I, da ovaj put počnemo sa geografijom, a nastavimo sa istorijom, ukrštenom u jednom od najlepših manastira koji su vaskrsli iz vlastitih temelja, Manastira Bešenovo.
A geografiju ako upitamo gde je ovaj manastir, reći će nam da je uz selo Bešenovački Prnjavor, negde na južnim obroncima vojvođanske lepotice, planine koja dominira Sremom, ali je podjednako zaštitni znak kako za Novi Sad, tako i za čitavu južnu Bačku odakle god se može videti.
I baš tu, kod tog Prnjavora, Bešenovačkog u ovom slučaju, mogli bismo se isprepletati i sa istorijom.
Jer, Prnjavor je čest naziv za sela, ne samo u Sremu, već i posvuda šire, od Bosne, preko Mačve, sve do pomenute fruškogorske regije.
Zapravo, reč je o pojmu koji označava naselje oslonjeno i ekonomski povezano uglavnom sa manastirom, te manastirskom ekonomijom. Iako naziv prnjavor najpre asocijativno možemo povezati sa prnjama, te nečim siromašnijim, ordinarnijim, naziv najverovatnije nije potekao iz takvih asocijacija.
Etimologija ga pojašnjava kroz vizantijske nazive za posede koji su davani sitnim plemićima ili kakvim administrativnim zvaničnicima, a koji su se tada zvali Pronije. Na tim posedima su radili seljaci bez zemlje, za rentu, a tik uz njih nastajala su i improvizovana naselja za te ljude.
Vremenom su takve dodele poseda nestale, zajedno sa promenom društveno ekonomskih odnosa, i negde na izmaku srednjeg veka pa nadalje, sve češće su se obrađivala na ovaj način uglavnom manastirska imanja.
Naziv prnjavor je zapravo zaživeo upravo na taj način, označavajući naselje koje je ekonomski pratilo pojedine manastire, a takvih naselja je bilo više baš na Fruškoj gori, i neka od njih su preživela vreme i ratna doba tako što su pripojena većim naseljima u blizini, a identitet označen sufiksom Prnjavor se izgubio.
Neka su čak potpuno nestala jer ih se nije više bilo nikakve razumne računice za obnavljati, a poneko je pobedilo vreme, poput Bešenovačkog Prnjavora, i danas je možda najbolji primer za pojasniti povezanost između pojma prnjavora i manastira, jer na ovom mestu su jedan do drugoga i dan danas.
A, nije moralo biti tako, ne...
Jer, pre nekih dvanaest, trinaest godina je na mestu na kome je danas ponosan i prelep Manastir, bila samo drvena zvonara i temelji kao podsetnik jednoj stravičnoj sudbini u kojoj je nestao izvorni manastir.
Manastir je prema legendi podigao Kralj Dragutin Nemanjić, onaj koji će se svakako zamonašiti nakon abdikacije u korist brata Milutina, ali pisani tragovi potiču tek iz turskih dokumenata tek tri veka kasnije.
Pod najezdom turskih zuluma i osvajanja, u manastir su došli kaluđeri spasivši pred pljačkašima najvrednije predmete iz riznice u svom matičnom manastiru, te su se priključili bratstvu koje su zatekli u manastiru Bešenovo, i tako uz manje ili veće varijacije, manastirski život je neprekidno tekao sve do samog Drugog svetskog rata.
Ovde, kao i u većini manastira na Fruškoj gori, u svojoj okupacionoj zoni, ustaše su za tih nekoliko godina završile posao koji prethodni vekovi nisu uspeli.
Više puta opljačkan, manastir je pred kraj rata i uništen do temelja.
I tako je ispratio ostatak dvadesetog veka, ali i početak narednog veka, sve dok se bageri nisu pojavili i raščistili zapustele ostatke, čime je počela konačna obnova.
Dalje je izlišno pričati.
Zapravo, sve preko toga je ionako suvišno, jer danas Manastir u svom novom ruhu izgleda toliko dobro da su i fotografije, a kamoli reči, postale suvišne.
Jer, jedino što danas treba je pohoditi ove zidine koje okružuju manastirski kompleks, zakoračiti u njih, i prepustiti se beskrajnom uživanju, na svakom koraku.
Da li je moguće napraviti jedan stari manastir, dovoljno tradicionalan da ne naruši predanja, legende i istoriju koja ga je smestila upravo ovde na mesto gde talasasti predeli prelaze u brdske?
Izgleda da jeste moguće.
Štaviše, kada se već iznova podiže ovaj duhovni Feniks, iskorišćena je prilika da se i savremena obeležja koja sve češće krase naše manastire, odmah uklope u prostor. Tako smo dobili i prostran uređeni parking, ali i savremenu suvenirnicu, zatim parkovske površine sa klupama za sedenje, brojna poljoprivredna oruđa kao izložbene eksponate, pa čak i sadržaje za decu, a uz najrazličitije ukrasne biljke negovane po saksijama kao i lejama duž zidova, manastirski kompleks je zaista jedno mesto koje nadmašuje onu osnovnu duhovnu komponentu i postaje mesto porodičnog doslaska i jednog savršenog kombinovanog izleta.
A, ako već ovaj kompleks vidimo kao izletničku ideju, u neposrednoj blizini nalazi se i čuveno Bešenovačko jezero, Beli kamen kako ga neki takođe znaju.
I kome ni to nije dovoljno, Fruška gora sama po sebi teško da nekoga može da razočara, a tu je...čuva ovaj manastir predano već vekovima.
Нема коментара:
Постави коментар