Početak devedestih teško da oko od nas pamti po nečemu lepom, ukoliko to globalno posmatramo. Ratovi, inflacije, strah, nemaština, benzin u flašama, krađe kola i zlatni lanci....teško je i prisetiti se nečeg lepog. Da li je moglo nešto lepo zaista i da se desi?
Da, možda je i moglo, ali, eto, ipak nije...
Nekoliko državnih firmi je zajedničkim kapitalom na planini Crni vrh između Bora i Žagubice započelo veliku gradnju, ogroman kompleks sa glavnom hotelskom zgradom i heliodromom u planu, te sa depadansima i kompleksom pratećih sadržaja i infrastrukture. Velika garaža u dva nivoa, nebrojeni lokali i apartmani jedva malko niže, a negde u pozadini logistički kompleks sa smeštajem zaposlenih, kotlarnicom, vešerajem i raznim drugim sadržajima.
Naravno, i predsednički apartman koji tadašnji predsednik nikada nije ni obišao. Voleo je drugu šumu i drugu planinu, Dubašnicu, i tamo je bio redovan gost.
I, tako, danas ovaj kompleks zarasta sve više, čuvaju ga iako mu s vremena na vreme ponestane i neki bakarni krov, a o njegovoj sudbini ne zna se ništa osim nekoliko, najverovatnije samo populističkih najava ruskog kapitala kojim bi se dovršio taj kompleks.
Na slikama je moguće videti kako to izgleda već godinama i šta je sve tu zaista moglo biti. Za one za koje ovo jeste tajna, eto prilike da saznaju nešto novo, vide svojim očima i reše se eventualnih misterija i raznoraznih priča.
Dopunski kompleks sa garažom i pratećim objektima.
Zatvoreni bazen iznad otvorenog bazena koji nikada nije urađen. Zatvoreni bazen nema olimpijske dimenzije, a konstruisan je kao četvrtasti oblik sa padom osnovne ploče radi kontinuiranog povećanja dubine.
Ogledni odeljak koji pored ovog ćoška obloženog mermerom predviđenim za ceo hotel, sadrži i dve luksuzne ogledne sobe, jedine urađene ikad.
Gomile luksuznog materijala zarastaju polako sve više i više...
I, žičara kao jedini trag razuma u ovoj tužnoj priči, jedini element koji nešto i radi od svega ostalog.
Depadansi i hotelsko naselje, tržni centar, pošta...
Da, možda je i moglo, ali, eto, ipak nije...
Nekoliko državnih firmi je zajedničkim kapitalom na planini Crni vrh između Bora i Žagubice započelo veliku gradnju, ogroman kompleks sa glavnom hotelskom zgradom i heliodromom u planu, te sa depadansima i kompleksom pratećih sadržaja i infrastrukture. Velika garaža u dva nivoa, nebrojeni lokali i apartmani jedva malko niže, a negde u pozadini logistički kompleks sa smeštajem zaposlenih, kotlarnicom, vešerajem i raznim drugim sadržajima.
Naravno, i predsednički apartman koji tadašnji predsednik nikada nije ni obišao. Voleo je drugu šumu i drugu planinu, Dubašnicu, i tamo je bio redovan gost.
I, tako, danas ovaj kompleks zarasta sve više, čuvaju ga iako mu s vremena na vreme ponestane i neki bakarni krov, a o njegovoj sudbini ne zna se ništa osim nekoliko, najverovatnije samo populističkih najava ruskog kapitala kojim bi se dovršio taj kompleks.
Na slikama je moguće videti kako to izgleda već godinama i šta je sve tu zaista moglo biti. Za one za koje ovo jeste tajna, eto prilike da saznaju nešto novo, vide svojim očima i reše se eventualnih misterija i raznoraznih priča.
Dopunski kompleks sa garažom i pratećim objektima.
Zatvoreni bazen iznad otvorenog bazena koji nikada nije urađen. Zatvoreni bazen nema olimpijske dimenzije, a konstruisan je kao četvrtasti oblik sa padom osnovne ploče radi kontinuiranog povećanja dubine.
Ogledni odeljak koji pored ovog ćoška obloženog mermerom predviđenim za ceo hotel, sadrži i dve luksuzne ogledne sobe, jedine urađene ikad.
Gomile luksuznog materijala zarastaju polako sve više i više...
I, žičara kao jedini trag razuma u ovoj tužnoj priči, jedini element koji nešto i radi od svega ostalog.
Depadansi i hotelsko naselje, tržni centar, pošta...
Нема коментара:
Постави коментар