Razvoj urbanih centara koji su nastajali kao jasna refleksija društveno političkih dešavanja tokom devetnaestog veka, bio je neminovna tekovina istorijskih trendova prethodnog veka, te svakako i nešto ranijeg doba.
Razvojem pre svega, trgovine i zanatstva, fokus razvoja društava onog doba, prebacuje se sa seoskih na gradska područja. Sledeći takav trend, i plemstvo kao i politička elita, te bogati kapitalisti, počinju da se pozicioniraju upravo u gradskim sredinama, nehotično kreirajući razne zone uticaja na razvoj baš tih sredina.
Dvorci, letnjikovci, kao i raskošne vile koji su do tada bili statusni simboli razasuti po malim mestima, ili čak udaljeni od samih sela na koja su imala odlučujuće ekonomske ili političke uticaje, polako su se transformisali u vikend zdanja, mesta na kojima samo posluga boravi stalno.
Shodno takvim trendovima, sve češće u gradovima, posebno na periferijama, nastaju građevine dvorskih oblika, veličina i raskoši, osim što ih, razumljivo, ne prate tako velike parkovske površine.
I taman tako negde, tokom devetnaestog veka, i Novi sad polako dobija svoju aristokratsku nijansu formiranu na tadašnjoj periferiji, a danas za mene verovatno najdražem delu grada koncentrisanog oko Futoške ulice.
U pomenutom maniru, raskošne građevine zauzimaju svoja mesta polako, a na samom kraju deventaestog veka, jedna od njih, poznatija kao Dvorac Eđšeg, posebno je interesantna.
Ne, nije reč o nekoj plemićkoj kući po kojoj taj dvorac nosi ime.
Reč je o mađarskoj reči koja bi prevedena na naš jezik, najbolje zvučala kao reč - Jedinstvo.
I nije samo naziv osobenost ovog zdanja, već su tu i druge stvari.
Pre svega, povod. A Dvorac je podignut u čast punog veka postojanja Streljačkog društva, što takođe zahteva malo smeštanja u istorijski kontekst.
Naime, streljačka društva, poput srodnih Sokolskih društava i sličnih udruženja, građanskih pre svega, predstavljali su ne samo individualnu stalešku odrednicu, već i generalno obeležje jedne gradske sredine u kulturološkom smislu, ma kako nam danas to delovalo nespojivo.
Mera definisanja jedne sredine kao gradske, zapravo su između ostalog bila i upravo takva udruženja, iako su to, shodno vremenima o kojima pričamo, bila zapravo muški klubovi.
No upravo u toj činjenici, koja je generisana trendovima veoma striktne podele onog doba na muške i ženske društvene aktivnosti, i leži kulturološka osnova ovakvih udruživanja i druženja u poslednjim decenijama carstva koje je nestajalo polako u svojoj dekadenciji.
I možda zato i ne treba preterano da čudi činjenica da je jedan dvorac u urbanoj periferiji jednog gradskog jezgra kakvo je bio Novi sad, nikao upravo za potrebe društvenog okupljanja, pa iako specijalozovanom druženju, veoma nalik potonjim domovima kulture i sličnim institucijama.
Korak po korak, kultura je pokazala svoje konture u pozadini ovog zdanja, i polako se useljavala kao duh u njegove zidine.
Velika sala sa visokim svodom oslikanim prelepim motivima prirode i lova, u godinama koje su usledile postala je i prva pozornica na kojoj su mnogi po prvi put taktove muzike ispratili svojim plesnim koracima.
Dakako, odjekivali su tim zidovima i glasovi horova, solista, ali i note najrazličitijim instrumentima pretočene u milozvuk, i nesumnjivo se ovde stvarao obris jednog građanskog društva definišući neke svoje više potrebe od nasušnih i prostih egzistencijalnih.
I nema nimalo sumnje koliko je dubok trag ostavio čitav taj zbir dešavanja kroz godine neke slavne, rekli bi mnogi, sve dok igrom sudbine, neki novi ratovi nisu ostavili ožiljke ponovo na Novom Sadu, a potom je i ovaj dvorac utonuo u mračnu mrežu zapuštenosti i nebrige.
I tako iskoračivši iz devetnaestog veka slavno, tek dvadesetprvi vek u svom osvitu, obasjava novom slavom jedan stari dvorac. Dvorac - Jedinstvo.
Ili samo Eđšeg, kako ga svi znaju, makar i ne znali mađarski...
Danas dvorac ima novi prefiks. Dvorac mu je postao opisna imenica samo, a naziv je Kulturna stanica.
Obnovljena i u novom ruhu, ali sa starim idejama i motivacijama.
Kultura je u osnovi svega toga, samo je malo unapređena ta ideja, i prilagođena savremenijim potrebama i trendovima. Bivali su ovde i koncerti, odabrani glasovi, nadaleko poznati, mamili su uzdahe i osmehe baš ovde, a u bašti se ko zna oko čega lepog došaptavalo i namigivalo, osmeh na osmeh slažući, taman kao kada spremaš pridošli niz karata da zatvoriš partiju.
I sportski tereni uz sam dvorac ugostili su razne lopte od teniskih do košarkaških, a odjek navijanja kompletirao je ovu priču u potpunosti.
A ipak, bar na mene lično, ostavlja flora po saksijama, tačnije velikim žardinjerama, o kojoj samo osnovnu brigu voditi predstavlja odgovornost i posvećenost. I baš ta flora čini da neprimetno kročiš iz dvorišta prepunog zelenila unutar samog dvorca, jer čitavim hodnikom i dalje dominira to zelenilo, toliko bujno da gotovo da možeš osetiti taj hlorofil koji i misli uspeva obojiti u zeleno...
Nadalje već biramo kuda ćemo iz tog hodnika koji je prava mala fabrika kiseonika, a možemo ili pravo u onu dominantnu i moćnu svečanu salu, ili ćemo desno ka maloj sali prilagođenoj edukativnim sadržajima, upravo u duhu savremenih društvenih potreba, za koje je dvorac adaptiran i bogato rekonstruisan.
No, na bilo koju stranu da krenemo, sa svakim korakom, izlaz je sve dalji, i sve teži.
Nevoljniji.
Postoji tu nešto što zadržava namernika da ostane još koji momenat ovde, zavrti neke smene vekova kroz svoje misli, inspirisan bukvalno svakim detaljem koji krase danas ovaj dvorac.
Нема коментара:
Постави коментар