Nešto kao reč dobrodošlice...



Kao i u fotografisanju, tako i u izboru i prikazu fotografija na stranicama pred nama, trudio sam se da na neki vedriji i lepši način istaknem one izuzetnije momente iz relativno dosadne svakodnevnice i obogatim ih fotografijom koja bi mogla gledaoca da bar nakratko odvuče na neku drugu, lepšu stranu.
Ne znam da li sam i koliko uspeo u tome, ali znam ko će znati... svako ko se zadrži na ovim mojim stranicama.

Svakom posetiocu želim da uživa na stranicama ovog Bloga bar upola koliko sam ja uživao u ideji da neke svoje lepe momente podelim sa drugima.

Претражи овај блог

Пратиоци

среда, 24. октобар 2012.

Objektivom po Srbiji - Planina Stol, izletište, skijalište, jezero između Malog i Velikog Krša

Gotovo na krajnjem istoku zemlje nalaze se neke od najlepših naših planina veoma neopravdano manje poznate javnosti. Deli Jovan je najčešće poznat iz starih deseteraca, pa i to za one koji su u svom školovanju još imali deseterac kao obavezno gradivo, dok su druge planine iz ovog lanca, kao Veliki i Mali krš, najčešće nepoznate široj javnosti. Nažalost, Goli krš koji se smestio negde između njih deli njihovu sudbinu kada je u pitanju potpuna anonimnost, a itekako može puno toga da pruži gotovo svakome od nas. Upravo najznačajniji vrh ove planine je Stol, kako se često i sama planina naziva, a ono što nudi posle dve etape četrdesetominutnih pešačkih uspona, zaista je iznenađujuće i prelepo.


Prva pešačka etapa počinje u samom podnožju gde se na improvizovanom parkingu ostave prevozna sredstva i izborom između malko dužeg grubog makadamskog puta i daleko strmije eli prelepe livade kao prečice, kreće u prelepu avanturu. Ja sam se opredelio za prečicu i nimalo se nisam pokajao. Izuzetno strma livada obiluje životom poput nekog velegrada. Naprosto sve vrvi u moru biljaka, svaki čas nešto sleće, uzleće, skače, savija vlasti ili lebdi. Upadljivo odsustvo jarkih boja na čitavoj livadi zapanjujuć je detalj za koji nisam našao objašnjenje, ali je kompenzacija u vidu šarolikosti flore i faune fascinantna, pa sam lako prestao da se pitam gde su ti jarki tonovi livadskog cveća koji su nedostajali. Put dalje vodi delimično makadamskim putem, a potom je ponovo pred putnikom izbor između malko oštrije prečice i tog jednoličnog i nimalo komfornog puta. Prečica ponovo, bez razmišljanja i još jedan pogodak!
Šumovita prečica, malo penjanja, a zatim i malo spuštanja, a onda pravo preko ski-staze i žičare do planinskog doma. Prelepo.




Označavanje po planinskim stazama je više nego za pohvalu.











Odmor kod Planinskog doma, razgovor sa planinarima i sjajnim mladim ljudima iz Gorske službe spasavanja i uživanje uz prelepo jezerce i...pogled ka drugoj etapi koju nisam mogao ovaj put da realizujem. Uspon na sam vrh se ne radi u to doba dana, posebno ne u to doba godine zbog prisustva zmija koje ispužu da se sunčaju. Poštujem i uživam u prizoru, a sebi beležim sledeću avanturu u rokovnik.

















Celokupnu prelepu avanturu je svojevremeno kod mene inicirao jedan stravstveni zaljubljenik u prirodu, koji je još lepše slikom opisao ovu predivnu destinaciju i predstavlja glavnog krivca što su ove moje fotografije nastale :)


петак, 19. октобар 2012.

U šetnji po Beogradu - Nebojša kula, četiri nivoa istorije, od muka do svetla na kraju tunela

Zabune vezane za naziv najpoznatije kalemegdanske kule potiču iz više izvora. Zanimljivo je da ovo ne samo da nije prva kula Nebojša, već joj ni ime Nebojša nije prvo ime...
Jednostavno je, zapravo - Dve kule, Bojša i Nebojša prvobitno su stradale u velikoj eksploziji baruta, dok je današnja Kula Nebojša na udaljenosti od gotovo kilometra, i uz rečni bedem, prvobitno poznata pod nazivom Temišvarska, odnosno Bela kula.
Vremenom su se stvari počele kristalisati i konačno je kula poprimila svoj današnji oblik i ime. U tom smislu, ovo je osmougaona kula sa ulogom Donžon kule u doba Despota Stefana, a ime je asocijacija na neosvojivost ove kule.
Istorijat kule je ustupio danas mesto istorijatu Srbije u savremenoj postavci koju možemo videti. Četiri nivoa srpske istorije u delu pred Prvi srpski ustanak, zaključno sa vremenom procvata posle Drugog srpskog ustanka, sa posebnim naglašavanjem značaja uticaja Rige od Fere. Otprilike taj period srpske istorije je najbitnije vezan za ovu kulu.


Moja rana sećanja na ovu kulu dovlače zaboravljene slike prašnjavog puta, kamiona, vozova, okrunjene vlažne cigle, zaraslih ostataka bedema, smrad urina i razbacanog đubreta. Strah.
Strah od zaraze, pacova (iako nikada, koliko se sećam, nisam video nijednog pacova oko Kule), poplavljenog Dunava, lutalica i pijanaca koje smo viđali s vremena na vreme. Sećam se i turobne slike obližnjeg terena za fudbal...

Danas?
Da mi je samo na kraj pameti palo da ću nekada videti ovakvu metamorfozu, pomislio bih da vredi čekati.
Metamorfoza je uporediva sa onom leptirovom u kojeg se gusenica izvija.




Posle shvatanja koliko je dogradnja aneksa učinila funkicionalnijim ceo prostor pritom mu ne narušivši autentičnu snagu istorijskog spomenika, polako se spuštam na prvi, najmračniji nivo. Nivo na kome se tiho odaje pošta brojnim mučenim i ubijenim Srbima, posebno u periodu pred Prvi srpski ustanak.





Fantastičan spoj originalne atmosfere sa diskretnom sabvremenom tehnologijom pružila nam je neskvadikašnji prikaz lica mučenih Srba. Ispred malih video-ramova uklopljene su staklene prizme koje daju tajanstveni izgled lica koja nas posmatraju...






Dalje stepenicama na drugi novi, nivo posvećen Rigi od Fere. Grčkom pesniku i patrioti čiji uticaj je ostavio mnogo traga u ovom delu naše istorije.




Video projektori tiho emituju tekstove i slike iz istorije, svaki nivo ima po dve scene...





Naredni nivo, dalje stepenicama, dovodi nas do Prvog srpskog ustanka. Ponovo je diskretno tehnika odigrala ulogu kreatora svečane atmosfere u autentičnom zdanju Kule.






Od tame na dnu ka svetlu na kraju tunela koje nas čeka na zadnjem nivou, onom najvišem...vredelo je preći ove stepenice ka vrhu...u svakom smislu.





Malo nostalgičnog pomućenja boja kroz jedan od prozora...










U predvorju Kule je sva strućnost koju je Beogradska tvrđava mogla da obezbedi. Svetski nivo, prva klasa, kako ambijent, tako i stručnost i ljubaznost zaposlenih.