, tuneli...
U inače prelepoj Srbiji, teško je baš pronaći nešto zbog čega treba doći i posetiti je, a da pritom to bude samo to mesto. Pritom mislim na jedinstvene svetske mete turista...ili fotografa, što da ne, kao što je, recimo, Ajfelov toranj, Akropolj, Jelouston, Diznilend i slično, već uglavnom obiluje predivnim momentima kulturološke, geografske ili istorijske prirode koje vredi povezati u niz obilazaka. Ipak, nešto i u tom povezanom nizu mora biti vodeće.
Šarganska osmica je sasvim sigurno jedan sjajan putokaz za fantastičan spoj geografskog, istorijskog i prirodnog aspekta uživanja. Dinamično koliko treba, statično taman toliko da se može na miru uživati, krug po ovom delu nekadašnje pruge Užice - Višegrad više je od jedinstvene atrakcije za turiste. To je jedan događaj koji se pamti zauvek, jedno putovanje zbog kog treba započeti neka druga, duža putovanja i nositi ga sa osmehom u sebi dokle god nas sećanje služi.
Ovo putovanje počinje sa prelepe polazne, ali i dolazne stanice na Mokroj gori. Šargan, po kome je i cela pruga dobila ime, uz neke stare pretpostavke da pruga, tražeći put preko obronaka Tare, pravi osmicu izvijajući se kroz skoro nepregledne četinarske šume. Stanica je prelepa, autentični vagoni, lokomotive, kondukteri, mašinovođe i drugo osoblje, vode nas kroz fantastično uređene stanice na kojima se pored odmora, itekako može uživati u pogledu ili - u hvatanju kadra. Da, kako za koga, neko okom, neko objektivom, ali prizori zauvek ostaju zarobljeni u nama.
Pejzaži koje krije, ali i otkriva ova čudesna pruga "Ćirom" sa svojim drvenim klupicama, prelepi su, i veoma mi je interesantno saznati kako li izgledaju kad je sunčano, i kad nema kiše na vidiku. Koliko god da sam puta bio u ovim krajevima, a pre svega na Mokroj gori, svaki put sam spoznavao kako izgleda ovaj kraj sa kulisama kiše i oblaka, i meni je Mokra gora definitivno opravdala ime, kad god da sam tu boravio :)
Detalji na stanicama su itekako vredni pomena, svi su usklađeni tako da pružaju svojevrsnu atrakciju na svakoj od stanica.
Ha, Golubinci...ovu stanicu ionako nosim u sećanju na jedan od najboljih filmova domaće kinematografije, "Život je čudo" koji je svojim dobrim delom snimljen na ovoj stanici, evocirajući pritom priču o pruzi koja je gotovo pola veka prevozila putnike. Sporo, naravano, kao i sve pruge uskog koloseka, ali tim pre se mnogima urezala u sećanje. Sasvim sigurno da je mnogima bilo teško putovati dva dana i dve noći od Beograda, preko Sarajeva, pa sve do Ploča na moru, ali verujem da je to imalo i svojih prednosti, recimo, pružalo je dosta vremena da se upoznaš, zainteresuješ, pa čak i zaljubiš usput...
U inače prelepoj Srbiji, teško je baš pronaći nešto zbog čega treba doći i posetiti je, a da pritom to bude samo to mesto. Pritom mislim na jedinstvene svetske mete turista...ili fotografa, što da ne, kao što je, recimo, Ajfelov toranj, Akropolj, Jelouston, Diznilend i slično, već uglavnom obiluje predivnim momentima kulturološke, geografske ili istorijske prirode koje vredi povezati u niz obilazaka. Ipak, nešto i u tom povezanom nizu mora biti vodeće.
Šarganska osmica je sasvim sigurno jedan sjajan putokaz za fantastičan spoj geografskog, istorijskog i prirodnog aspekta uživanja. Dinamično koliko treba, statično taman toliko da se može na miru uživati, krug po ovom delu nekadašnje pruge Užice - Višegrad više je od jedinstvene atrakcije za turiste. To je jedan događaj koji se pamti zauvek, jedno putovanje zbog kog treba započeti neka druga, duža putovanja i nositi ga sa osmehom u sebi dokle god nas sećanje služi.
Ovo putovanje počinje sa prelepe polazne, ali i dolazne stanice na Mokroj gori. Šargan, po kome je i cela pruga dobila ime, uz neke stare pretpostavke da pruga, tražeći put preko obronaka Tare, pravi osmicu izvijajući se kroz skoro nepregledne četinarske šume. Stanica je prelepa, autentični vagoni, lokomotive, kondukteri, mašinovođe i drugo osoblje, vode nas kroz fantastično uređene stanice na kojima se pored odmora, itekako može uživati u pogledu ili - u hvatanju kadra. Da, kako za koga, neko okom, neko objektivom, ali prizori zauvek ostaju zarobljeni u nama.
Pejzaži koje krije, ali i otkriva ova čudesna pruga "Ćirom" sa svojim drvenim klupicama, prelepi su, i veoma mi je interesantno saznati kako li izgledaju kad je sunčano, i kad nema kiše na vidiku. Koliko god da sam puta bio u ovim krajevima, a pre svega na Mokroj gori, svaki put sam spoznavao kako izgleda ovaj kraj sa kulisama kiše i oblaka, i meni je Mokra gora definitivno opravdala ime, kad god da sam tu boravio :)
Ha, Golubinci...ovu stanicu ionako nosim u sećanju na jedan od najboljih filmova domaće kinematografije, "Život je čudo" koji je svojim dobrim delom snimljen na ovoj stanici, evocirajući pritom priču o pruzi koja je gotovo pola veka prevozila putnike. Sporo, naravano, kao i sve pruge uskog koloseka, ali tim pre se mnogima urezala u sećanje. Sasvim sigurno da je mnogima bilo teško putovati dva dana i dve noći od Beograda, preko Sarajeva, pa sve do Ploča na moru, ali verujem da je to imalo i svojih prednosti, recimo, pružalo je dosta vremena da se upoznaš, zainteresuješ, pa čak i zaljubiš usput...
Нема коментара:
Постави коментар