Nešto kao reč dobrodošlice...



Kao i u fotografisanju, tako i u izboru i prikazu fotografija na stranicama pred nama, trudio sam se da na neki vedriji i lepši način istaknem one izuzetnije momente iz relativno dosadne svakodnevnice i obogatim ih fotografijom koja bi mogla gledaoca da bar nakratko odvuče na neku drugu, lepšu stranu.
Ne znam da li sam i koliko uspeo u tome, ali znam ko će znati... svako ko se zadrži na ovim mojim stranicama.

Svakom posetiocu želim da uživa na stranicama ovog Bloga bar upola koliko sam ja uživao u ideji da neke svoje lepe momente podelim sa drugima.

Претражи овај блог

Пратиоци

среда, 24. новембар 2021.

Objektivom po Srbiji - Etno park Avlija, prošetati, udahnuti onaj stari šmek mačvanskog sela i probati kulinarske specijalitete kraja

Jednom mi je neko važan za mene, ali i za ovaj Blog, sugerisao da u svojim putopisima i skicama lepih lokacija koje ovde pravim, uputim čitaoce i na mesta koja mogu biti zanimljiva i sa aspekta porodične posete, odnosno, mesta na kojima svi mogu uživati.

Minimum dve, a najlepše kada barem tri generacije odjednom provedu predivno vreme zato što je ugođen ambijent za sve generacije.

Od tada nastojim da prikažem na svojim stranicama i takve kutke, koji su u Srbiji najčešće dizajnirani u etno maniru, ali tako da se što veštije umetnu najrazličitiji sadržaji koji bi zadovoljiili i ispunili vreme svim generacijama.

Srećom, odavno već postoji šarolika ponuda takvih mesta, a ako danas zađemo nešto dublje u Mačvu, zaista bi bio veliki užitak svratiti i u neku lepu avliju, onako...domaćinsku!

Avlija je avlija, ali Etno park Avlija je nešto što nismo do sada imali kao prvu asocijaciju na ovaj turcizam koji je zapravo sinonim za dvorište.

Pa ipak, veoma sam uveren da ćemo posle prvog koraka kroz kapiju, upravo na pominjanje reči avlija, pomisliti na nezaboravno vreme provedeno upravo ovde, u Etno parku Avlija.

Jedna omanja etno bajka, kako domaćini vele, dva veka unazad premotana, i počinje odmah posle parkiranja neposredno ispred kapije...



I, šta nas očekuje ovde kada dođemo?

Restoran, podrazumevani sadržaj u svakom smislu, osim u ambijentalnom.

Jer, na neki način, restoranski kapaciteti su svuda po čitavoj avliji.

Time postaje jasno i onima koji nisu sagledali celinu odmah od početka, šta je bila ideja imena ovog etno parka. Stolovi su posvuda, moguće je odabrati ambijent za ručanje prema želji, od najkomfornijeg u standardnom formatu urbanih restorana, preko ručavanja pod širokom krošnjom drveta ili hladom vinove loze, pa sve do uživanja u kulinarskim specijalitetima u ambijentu pomoćnog objekta u kome su, moguće, nekada bivala smeštana zaprežna kola ili brojne poljoprivredne alatke.

Jednom rečju, svaki kutak je zapravo moguć ambijent za ručavanje.

No, restoran je ipak samo deo ponude, ma koliko da to bio centralni deo.

Smeštaj i noćenje u ovakvom ambijentu se nekako podrazumevaju i zaokružuju tu celinu, ali na pitanje zašto baš u Avliju doći, odgovor nećemo naći samo u restoranu i smeštaju, već pre svega u sveukupnom ambijentu u kome je značajno izdvojiti i stalnu izložbenu postavku starih etno detalja koji su obeležavali dvovekovno tradicionalno imanje u kome smo se obreli poput kakvog malog vremeplova.

Uz ovu izložbenu postavku, pronaći ćemo i čak i biblioteku, ali i jedno, i drugo naprosto će se, ma koliko zvućalo neuobičajeno za većinu etno ugostiteljskih tematskih priča, savršeno uklopiti u sveukupni ambijent koji čine i jedan đeram, ali i bicikli sa papričicama, saonice okićene cvećem, te nekim kućicama poput onih iz bajke do kojih vode male stazice, dok se oko njih, razumljivo, nemarno razleže zvuk razne menažerije koja obitava na ovoj farmi u kojoj su najglasnije, recimo, guske.

Taj zvuk povremeno doseže orketarski nivo, kada gotovo uglas čujemo i kokoške, patke, poneko blejanje, i tada je nemoguće ne razvući usta u osmeh. No, u maniru dobrih ugostitelja, sve je organizovano tako da toj povremeno veseloj menažeriji na ovom imanju mi ne možemo narušavati mir i prostor, jer je tradicionalnom tarabom odvojena od kompleksa predviđenog za uživanje gostiju.

Ipak, ono što je takođe veoma bitno, jeste prostor posvećen deci.

Platforma i kućica za igru čine osnovu dela predviđenog za male goste, ali je tu i omanji teren sa golićima za fudbal, kao i drugi sadržaji koji garantuju da se niko neće dosađivati ovde.

I, konačno, onaj krajnji utisak je svakako urednost i organizovanost ove avlije.

Svuda su uređene staze za obilazak.

Hladovina za tople letnje dane, cveće najrazličitijih boja svuda, maštovitost i ideje koje se same stvaraju dok obilazimo etno park, najsnažniji su utisci posle posete ovom etno parku, nedaleko od Bogatića, ali i od još jednog malog neobičnog Raja u mačvanskoj ravnici, Zasavice.



















































петак, 5. новембар 2021.

Objektivom po Srbiji - Slapovi Sopotnice, kad priroda za trenutak preuzme sva naša čula

Nije malo, i nije jednostavno preći tristotinjak kilometara od Beograda ka jugozapadu zemlje i gotovo pred samu granicu se uspeti uz put koji u jednom momentu postaje makadamski.

Zaista nije lako.

Nije da je reč o izletu koji možemo tek onako, uzgred, već o putu koji valja isplanirati.

Srećom, nagrada je zaista ogromna.

Obzirom da se ćup sa blagom nalazi tek na kraju duge, ova nagrada će biti skromnija, ali samo od naše sposobnosti da shvatimo veličinu nagrade, zavisiće i to koliko bi ćup sa blagom bio veća nagrada...jer, nekome možda uopšte ne bi bio veća nagrada.

Da, takav je osećaj stati ispod veličanstvenog vodopada i podići pogled visoko, visoko...

U tom momentu priroda preuzima. Potpuno.

I to sva čula.

Sopot vode koja se obrušava, pa potom i sliva dalje, osećaj svežine koji puni nozdrve tako kao da će zauvek tu ostati, slika kapljica koje se razdvajaju pri udaru u neku od sedam bigarskih terasa na kojima zapravo i nastaju slapovi.

I, upravo taj sopot vode koja se obrušava dade ime nevelikoj reci koja u svojih nepunih četiri kilometra toka uspeva da se sunovrati sa više od hiljadustopedeset metara visine, na manje od pet stotina metara nadmorske visine na mestu na kome se prepušta Limu da je dalje nosi.

Veličanstven osećaj.

Stajao sam pokorno pod mnogim vodopadima sa svojim aparatom, ali osećaj koji se stvara ispod Slapova Sopotnice je jedinstven.

Možda i sama planina Jadovnik koja krije ovu lepotu, ima tu svoga udela, a možda i ambijent u kome kao da je sakriven taj dragulj utiče na jedinstvenost osećaja kada se stane ispod.

Možda...ali, kao da je važno, na koncu.

Važan je taj sopot vode koja udara, svežine kojom okrepljuje i dah nečeg pomalo mističnog i skrivenog kojim kao da želi da nam zagolica maštu.

To je važno.


Donekle se može kolima.

Praktično sve do samog Raja na Jadovniku pod kojim stojimo.

No, može se i dalje, ali to nam valja peške učiniti. I tu lepota i počinje, sa prvim koracima.

Staze nas vode pored samih kuća.

Vikendica, pretpostavljam.

Neke od njih su toliko visoko da sam više puta pomišljao kako li je materijal dovlačen tu.

Živopisno je sve, čak i same te kuće.

I sve je od drveta i kamena, upravo kako i priliči.

Da ne remetimo prirodu koja je ovde toliko darežljiva i izdašna bila.

Pri samom vrhu, načinjen je jedan mostić, dovoljno širok da se mimoiđeš, i dovoljno uzak da se zaljubiš. Mostić za sve. 

Da staneš na njemu i izgubiš se u lepoti iznad i ispod, da slikaš sve to, ili da samo sedneš i ćutiš u jednom od najlepših kutaka prirode za ćutanje.

Ono ćutanje sa neizbrisivim osmehom na licu, ono ćutanje koje je iznuđeno...jer, na ovom mestu reči očas posla postanu suvišne.

Pa, eto...i moje reči ovde postaju suvišne, dalje neka Vas vode fotografije i mašta.

Prelepo je...