Nešto kao reč dobrodošlice...



Kao i u fotografisanju, tako i u izboru i prikazu fotografija na stranicama pred nama, trudio sam se da na neki vedriji i lepši način istaknem one izuzetnije momente iz relativno dosadne svakodnevnice i obogatim ih fotografijom koja bi mogla gledaoca da bar nakratko odvuče na neku drugu, lepšu stranu.
Ne znam da li sam i koliko uspeo u tome, ali znam ko će znati... svako ko se zadrži na ovim mojim stranicama.

Svakom posetiocu želim da uživa na stranicama ovog Bloga bar upola koliko sam ja uživao u ideji da neke svoje lepe momente podelim sa drugima.

Претражи овај блог

Пратиоци

субота, 20. новембар 2010.

Objektivom po Srbiji - Kopaonik, uspavani div između dve sezone

Najpoznatija planina Srbije, čije prve asocijacije vuku na žičare, skije, spustove i sve ono što snežni pokrivač može da priušti turisti. Neka naredna asocijacija na pomen ove planine zasigurno će se dotaći prelepih letnjih pejzaža, krda lutajućih bikova, Metođu i njena čuda, polja paprati i gejzir, a neko će možda pomisliti i na vodopad.

Ipak, između dve sezone, one zimske kada je Kopaonik u punoj formi, i one letnje kada pruža na uvid svoje smirenije i nežnije lice, na ovoj planini smenjuju se još dva godišnja doba. Naravno, kao i svuda. Ipak, ova dva godišnja doba prograšena su najnezanimljivijim na ovoj planini. Sa pravom, nema sumnje, i to ne samo zbog daleko veće atraktivnosti leta, a posebno zime, već i zbog toga što se u proleće i jesen ne može nauživati niučemu na ovoj planini. Ipak, itekako se mnogo toga može videti i u proleće i u jesen.



Moji prvi odlasci na Kopaonik, nekada davno, definitivno su bili vezani za zimu. Otprilike, kao i većini posetilaca, zima je bila moja jedina asocijacija na Kopaonik. Jednog dana neko je pomenuo i razne druge sadržaje, ali dostupne samo preko leta. Par godina je ta misao sazrevala u mojoj glavi, a onda sam se odlučio da isprobam Kopaonik i leti, pa ma kako bilo dosadno.
Dosadno?
Ma nikako.
Otprilike nisam više nikada otišao zimi na Kopaonik, a neko vreme sam svakog leta odlazio tamo, eto, toliko mi je bilo dosadno leti.


















Svakako je bio ogroman uticaj takvog mog iskustva da se otvorim i za preostala dva godišnja doba, tako da sam, sada već kao solidan poznavalac geografije ove moćne planine, priuštio sebi i nekoliko vikenda u ovom neatraktivnom delu godine, malo u proleće, malo u jesen. Snega ima u oba ova godišnja doba, i ako ga ne bude večeras, ne znači da se ujutru nećemo probuditi sa njime. Ipak, prohodnost pešačenjem još uvek je solidna i tada, pa se neki značajno drugačiji pogledi na iste stvari pružaju pred nama. Kakvi su to prizori, mogle bi slike da iskažu bolje od reči u ovom slučaju.


















U proleće i jesen, ma koliko snega da bude na vrhovima Kopaonika, sasvim je sigurno da će se izgled prirode menjati do neprepoznatljivosti u toku silaska na koju god stranu da se pođe. Prve promene nastaju u pejzažima gde listopadno drveće najrazličitijih boja krošanja sve više zamenjuje četinare, sugerišući promene koje se pomaljaju svakim pređenim kilometrom sve očitije. Silazak u podnožje Kopaonika kao da nas vodi u jednu sasvim drugu zemlju, na mesto gde još uvek caruju proleće ili jesen i nema traga zimi. Ovakvu metamorfozu dok se vozite jedino još možete doživeti - u avionu.
E pa Kopaonik je sposoban da ovo priušti i u kolima, a naravno, i na motoru.

















Kopaoniku je, valjda, svejedno...uvek ima šta da pokaže, nekada je to dovoljan vikend, nekada mora nedelja da se provede a nekada možda i mesec, ali jedan dan...e to je moguće samo ovako, na fotografijama. Za sve ostalo što Kopaonik čuva treba mnogo više...

петак, 19. новембар 2010.

Objektivom po Srbiji - Manastiri Bogovađa, Ćelije i Lelić, duh naroda u srcu šume

Pravoslavlje je na našim prostorima oslonjeno na Vizantijsko duhovno nasleđe, ali je mali broj manastira i crkava spooban da svedoči o samim korenima pravoslavlja jer su veliki ratovi i pustošenja neretko pogađali i u samu dušu naroda, u njegove najsvetije kuće, skloništa i izbežišta. Ipak, na relativno malom prostoru u okolini Valjeva i Mionice, smestilo se desetak manastira od kojih svaki čuva neki deo našeg duhovnog i kulturnog nasleđa.


Može li se svih desetak manastira obići u jednom danu, pa čak i u vikendu?
Teško, blizu jesu jedan drugom ali svaki od njih odiše nekom mističnom tišinom, mirnoćom i veličanstvenošću i naprosto ne da da se krene dalje.

Kada sam prvi put posetio Bogovađu, manastir nadomak Ibarske magistrale skriven u gustoj listopadnoj šumi, bila je to istovremeno i poseta jednom prijatelju, penzionisanom popu i starešini manastira koji je iz penzije ipak zakoračio ponovo u manastirske odaje da svešta i moli sa svojim narodom, pa makar mu tada bilo sedamdeseta godina. Bile su to godine kada se crkva još uvek polušapatom spominjala, godine koje joj još nisu bile naklonjene. Bilo je to u jesen, hladnu jesen, u jedan maglovit i veoma vlažan dan. Blato ispred manastira, poluraspadnuto lišće po dvorištu, zaobilazimo bare sa više ili manje uspeha, ali ono što sam osećao prolazeći po prvi put kroz manastirsko dvorište u Bogovađi, jasno je nagoveštavalo da je sveto mesto sveto, ma kako na prvi pogled izgledalo.







Moj domaćin i prijatelj me poveo malo u obilazak i za jedan omanji vilajet u vrhu dvorišta, tik uz šumu, reče mi šapatom: Sale, onamo gore se krio Karađorđe od Turaka, da znaš...a ja ga gledam pa kažem: Oče, Turke smo već odavno istrali a ni Karađorđa nema više, ne moramo da šapućemo.

Nasmešismo se obojica, a u sebi smo znali da je šapat samo izraz poštovanja prema istoriji koju ovo mesto čuva.





Nizbrdo, dosta strmo nizbrdo, pa još i krivine, pa svuda tragovi građevinskih radova na ionako uskom putu prave dodatni problem...i dosta se spušta tako napeto, ima do dole bar kilometar-dva.
Konačno, tu smo. Puca pogled i na manastir i na pejzaže u daljini. Kao nacrtana scenografija, iza manastirske crkve presijava se na suncu veliki stari kameni železnički vijadukt od neke pruge koja nezainteresovano seče šumu koja posvuda okružuje dolinicu čiji je centar manastir Ćelije.





U manastirskoj porti leži sahranjen posečeni knez Ilija Birčanin. Veliki čovek, neslavno i mučki ubijen, na dostojnom mestu počiva vekovima. Ni manastir nije mnogo bolje prošao, više je puta paljen i uništavan, ali i obnavljan još od trinaestog veka kada je podignut u svojoj prvoj verziji. Kolike li tajne tek ovaj manastir čuva, prvo je što čoveku prođe kroz glavu dok prilazi vekovnim zidinama koje okružuju manastir.




Lelić. Manastirski kompleks je poput nekakvog duhovnog parka. Kreator kao da je imao viziju u kojoj se na ovo mesto sjate brojni vernici ili samo znatiželjnici, raspoloženi da posvete jedan dan svog života uzvišenom svetom mestu nadomak Valjeva. Lak prilazak, širok parking i park sa potočićem i klupicama, zaduženi su za dobrodošlicu namerniku. Po prolasku kroz kapiju, sve što čovek može poželeti od jednog ovakvog mesta, tu je. Ne jednom uhvatim sebe kako se osvrćem okolo ne znajući šta pre da gledam, šta pre da fotografišem, čemu pre da se divim ili...da samo stanem, ćutim, razmišljam i uživam u tome.











Zidovi možda jesu zidovi i ništa više, ali sigurno to nisu svi zidovi. Neki zidovi sigurno ipak jesu nešto više. Koliko više, to ne zavisi od zidova, to zavisi od nas, od toga kako ih doživimo.

Jasno, kao i svako drugo umetničko delo...

четвртак, 18. новембар 2010.

Objektivom po Srbiji - Bovansko jezero, mali raj podno Rtnja

I za lovce i za ribolovce...tako kažu. Obilje šume i vode privući će podjednako i jedne i druge. 
Veštačko jezero nastalo zbog potreba vodosnabdevanja Aleksinca, danas je mali raj i za jedne i za druge. 
I ne samo za njih. Nekoliko kamping prostora na obali jezera koja je oko deset kilometara dugačka, svedoči o tome da ovde dolaze turisti i iz sasvim drugih razloga. Jedrenje?Naravno. 
Kupanje? Sasvim sigurno....ali ljubitelja prirode ovde zapravo ima najviše.

Nije ni čudo, pored jezera se proteže put skoro čitavom njegovom dužinom ga dodirujući, pogled je takav da je teško ne skrenuti...a i ako ne skrenete, mučićete sebe s pitanjem Zašto nisam.



Rtanj polako nestaje iz vidokruga, moćan i tih, prepoznatljiv sa velike daljine. Kada često putujete ovim krajevima, upravo taj Rtanj deluje kao mistični gospodar prostora koji ga okružuje, iz nekog razloga nameće se ideja da upravo Rtanj kreira vremenske prilike u ovom delu zemlje, da baš on kvari...onda kada se vreme pogoršava. Ipak, kada je sunce, deluje umiljato i pomalo nezgrapno i jedina asocijacija po sunčanom danu na njega je Rtanjski čaj...




Koliko je jezero veliko, nije teško proceniti. Sa dubinama je već malo teže, ali uglavnom se priča da je reč i o dubinama većim od tridesetak metara na pojedinim mestima, dok je kod same brane dno na nekih pedeset metara ispod kupača. Zato, pazite da nešto ne izgubite dok se kupate :)











Jezere definitivno nije komercijalizovano, pa čak ni urbanizovano dovoljno. Nedostaje mnogo toga, a najviše nekog plana šta uopšte učiniti. Da, Aleksinac ima vodu i jezero zadržava nanose planinskih voda u sklopu svoje namene u regulacionom moravskom i đerdapskom slivu voda, ali...da li je sad to sve?
Hoće li neko nekada dovesti struju i urbanizovati bar jedan od nekoliko improvizovanih kampova, za sada se ne zna. Interesantno je da nekoliko hiljada kupača godišnje naiđe ovde, ali to kao da nije primećeno. Šteta.
Do nekih mudrijih vremena, uživaćemo u činjenici da Bovansko jezero za sada još nije urbanizovano, ali zato nije ni zagađeno urbanim otpadom koji pušta korenje na svakom mestu gde zamiriše - novac.




Čitavo jezero teško je sagledati sa obale, ali imam utisak da je sa obale najlepše sagledavati ga. Nekome to pomogne da stekne celovitu sliku o ovoj lepoti, nekome manje, ali siguran sam da niko ne može ostati imun na ovu hologramsku projekciju mesta gde svi mi poželimo da se nađemo makar desetak minuta u danu.