Nešto kao reč dobrodošlice...



Kao i u fotografisanju, tako i u izboru i prikazu fotografija na stranicama pred nama, trudio sam se da na neki vedriji i lepši način istaknem one izuzetnije momente iz relativno dosadne svakodnevnice i obogatim ih fotografijom koja bi mogla gledaoca da bar nakratko odvuče na neku drugu, lepšu stranu.
Ne znam da li sam i koliko uspeo u tome, ali znam ko će znati... svako ko se zadrži na ovim mojim stranicama.

Svakom posetiocu želim da uživa na stranicama ovog Bloga bar upola koliko sam ja uživao u ideji da neke svoje lepe momente podelim sa drugima.

Претражи овај блог

Пратиоци

среда, 23. фебруар 2022.

Objektivom po Srbiji - Manastir Tumane, legende, verovanja, nade - materijal od koga je sazdana ova svetinja

Miloš Obilić.

Najpoznatiji srpski srednjevekovni vitez, junak koji je u Boju na Kosovu, odrubio glavu turskom caru Muratu.

Velikaš, odan Knezu Lazaru, na čiji je poziv pošao odmah upravo u taj Boj, zapravo je u centru najveće legende vezane za manastir.

Verovanje da je upravo Miloš podigao ovaj manastir, verovatno potiče od legenede prema kojoj je ovaj vitez i velikaš svoga vremena, to učinio iz pokajničkih razloga.

Tokom lova u četrnaestom veku, negde po šumama podno Golubačkih planina, u kraju u kome je rođen, a nedaleko odatle i dvorac sebi sazidao, Miloš napravi kobnu grešku.

Začuvši kako nešto šuška, nesmotreno pomisli da je reč o srni, te rani isposnika Zosima, kasnije poznatog kao Sveti Zosim Čudotvorac.

Ponese ga Miloš na rukama, ne bi li ga nekako mogao spasti, no rana je prevladala, te teret nesmotrenog ubistva, zauvek optereti vitezova pleća. Vidar mu samo odmahnu glavom sa rečima - Tu mani...leka nema, pomiri se sa tim, slobodnije prevedeno.

Poželevši da donekle okaje svoj greh, ali i ublaži tugu, na mestu gde sahrani isposnika, naredi da se podigne Bogomolja.

Radovi započeše, ali se i Turci približiše, te stiže poziv Kneza Lazara da dođe do Kruševca na dogovor oko zajedničke odbrane. Poziv je stigao uz reči: Tu mani crkvu koju zidaš, pa pohiti ovamo.

Tu mani....dva puta...i, sumnje, prema legendi, nije moglo ni biti.

Tumane je postao manastir, rečica, selo...sve iz kraja udaljenog na nepunih desetak kilometara od Golupca, te se danas tako zove i jedan od najpoznatijih srpskih pravoslavnih manastira na istoku zemlje. Tuma, Tumane ili Tumani.

Kažu u Manastiru da je sve ispravno.

Sve kako narod kaže, kako ga narod naziva...


Zapravo je prvo dokumentovano spominjanje vezano za šesnaesti vek, ali ne o gradnji, već o postojanju manastira, i to u turskim dokumentima o ubiranju obaveznog poreza.

Mračno doba turske vladavine nije mimoišlo ni manastir koji je, zajedno sa svojim narodom, ubijan i obnavljan, pljačkan i mučen svo to vreme.

Ipak, centar vere u ovom kraju, održao se, eto, do današnjih, verujem najslavnijih dana njegove istorije.

Danas je ovde bilo neophodno izgraditi ogroman parking, za velike posete, što autobusima, a što privatnm vozilima. Ljudi neprestano dolaze.

Kažu, oko milion vernika godišnje.

Najposećeniji u Srbiji.

Nekada ženski manastir, tokom 2014. godine postaje muški, i uz elan najmlađeg Bratstva u Srbiji, postaje ono što danas možemo videti. 

I ne staje se.

Ni veliko dvorište sa natkrivenim prostorom za velike molitve i druga dešavanja, ni manastirska suvenirnica sa više nego zavidnom gužvom, ni park sa slapovima, kao ni restoran sa jezercem u kome caruju labudovi i patke...ali ni mini zoološki vrt nisu dovoljni da ovu energiju primire.

Bratstvo ide dalje, zida konake i biblioteku.

Granica?

Mislim da je to jedino pitanje koje ovde ne treba postavljati...na sva ostala će se možda i naći odgovori.

Neki pronađu čak i čuda, a ne samo odgovore.

Neki pronađu posustalu veru, neki posrnulu nadu, ali svi pronađu mir i spokoj u prekrasnom ambijentu u kome se susreću vera, priroda i entuzijazam nekih mladih ljudi u odorama, spremnih da se još više približe svojim vernicima.

A čuda?

Kažu, da su i čuda tu.

Čuda koja nad moštima pokrenu kosti ruke koja je desetak godina bila mrtva i nepokretna, naočigled prisutnih. Čuda razna. Za svakoga poneko.

Za mene je čudo što se toliko radi na tome da ovolika bude poseta. Zaista veliko čudo.

Čudo da je najmanje podjednako važno ljudima da dođu ovde, koliko i u obližnju, fantastično obnovljenu Golubačku tvrđavu.

Najmanje podjednako važno kao i da dođu na poprilično bliže Srebrno jezero...

Da, i za mene se našlo poneko čudo, itekakvo čudo neočekivano.
































































Нема коментара:

Постави коментар