Nešto kao reč dobrodošlice...



Kao i u fotografisanju, tako i u izboru i prikazu fotografija na stranicama pred nama, trudio sam se da na neki vedriji i lepši način istaknem one izuzetnije momente iz relativno dosadne svakodnevnice i obogatim ih fotografijom koja bi mogla gledaoca da bar nakratko odvuče na neku drugu, lepšu stranu.
Ne znam da li sam i koliko uspeo u tome, ali znam ko će znati... svako ko se zadrži na ovim mojim stranicama.

Svakom posetiocu želim da uživa na stranicama ovog Bloga bar upola koliko sam ja uživao u ideji da neke svoje lepe momente podelim sa drugima.

Претражи овај блог

Пратиоци

четвртак, 4. новембар 2010.

Objektivom po Srbiji - Vodopad Lisina, dugo čuvani lažni trofej na listi najvećih

Najveći ili ne, odavno nije dilema. Lisina sasvim sigurno nije najveći vodopad kod nas, ali usled te zabune ili zbog drugih stvari, tek ovaj vodopad je sasvim sigurno okupio najveći broj posetilaca od svih vodopada. Najurbanizovaniji i najpristupačniji vodopad je onaj pehar koji sa ponosom može da nosi Lisina, i onaj ko je obišao više naših vodopada znaće u prvom trenutku kada mu se približi da je to daleko sjajniji pehar od onog koji mu je neznanjem dodeljen kao najvećem našem vodopadu.



Vodopad Lisina je zapravo čitav jedan kompleks turističkih sadržaja smešten u neposrednoj okolini samog vodopada, čitav kompleks komercijalizovanog sadržaja ali sa sjajno odmerenim odnosom između ukusa, nenarušenosti prirodnog ambijenta i urbanog okruženja neophodnog savremenom posetiocu.









Zbunjenost počinje na raskrsnici na kojoj namernik ima mogućnost da izborom desnog puta posle pet kilometara ugleda sve lepote Resavske pećine, dok ga izbor levog puta vodi kroz drugih pet kilometara do predivnog ambijenta kompleksa vezanog za vodopad Lisina. Nimalo laka dilema, nije isključiva već je neophodno odlučiti se gde otići pre, ali postoji tu i jedna sasvim solidna logika: ako stižete dosta pre ručka, prvo obiđite Resavsku pećinu jer ćete najverovatnije ručati u ambijentu Lisinskog kompleksa, a ako dolazite u vreme ručka, svratite prvo na vodopad jer ćete ipak najverovatnije ručati baš u okruženju koje stvara Lisina. Osim ako ste na dijeti...ali onda ste odabrali pogrešan trenutak da obiđete mesto gde je pastrmka na 400 metara nadmorske visine specijalitet u svih nekoliko restorana uklopljenih u ambijent šume, vode i - vodopada.








Vodopad Lisina je zaštitila država kroz institut Parka prirode, ali je već u prilaženju jasno odakle takav potez. Naime, dolazak do vodopada priča jednu sjajnu sagu o delu Srbije koji obiluje atraktivnostima raznih vrsta, što od jedinstvenog muzeja minijatura naših starih manastira, crkava i kuća, što od Resavske pećine, a što od raznih rudnika, avetinjskog grada ili nekih od najlepših naših manastira. Priroda je nešto što ne mora da se posebno naglašava, ali celokupan kraj vredi posetiti i država je formiranjem Parka prirode u centru ovog dela Srbije odlučila sasvim ispravno da stimuliše posete ovom kraju.




Sam vodopad je okružen sa nekoliko restorana u svojevrsnom etno stilu koji uključuje čak i vodenice. Krajolik koji je prirodno okruženje vodopada nimalo nije narušen ovim turističkim elementima već su oni uklopljeni u taj krajolik. Inače, ukoliko neko očekuje da će videti ogroman vodopad koji izaziva strahopoštovanje već svojom bukom a kamoli visinom i ogromnim protokom vode, onda je zaista na pogrešnom mestu. Vodopad visok jedva više od petnaest metara tu je iz drugih razloga. Pod njim se možete odmoriti, udahnuti svežeg vazguha i svežih misli, možda i zaljubiti, a možda i zaspati...štagod da uradite pod njim, nećete pogrešiti i dugo ćete se toga sećati.











Konačno okruženje nimalo ne zaostaje za samim vodopadom pa će šetnja tim okruženjem samo pojačati prvobitni utisak i zaokružiti doživljaj odlaska na Lisinu. Ispratiti pogledom poslednje sunce pred zalazak iznad polja i šuma, neodvojivi je deo osećaja koji morate poneti za sobom kada se lagano uputite nazad, na put dug nekih 150 kilometara ako ste iz Beograda, ili manje ili više, zavisno od toga gde se vraćate. Ipak, koliko god kilometara bilo do kuće, svaki od tih kilometara će ispratiti neka od slika koje urežete u svoja sećanja ili na svoju memorijsku karticu. Ja sam se odlučio za oboje.


понедељак, 1. новембар 2010.

Objektivom po Srbiji - Soko-banja, Soko-grad, dođeš star a odeš mlad...

Legenda kaže da je nekada davno, gospodar snažnog Soko grada jahao okolinom svoje nadaleko čuvene tvrđave i odjednom mu je konj izgubio tlo pod nogama. Pali su obojica i tako ležeći, čekali sasvim izvesnu smrt. Gospodar moćne i čvrste tvrđave začuje uz sebe žubor vode te požele da na Onaj svet pođe napit a ne žedan, te popi malo vode i - misli mu se odjednom izvedriše! Sav u čudu, zamoči ruke u tu vodu i snaga se vrati u njih. Osovi se nekako i na noge ponesen čudom koje ga je okruživalo, te zagazi čitav u tu vodu i svi ga bolovi i rane od pada prođoše. Shvativši da voda ima neku čudnu moć, odmah po povratku dade da se napravi za njega kuća tačno na onom izvoru....

Vremenom se rašču glas o čudesnoj vodi, te sa raznih strana, a pre svih stari i bolesni, pohitaše da vide to čudo od vode. Kako dolaziše, tako i ostajahu, te na onom mestu ubrzo nikne pravi mali grad. Danas je, kažu, taj grad Sokobanja. Da li je baš bilo tako?



Ko bi to znao, ali jedno jeste sigurno - prvo je bio Soko grad, a Sokobanja je nastala mnogo kasnije.



Soko grad su prvobitno napravili Rimljani pod Carom Konstantinom, i to na čvrstoj i visokoj steni. Kasnije, u srednjem veku, na temeljima stare tvrđave, iznikla je nova, savremena utvrda nadaleko čuvena po svojim tvrdim zidovima. Struktuirana je kroz Donji i Gornji grad, pri čemu je Donji grad bio uglavnom za zaštitu naroda ali je u njega bilo lakše prodreti nego u Gornji grad u kome je sa maksimalnim utvrđivanjem tadašnja elita i krem vladavine čuvan od napada i opsada.

Soko grad je konačno razorio Musa Kesedžija tako da je bilo neophodno još jednom ga obnavljati kasnije. Ipak, koliko god se puta razorio i iznova dizao, Soko grad je sasvim sigurno bio presudan za nastanak same Sokobanje, i danas predstavlja jedan od najvažnijih njenih spomenika. Ironijom sudbine, danas se Sokobanja ponosi ostacima nekada jednog od najutvrđenijih gradova na našim prostorima. Nadživela ga je.










Po oslobođenju od Turaka, prvo što Miloš Obrenović naređuje jeste obnavljanje turskog Hamama, a zatim i izgradnju konaka za svoje posete. Milošev konak je danas restoran na šetalištu.










U Sokobanju je nekada osim običnog puka, pod okrilje terapijskog dejstva vode ali i atmosfere uopšte, dolazio i sam cvet kulture Srbije, pa su se ovde mogli videti i velikani poput Jovana Cvijića, Meše Selimovića ili Ive Andrića. Ivo Andrić je, kažu, baš ovde dobio inspiraciju za Na Drini ćuprija, dok je Stevan Sremac u svojoj poslednjoj poseti, i umro u Sokobanji.








Danas Sokobanja živi isključivo od turizma i u potpunosti je zanemarila ostatak privrede ako ne brojimo jedan rudnik i nešto individualne proizviodnje hrane ili zanatstva, kao i slične ostatke privrede. Ruku na srce, ko zna kako bi sve to i izgledalo da se nekakva industrija uselila ovde...




Legende, pretpostavke, priče i prepričavanja. Sve se to može vezati za Sokobanju, ali ko god dođe u ovo prelepo mestašce osetiće sam šta je za njega priča, šta legenda a šta doživljaj. Dok se mi ne odlučimo da odemo tamo, Sokobanja će nas čekati. Čekati kroz svoju prastaru poruku - Sokobanja, Sokograd, dođeš star a odeš mlad.

A kada odlučimo da je ipak posetimo, Sokobanja je spremna...