Kada zauzmeš neko četrdesettreće mesto u svetu, zvuči da i nije neki uspeh. Trinaesta pozicija u Evropi nekome ume i malo bolje da zazvuči, ali zavisi od slušaoca. Ipak, prvi i jedini u Srbiji kao pozicija, nema alternativu. Teško da ćemo naći nekoga ko se ne bi složio sa time.
Na pojam 'biti prvi' uglavnom se kreiraju asocijacije o originalnosti, iako to ne mora nužno biti i tačno. Prvi u Srbiji, kao što možemo zaključiti, u ovom slučaju znači imati prethodno četrdesettri šanse za dobiti ideju, ali izbor ideje koja bi baš ovde bila pun pogodak, prilagođavanje te ideje domaćem ambijentu, mentalitetu i publici, a zatim i izbor samog motiva koji će biti prikazan, ništa nisu manji od truda da se u napravi izbor objekata koji će biti prikazani, pribavi dokumentacija na osnovu koje bi se uradile minijature, u zanatskom smislu napraviti nepogrešivu repliku i obezbediti scenografiju u kojoj će sve to doći do najboljeg izražaja. Kad se čovek malo zamisli, onda i ono 'biti prvi' lako može biti sasvim opravdano relativizovano naspram silnog truda, entuzijazma i želje, a posebno istrajnosti da se napravi jedan kompleks kakav je danas Park minijatura.
Nedaleko od Despotovca, zapravo gotovo na samom izlazu ka Resavskoj pećini, smestila se usamljena kuća sa leve strane puta, ispred koje se vidi da je uređen parking, ali je intriga u dvorištu iza kuće koje je zaklonjeno ogradom, priznaću, ne baš uklopljenu sa onim što je unutar nje. Ipak, velika tabla na putu i putokaz na njoj, nedvosmisleno govori da smo stigli na odredište, a ono je upravo naša istorija i duhovnost prikazana u razmeri 1:17. Reč je o Parku maketa, kao što se dalo naslutiti, iako tek četrdeset trećem u svetu a trinaestom u Evropi, prvom i zasad jedinom kod nas.
Izložene su makete koje su verna reprodukcija naših najslavnijih crkava, manastira ali i seoskih kuća karakterističnog stila gradnje, koje u pomenutoj srazmeri zaista sa velikim uspehom dočaravaju duh vremena koje simbolišu i tokom koga su originalno i nastale. Da li stanemo ispred Manasije, Ravanice ili Kalenića, naprosto je svejedno, jer svaka maketa priča svoju priču, svaka ispunjava svoju osnovnu ulogu - navodi na pitanje 'A kada ću da obiđem zaista ovaj manastir?'. Nekako se centralno postavila Žiča, crveni se kao da se šepuri među ostalim eksponatima, ali...uglavnom - uzalud. Svaka maketa je priča za sebe, svaka je lepotica na svoj način i svakoj čovek prosto mora da posveti neophodnu pažnju, jer ga svaka pleni svojom vernošću originalnom izgledu, a odmah zatim i stilom arhitekture, što je uglavnom dovoljno da u posmatraču uzburka razna osećanja.
Put do Parka minijatura uglavnom nije baš stavka koja ostaje u sećanju, ali čitav kraj obiluje raznim motivima za najmanje celodnevni dolazak, a ni vikend baš ne bi našao suviše slobodnog vremena. U okolini su čuvena Resavska pećina, Senjski rudnici, Pasuljanske livade, Manasija i Ravanica u svojim prirodnim veličinama, zatim vodopadi Lisina (Veliki Buk) i Prskalo, naš najveći. Stoga je ovaj svojevrsni muzej smešten upravo u područje koje obezbeđuje solidnu psećenost, ali istovremeno i oplemenjuje to isto područje jednom novom, jedinstvenom dimenzijom, i zaokružuje ga na jedan zadivljujuć način. Da li je u pitanju nešto mistično što ljude iz ovog dela Srbije nagoni na jedinstvenost, tek na nepun sat vožnje odatle, nalazi se i za sada jedini Akvapark u Srbiji, ali i jedini Muzej voštanih figura, oba u Jagodini. U svakom slučaju, jedno veliko Bravo za ljude ovog kraja, kao i još veće Hvala za sve ove jedinstvene, ali i one manje jedinstvene, ali ne manje lepe i atraktivne motive koje su nam uspeli pružiti.
Konačno, zaključak je jednostavan - ne možete pogrešiti ako dođete, ili makar svratite na ovo mesto. Park je danas ovakav kakvim se može videti na fotografijama, ali lično ne sumnjam da će se vremenom ta sveukupna slika menjati nabolje, te da će u igru upasti niz detalja koji bi uzdigli ugođaj dolaska na još viši nivo. Verujem duboko u to ne samo što želim da verujem, i ne samo zato što želim da uspe svaka lepa priča i da ih je što više, već i zato što sa svojim sadašnjim iskustvom umem da relativno brzo procenim kada je nešto potencijal i stiglo je do one tačke kada će mu to ostati i jedini epitet, a kada je nešto sazrelo da dogura i dalje od potencijala, da pronađe sebi viziju koju će slediti. Ovo mesto je prešlo tu tačku i ovo mesto sigurno ide dalje. Već u aprilu će Park minijatura biti ponovo otvoren posle zimske pauze koja dolazi uporedo sa novembrom, pa ćemo videti koliko se dalje otišlo od samog potencijala. Neka je sa srećom.
Nešto kao reč dobrodošlice...
Ne znam da li sam i koliko uspeo u tome, ali znam ko će znati... svako ko se zadrži na ovim mojim stranicama.
Svakom posetiocu želim da uživa na stranicama ovog Bloga bar upola koliko sam ja uživao u ideji da neke svoje lepe momente podelim sa drugima.
Претражи овај блог
Пратиоци
уторак, 26. октобар 2010.
петак, 22. октобар 2010.
Objektivom po Srbiji - Manastir Kovilj, mesto izmirenja i nalaženja duhovnog spokoja
Veliki, najveći, ali i jedini takav, Sveti Sava, skromna duša, pošten i nadasve dobročinitelj, učinio je toliko dobra u životu, da je teško videti onaj dan kada neće nijedno njegovo dobročinstvo da nas iznenadi kao nešto novo. Svi znamo da se odrekao prestola zarad ukazane časti da pomaže ljudima.
U našim vremenima teško da se pomagaje drugima još može nazvati ukazanom čašću, ali to ionako nije kvalifikacija vremena, trendova, pa čak ni ljudi. Ne, to je zapravo lični doživljaj svakoga od nas. Baš zato je Sveti Sava jedan i jedini. Bio je, a nije morao.
Manastir Kovilj već nekih osam vekova čuva uspomenu upravo na Svetog Savu, koji je na ovom mestu izmirio Ugarskog vladara Andriju sa svojim bratom Stefanom Prvovenčanim. Dve vojske su spustile oružje i izmirile se zajedno sa svojim gospodarima, pod blagim i mirnom vođstvom Svetoga Save, i u tu čast i na tom mestu podignuta je mala crkva kao znak sećanja na izmirenje. Nakon nje podignuta je dva veka kasnije i veća crkva, ali danas još samo manastirski kompleks svedoči o ovom, ali i mnogim drugim događajima.
Manastir se nalazi u neposrednoj blizini Novog Sada, udaljen od njega nekih petnaestak kilometara, i smešten je praktično na obalu Dunavca, jednog od brojnih dunavskih rukavaca. Ambijent koji karakterišu svečani mir i tišina, dopunjuju jata golubova čiji skladni lepet krila natera putnika da digne glavu ka visokim zvonicima Manastira u kojima su se smestili golubovi i grlice.
Oko Manastira se nalazi zid, ali i oko njega, jednako kao i unutar zida, sve je održavano i sređeno, prosto se čovek odnori psihički već pri samom pogledu na sav taj sklad prirode i kamena od koga je sazdan Manastir.
Manastir ima svoje oveće imanje sa voćnjakom koji je takođe besprekorno održavan, ali ima i razne interesantne detalje, naročito arhitektonske. Ukoliko mozaike i razne stilove gradnje doživimo kao jednu već viđenu stvar, sigurno je da će nam naročit dimnjak na pomoćnoj zgradici koji se spiralno penje u krug, izmamiti osmeh i zakovato pogled...i objektiv, naravno.
Kako ko, ali verujem da će biti i onih koji će baš na ovom mestu osetiti potrebu da se sa nekim pomire. Nije mnogo bitno da se to baš tada i baš tu desi, važnije je da je ovo upravo mesto koje čovelka može nadahnuti da potraži izgubljenu srodnu dušu, da pruži ruku i prihvati zagrljaj. To je ona prava atmosfera Kovilja.
U našim vremenima teško da se pomagaje drugima još može nazvati ukazanom čašću, ali to ionako nije kvalifikacija vremena, trendova, pa čak ni ljudi. Ne, to je zapravo lični doživljaj svakoga od nas. Baš zato je Sveti Sava jedan i jedini. Bio je, a nije morao.
Manastir Kovilj već nekih osam vekova čuva uspomenu upravo na Svetog Savu, koji je na ovom mestu izmirio Ugarskog vladara Andriju sa svojim bratom Stefanom Prvovenčanim. Dve vojske su spustile oružje i izmirile se zajedno sa svojim gospodarima, pod blagim i mirnom vođstvom Svetoga Save, i u tu čast i na tom mestu podignuta je mala crkva kao znak sećanja na izmirenje. Nakon nje podignuta je dva veka kasnije i veća crkva, ali danas još samo manastirski kompleks svedoči o ovom, ali i mnogim drugim događajima.
Manastir se nalazi u neposrednoj blizini Novog Sada, udaljen od njega nekih petnaestak kilometara, i smešten je praktično na obalu Dunavca, jednog od brojnih dunavskih rukavaca. Ambijent koji karakterišu svečani mir i tišina, dopunjuju jata golubova čiji skladni lepet krila natera putnika da digne glavu ka visokim zvonicima Manastira u kojima su se smestili golubovi i grlice.
Oko Manastira se nalazi zid, ali i oko njega, jednako kao i unutar zida, sve je održavano i sređeno, prosto se čovek odnori psihički već pri samom pogledu na sav taj sklad prirode i kamena od koga je sazdan Manastir.
Manastir ima svoje oveće imanje sa voćnjakom koji je takođe besprekorno održavan, ali ima i razne interesantne detalje, naročito arhitektonske. Ukoliko mozaike i razne stilove gradnje doživimo kao jednu već viđenu stvar, sigurno je da će nam naročit dimnjak na pomoćnoj zgradici koji se spiralno penje u krug, izmamiti osmeh i zakovato pogled...i objektiv, naravno.
Kako ko, ali verujem da će biti i onih koji će baš na ovom mestu osetiti potrebu da se sa nekim pomire. Nije mnogo bitno da se to baš tada i baš tu desi, važnije je da je ovo upravo mesto koje čovelka može nadahnuti da potraži izgubljenu srodnu dušu, da pruži ruku i prihvati zagrljaj. To je ona prava atmosfera Kovilja.
Пријавите се на:
Постови (Atom)