Ni u sedmoj deceniji neki ljudi ne priznaju da su otišli u penziju zato što su se možda potrošili.
Ne, u penziju su otišli da bi sad imali više vremena za svoje hobije.
Ni sedma decenija, pa ni naočare nikako nisu znak da ne treba popustiti sa tempom u životu malo i prepustiti se nekim tihim i mirnim užicima.
Božesačuvaj!
Nikako.
U sedmoj deceniji je gotovo nebrojeno Božića obogatilo dušu, mada neki, izgleda, tek tada počinju da veruju u Božićnu čaroliju. Pa naravno, tek kada sazre, čovek počne da shvata one nedokučive tajne koje su mu čitav život nadomak ruke.
E, jedna takva predivna Irma u svom otkrovenju Čarolije, kao da je shvatila da ma koliko Božića ima za sobom, nedovoljno ih je, a njihovu Čaroliju naušila je kako da podeli sa drugima i da je produži.
Svojom rukom, podrazumeva se.
Tako je nastalo malo Božićno čudo koje sam imao zadovoljstvo da vidim u radnoj sobi jedne prelepe kuće, uređene u sličnom maniru otkrivene čarolije, a motiv ovogodišnje Božićne čarolije je bio duh Londona u minijaturi.
Posle prvobitne fascinacije, prva misao koja mi je prošla kroz glavu je da bih strašno voleo da sad imam fotoaparat.
Sledeća misao je bila vezana za to da zaista imam kod sebe upravo to. Obično su ove dve misli toliko sinhronizovane kod mene da je nemoguće utvrditi kad prestaje jedna a počinje druga, i nauka to naziva refleksom. Ipak, zahvaljujući ovom prizoru, kod mene je pauza između te dve misli bila dovoljna da prikupim ispalu donju vilicu u neki prirodniji položaj, a na kraju sam uspeo i da odvojim pogled od ove scene, i konačno uzmem aparat u ruke. Blica nije bilo, nažalost, potpuno sam nespreman došao da vidim jedno malo Božićno čudo i shvatim da je Čarolija ipak stvarna, samo nam treba jako mnogo vremena i zrelosti da u nju poverujemo.
Ne, u penziju su otišli da bi sad imali više vremena za svoje hobije.
Ni sedma decenija, pa ni naočare nikako nisu znak da ne treba popustiti sa tempom u životu malo i prepustiti se nekim tihim i mirnim užicima.
Božesačuvaj!
Nikako.
U sedmoj deceniji je gotovo nebrojeno Božića obogatilo dušu, mada neki, izgleda, tek tada počinju da veruju u Božićnu čaroliju. Pa naravno, tek kada sazre, čovek počne da shvata one nedokučive tajne koje su mu čitav život nadomak ruke.
E, jedna takva predivna Irma u svom otkrovenju Čarolije, kao da je shvatila da ma koliko Božića ima za sobom, nedovoljno ih je, a njihovu Čaroliju naušila je kako da podeli sa drugima i da je produži.
Svojom rukom, podrazumeva se.
Tako je nastalo malo Božićno čudo koje sam imao zadovoljstvo da vidim u radnoj sobi jedne prelepe kuće, uređene u sličnom maniru otkrivene čarolije, a motiv ovogodišnje Božićne čarolije je bio duh Londona u minijaturi.
Posle prvobitne fascinacije, prva misao koja mi je prošla kroz glavu je da bih strašno voleo da sad imam fotoaparat.
Sledeća misao je bila vezana za to da zaista imam kod sebe upravo to. Obično su ove dve misli toliko sinhronizovane kod mene da je nemoguće utvrditi kad prestaje jedna a počinje druga, i nauka to naziva refleksom. Ipak, zahvaljujući ovom prizoru, kod mene je pauza između te dve misli bila dovoljna da prikupim ispalu donju vilicu u neki prirodniji položaj, a na kraju sam uspeo i da odvojim pogled od ove scene, i konačno uzmem aparat u ruke. Blica nije bilo, nažalost, potpuno sam nespreman došao da vidim jedno malo Božićno čudo i shvatim da je Čarolija ipak stvarna, samo nam treba jako mnogo vremena i zrelosti da u nju poverujemo.
Нема коментара:
Постави коментар