Dvorac bez legende.
Čudno zvuči za jedan dvorac, ali zapravo je takva većina dvoraca kod nas.
To su mahom rezidencijalna zdanja, a na području Vojvodine su pretežno nastajala u periodu od jednog do dva veka unazad i neki od njih, eto, nisu ni stigli da se okruže legendama.
Zvuči pomalo šeretski, znam, ali nekako mi je to ponajbolje opravdanje što ovu priču nisam začinio nekakvom mističnom igrom senki iz prošlosti zamka.
Pa ipak, ako nema legendu, može se reći da ima možda i sve drugo.
Ima svoje poreklo, dakako, ali ima i svoj muzej konjarstva, potom i ergelu u kompleksu, i to jednu od najstarijih i najpoznatijih, a ima i nekoliko bista u parku, i to bista životinja od kojih su neke znamenite bile.
A, ima i neke ptice koje upotpunjuju ambijent tihe i gotovo savršene prirode u kojoj se odomaćio i sam zamak.
Da, tu je i pošumljeni park koji upravo apostrofira glavne atribute nekadašnjeg zamka, a danas privatizovanog hotela, ali ima i jezero.
Jezero do koga se može doći laganom šetnjom od minut, dva od ulaza, ali može i tajnim prolazom koji i danas vodi nekih pedesetak metara ka samom jezeru.
Eto, tajni prolaz....a i dalje ništa od legende i misterije.
Pa ipak, lepota je ovde u sasvim drugim stvarima.
Hotel na obali jezera, zaista zvuči privlačno.
Istina, plaže na jezeru nema, ali i već prvi pogled asocira ipak na onaj mir i spokoj kojim zrači gotovo svaka mirna površina vode, i ne poziva nužno na kupanje.
Za kupanje ćemo se morati odavde izmestiti nekoliko kilometara ka Bačkoj Topoli gde je uređen deo obale upravo za vodene sportove i rekreaciju.
Ukoliko se uputimo u tom smeru, naići ćemo i na jednu od retkih preostalih vetrenjača od kojih danas nijedna nije u funkciji ali pleni samom pojavom.
A, ako se ne zaputimo, ostaćemo ovde da uživamo u miru i tišini koje povremeno zapara krik kakvog pauna koji se upro da dozove svoju ženku, ili pak...samo da joj stavi do znanja da je on tu.
Tipično paunovski, da ne kažem - muški 😀
Možda ćemo pojahati i nekog od brojnih konja iz ergele Zobnatica, a možda se samo prošetati do hipodroma i pokrivenog manježa - sale, ili navratiti do neke od štala u kojima su oni konji koji nisu slobodno pušteni na nekoliko otvorenih prostranih manježa koji čine njihovo kraljevstvo.
Možda bismo mogli i u muzej zakoračiti, pogledati brojne trofeje i ostale izložene detalje iz istorije štale stare dva ipo veka, ali to će biti moguće samo kada muzej bude ponovo otvoren.
Jednako, kao i galerija slika pored njega.
Kako ovde nemamo državnu brigu, tako se i menadžment kompleksa nosi u skladu sa mogućnostima sa svim izazovima funkcionalnosti, a prva žrtva je očito baš tu: muzej i galerija slika koji više ne rade, nego što rade zadnjih godina.
Prošlost je drugačije videla ovaj kompleks i dvorac, nesumnjivo.
Naročito ga je drugačije video njegov osnivač i neimar, Đula Terlei po kome je dvorac dugo nosio ime.
U senci slave svoga brata Jožefa koji je već bio nadaleko poznat proizvođač šampanjca, i koji je shodno vlastitoj poslovnoj imperiji imao sasvim druge fokuse, Đula je ugledao za sebe mesto iz snova. Mesto kraj koga je već postojala štala, i njegova velika ljubav prema konjima ovde je mogla da zauzme mesto koje joj je pripadalo u njegovom životu.
Postoji tu i izvesna paralela sa jednim drugim dvorcem, jednom drugom ergelom, i jednim drugim manje poznatim bratom.
Naravno, reč je o Bogdanu Dunđerskom, bratu daleko poznatijeg Lazara, te nekadašnjoj ergeli Bečej smeštenoj tik uz naš najlepši dvorac Fantast.
Postoje, istina, i razlike ali uvek je interesantnije uvideti sličnosti, zar ne?
Istorijat samog kaštela se u novije doba odvija u znaku turizma i ugostiteljstva.
Restoran, odnosno hotel Jadran, postaje zaštitni znak dvorskog kompleksa, apsorbujući u sebe adaptacijama i neke od pomoćnih objekata koje je spahija Đula Terlei sagradio uz sam rezidencijalni objekat.
Jadran nije nasumično odabrano ime, već u spomen na najpoznatije grlo Zobnatice, Jadran II, koji je zaslužio i statuu u prirodnoj veličini, i koja se nalazi ispred Muzeja konjarstva.
Naziv Terlei je promenjen, ali kroz novoformirani hotel i restoran, nekadašnji kaštel je nastavio da živi.
Godina 2012. donela je i jedan rekord u rekonstruktivnom smislu, te je za neobično kratak period rekonstruisan i stavljen u funkciju nekadašnji depadans, a sada zapravo hotel, ali je pritom, prema navodima Zavoda za zaštitu spomenika, veliki broj detalja izmenjen, i sam dvorac je izgubio svoj autentični izgled.
Da li je zaista tako, ostaje da sude oni koji su tome stručni. Ja se prema sećanju mogu složiti da sadašnji izgled nekako osvaja na prvi pogled, dok je u godinama kada sam ga ja upoznao, bio skrajnut objekat za koji se moralo naglasiti da je u pitanju dvorac, ali detalja se ne mogu setiti svakako.
No, ono što je osobenost i glavna karakteristika, tu je i dalje.
Dva ulaza, teško je odlučiti koji je lepši.
Prednji, okrenut ka centralnom delu kompleksa, je glavni ulaz, dok je sa zadnje strane, okrenut jezeru sa kolskim pristupom, ulaz pod stubovima, savršeno uklopljen u okolinu.
I konačno, osmatračnica koja nadvisuje dovoljno sve objekte, da se sa nje mogao videti čitav kompleks.
Danas to verovatno nije moguće jer su krošnje odavno izraslog starog drveća, ljubomorno zaklonile neke od možda i najlepših pogleda.
I, ako smo pomislili da se ovde priča završava, onda smo jednostavno nesvesni da prava priča o ovom dvorcu i kompleksu tek počinje. Za svakoga od nas u trenutnku koji odabere da ga poseti, a za sam dvorac ovako uređen...pa, ko će ga znati, ali slutim da ga tek čekaju neke od najlepših priča.
Нема коментара:
Постави коментар