Nešto kao reč dobrodošlice...



Kao i u fotografisanju, tako i u izboru i prikazu fotografija na stranicama pred nama, trudio sam se da na neki vedriji i lepši način istaknem one izuzetnije momente iz relativno dosadne svakodnevnice i obogatim ih fotografijom koja bi mogla gledaoca da bar nakratko odvuče na neku drugu, lepšu stranu.
Ne znam da li sam i koliko uspeo u tome, ali znam ko će znati... svako ko se zadrži na ovim mojim stranicama.

Svakom posetiocu želim da uživa na stranicama ovog Bloga bar upola koliko sam ja uživao u ideji da neke svoje lepe momente podelim sa drugima.

Претражи овај блог

Пратиоци

четвртак, 30. мај 2019.

Dvorci i stilska arhitektura Srbije - Dvorac Karačonji, rezidencija, bolnica, dom, škola i fabrika...sunovrat buržoaskog remek dela

Beodra.
Prilično nepoznat naziv za Novo Miloševo.
Tačnije, za još jedno manje poznato banatsko mesto.
Čudno je to što je nekada baš ovde sagrađen dvorac rezidencijalnog tipa na sprat.
Retka arhitektonska zverka za građevine ovog tipa.
Baš tu. U Beodri.
I jednom je taj dvorac bio osnovna škola. I tu školu pohađalo je i 600 učenika odjednom.
Upravo u Novom Miloševu.
Beodri. Tom manje poznatom naselju.
Postojala su zapravo dva dvorca.
Postojala su i dva graditelja Karačonjija.
Dva brata.
Svaki svoj dvorac.
Zajedno crkvu podigoše u mestu.
Sa dva zvonika.
Od svakog po jedan...
Beše to sredinom devetnaestog veka. Veliko imanje, mnoštvo pomoćnih zgrada. Veliki ekonomat u pozadini. Skladišta. radionica, štale...
I dođe Veliki rat i odoše vlasnici.
Nisu morali...ali, kažu, nisu hteli da se vrate više.
I nekome je moralo zdanje pripasti, barem na upotrebu.
Prvo ruski Belogardejski general sa svitom i porodicom. Do kraja, vlastitog. A potom kreće još veće lutanje ovog imanja...
Zemlja seljacima.
Zgrada opštini za potrebe škole. Pa ponovo jedan rat...
Zgrada je za vreme Drugog svetskog rata pod Nemcima služila kao umobolnica.
Nakon rata je bila dom za siročad heroja palih u ratu. I drugu siročad.
A zatim ponovo dom, ali popravni, za žensku čeljad.
Zatim se školsko zvono ponovo začulo i donelo ponovo svetle dane ovom zdanju.
I na kraju fabrika.
Na kraju. I fabrike i priče o dvorcu Karačonji, izgleda...



Danas je sve zapušteno. Fasada je oronula, džungla lagano zamenjuje prelep park oko zgrade.
Iznenadio me povelik zec orijaš koji je u nekoliko skokova odmaglio negde u neku drugi gustiš.
Za svaki slučaj, verujem.
Neka ga.
On je sada jedini gospodar ovog imanja...
























Нема коментара:

Постави коментар