Nešto kao reč dobrodošlice...



Kao i u fotografisanju, tako i u izboru i prikazu fotografija na stranicama pred nama, trudio sam se da na neki vedriji i lepši način istaknem one izuzetnije momente iz relativno dosadne svakodnevnice i obogatim ih fotografijom koja bi mogla gledaoca da bar nakratko odvuče na neku drugu, lepšu stranu.
Ne znam da li sam i koliko uspeo u tome, ali znam ko će znati... svako ko se zadrži na ovim mojim stranicama.

Svakom posetiocu želim da uživa na stranicama ovog Bloga bar upola koliko sam ja uživao u ideji da neke svoje lepe momente podelim sa drugima.

Претражи овај блог

Пратиоци

четвртак, 25. новембар 2010.

Objektivom po Srbiji - Subotica, predivna arhitektura na krajnjem severu

Da li Suboticu prepznajemo po Palićkom jezeru ili je obrnuto?
Neugodno ali i nepotrebno pitanje. Kakav god da je odgovor, reći će nam koliko grešimo. I jezero i grad su priča za sebe, jednako lepa i vredna obilaska...po nekoliko puta u godini.

Jednako lepe priče zaslužuju da budu ispričane svaka za sebe, ilustrovane slikama u pokušaju da čitalac uživa ako ne koliko i autor u samom odlasku na krajnji sever, ono barem dovoljno da ga zagolica da jednom upali motor ili automobil i pređe tih užasno dosadnih dvestotinjak kilometara. U svakom slučaju, pokušajmo, možda i ispadne nešto iz svega toga, zar ne?


Subotica je zaista jedno svojevrsno čudo, nema onoga što bi se očekivalo ali u isto vreme ima neočekivanoga... Star grad koji se pominje veoma davno i koji je preziveo sredji vek, morao bi da ima oko sebe tvrđavu koja bi mu pomogla da opstane, ali...tvrđave nema. Zapravo, bilo je tvrđava unutar ovog grada ali sve su to ratovi i razaranja odneli. Srećom, dođoše neki pametniji ljudi koji shvatiše da je bolje grad otvoriti nego zatvoriti i tako bi do danas.
Sa druge strane, grad bez tvrđave beše nekada i centar jednog carstva. Proglasi se jedan Crni Jovan carem i odluči da u Subotici smesti svoju prestonicu. Nije poživeo dugo a njegovo carstvo ga nije preživelo. Ipak, eto neočekivanog - čitav jedan car!











Dva veka od kada kada postade carskim gradom, Subotici je Marija Terezija darovala i status slobodnog kraljevskog grada i sve u svemu, razvoj Subotice zaista možda najviše i duguje ovoj bečkoj vladarki. Danas, pre svega zahvaljujući ovakvom statusu grada, možemo videti predivnu arhitekturu, trgove, fontane i drugo što na najlepši mogući način govori o prošlosti Subotice. Gradska kuća, pozorište, Jevrejska kuća, Sinagoga, Katedrala, Franjevačka i Pravoslavna crkva, Zelena i Plava fontana, sve su ovo podsetnici zašto je Subotica jedan od najlepših gradova Srbije i zašto vredi preći tih dosadnih i dosadnih dvestotinjak kilometara....










Subotica i dalje živi i razvija se....kao da gradu pored našeg najvećeg i jedinog prirodnog jezera nikad nije dosta vode i fontana, nedavno je otvorena i nova, savremeno dizajnirana fontana posvećena Dr. Zoranu Đinđiću i veoma sam prijatno iznenađen kako je uspešno savremeni dizajn uklopljen u sve istorijske stilove izmešane tako vešto kroz Suboticu. Naravno, generalnu probu sa dizajnom i kolažem starog i novog Subotica je odavno prošla sa menji omiljenim omanjim trgom (koji to ja tako odmilošte zovem, inače je bašta) poznatijim kao Galerija.









уторак, 23. новембар 2010.

Objektivom po Srbiji - Đavolja varoš, đavolski lepo mesto i...najveće srpsko svetsko čudo

Glasali smo iz sve snage...dok je zavisilo od naših glasova, Đavolja varoš se držala na prvom mestu ili tu negde blizu. Onda su neki stručniji od nas preuzeli stvari u svoje ruke i Đavolja varoš je zauvek ostalo svetsko čudo. Doduše, kod nas i - među nama. Ipak, verujem da je nama i to dovoljno, neka bude i tako. Kako god da okreneš, ovo je najbliže svetsko čudo kad kreneš iz Beograda, nema ni punih 300 kilometara, pa kako da ga onda ne zovemo svetskim čudom, ma šta da su rekli razni žiriji ili komisije koje su bile začuđenije nekim drugim čudima.



Šalu na stranu, manje je bitno da li je u svetskoj konkurenciji ovaj predivni park prirode jedno od Sedam ili nije, bitnije je da je odlazak u ovu "varoš" događaj kakav se pamti i ne propušta. I nije ovde samo priroda umešala svoje prste, ne, i čovek je itekako pomogao da ovakav izlet ostane dugo u sećanju posetiocu, samo se o tome, nažalost, malo priča i spominje.
Od moje prve posete, kada sam upoznao deo zaposlenih u Planinci i direktora Đavolje varoši, u svakom našem kontaktu im napominjem kako nije u redu da svoj vlastiti rad toliko drže u senci. Ja sam lično, čak i u takvom pravom čudu prirode, fasciniran svešću i entuzijazmom da se od jednog nespornog prirodnog dara napravi jedan daleko kompletniji ugođaj, jedan pravi celodnevni izlet i provod, kakav su ljudi zaduženi za staranje o ovom kompleksu zaista i uradili.





Pored prvobitnog utiska vožnje pomalo zabačenim putevima od Niša i preko Prokuplja, ili od Kuršumlije, svejedno, dolazi se do mesta na kome se odvaja baš za Đavolju varoš. Odavde vodi sasvim nov put laganom, ali i manje laganom uzbrdicom, kroz prelep ambijent šume i reke sa sve veštačkim vodopadom, sve do velikog i živopisnog parkinga ispred samog ulaska u kompleks Đavolje varoši. Na ovom parkingu se mogu kupovati suveniri raznih vrsta, a najfascinantniji je njihov izbor i mašta koja ga je kreirala. Odličan početak.




Unutar kapije nailazi se na jedan predivan park prošaran u proleće nabujalim vodotokom koji u dužini od gotovo celog kilometra svojim raznovrsnim sadržajem zabavlja putnika sve do podnožja čuvenih kamenih skulptura. Park je sav u raznim mostićima, figurama od kamena i drveta, pa čak i pećinama. Ambijent ne preterano guste šume pravi je izbor za ovakvu šetnju, hladovina i klupica za odmor na svakom koraku, Crveni izvor izuzetno kisele mineralne vode kao velika retkost u svetu, rudarska okna i pećine, sve su to statisti zaduženi da nastupe kao predgrupa nadaleko čuvenom kamenju. Postoje situacije kada je teško razaznati posle koncerta ko je kome bio, a ko kome trebao da bude predgrupa. Kada god pomislim na Đavolju varoš, vrati mi se upravo takav utisak.





















Put ka kamenim piramidama označen je svuda duž staze na izuzetno zanimljiv način:



I konačno, tu smo. Prevalili smo onoliki put da bismo najzad videli kako je Vila okamenila svatove koji su zatrovani đavolovom vodom rešili da udaju sestru za brata...tako bar kaže legenda iako ih ima više doduše. Okamenjeni svatovi, heh, moram priznati da je naš narod zaista maštovit kada su legende u pitanju, kada čovek pogleda te oblike zaključi da ima tu nečega. Naravno, ne baš svatova, ali određene sličnosti ima. :)






Više od dvesta Kula kako ih zove narod, nastale su i menjaju se vodenom erozijom i nauka savršeno može da pojasni ovaj fenomen u smislu prirodnog procesa koji se odigrava. Ono što niko ne može da objasni jeste kako to menjaju a opet zadržavaju svoj oblik, kako odolevaju nekim izuzetno snažnim napadima vremenskih neprilika, tačnije, šta ih to održava onakvima kakvima ih vidimo svaki put kad zavirimo u ovo čudo prirode.
Da bismo ih lakše sagledavali, napravljen je i čitav sistem drvenih stepenica i platformi za posmatranje koji vodi u dva glavna pravca, a napravljena je i cela jedna omanja crkva - od drveta, naravno. U svakom slučaju, itekako ima šta da se vidi.