Početak jednog davnog septembra, tek krenula školska godina, srednja škola i entuzijazmi, ideje, hormoni i adrenalini koji idu uz to doba, sve spakovano uz neke druge inventare u jednu torbu, pa prve subote tog meseca odlazim i prvi put na Ljubičevske konjičke igre.
Sećanja se nižu, i prva od njih nisu vezana za same igre i dešavanja na gradskom hipodromu, već za Ergelu Ljubičevo, jer prvo sam tamo stigao.
Naravno da sam znao već za tu ergelu, a znala je i čitava pređašnja velika država u kojoj smo živeli, ali u Požarevac do tada nisam odlazio, a kamoli na samu ergelu.
Lep dan, leto je u mojoj glavi prošlo još sa prvim školskim zvonom, ali zapravo je baš taj kalendarski finiš najtoplijeg godišnjeg doba, označavao sezonu kada se konjički sportovi sa beogradskog hipodroma sele u te udaljenije destinacije.
Dešavanja tada postaju različitija i verovatno zanimljivija, a klađenje kao osnovna i gotovo jedina motivacija za odlazak na hipodrome, postaje marginalizovana na svakom od ovakvih događaja. Vašarskija atmosfera činila je da svako dobija na tim dešavanjima, ma čiji favorit pobedio ili podbacio, i to je nešto što sam tada i očekivao, dok me elegancija i neka gotovo dvora vredna atmosfera koja je vladala na ovoj ergeli, zaista iznenadila i gotovo oborila s nogu.
Konjska glava na glavnoj kapiji koja nije imala u to doba sjajan premaz zlatne boje, nešto je što se urezalo u moje sećanje odmah pri samom prolasku vozila kroz kapiju.
Lagana vožnja do upravne zgrade uz same ograde unutar kojih su pasli konji, pokazala je i fizičku veličinu jedne ergele kakva se nije mogla tada naći u prestonici, te je i to ostavilo poseban utisak.
Sok u sali za prijem, a potom i prelazak u Sobu trofeja nisu toliko ostavili utisak, ali bilo je i detalja koje i danas pamtim, fascinantnih i za današnjeg mene, a kamoli srednjoškolca iz tog doba.
I, tu bih se zaustavio sa sećanjima svog prvog susreta sa ovom ergelom, a na ono dugmence za brzo premotavanje pritisnuo bih da stignemo do današnjih dana kada ova ergela izgleda dostojno one nekadašnje, mojim momačkim očima viđene....
Zašto premotavam?
Pa, zato što je najbolje tako....
Negde između ove dve slike, smestile su se i neke godine strmoglavog pada, godine u kojima mi je bilo tuga i pogledati, a kamoli fotografisati ovaj kompleks. A neke godine, poput zlokobnih devedesetih, svakako bih uvek premotao u svom sećanju. I, baš u tom godinama, PIK Požarevac kome je kao radna jedinica pripadala u to doba i ergela, počeo je da propada sledeći sunovrat kompletne privrede, i deo po deo polako prelazio u stečaj. Svaki otpali deo, za sobom je ostavljao i svoje dugove, onim karikama koje su preostajale. Ergela se borila, i opterećena dugovima koji su na nju prelazili tim mehanizmom, gotovo da je nestala zbog toga negde na prelasku iz prve u drugu deceniju ovog veka. Sve je bilo zapečaćeno, pa čak i trofejna soba, od strane poverilaca. Tama se neumitno spuštala na Ergelu Ljubičevo.
No, svanulo je. Nekako.
I korak po korak, tu smo sada. Tamo gde i jeste mesto ovakvom biseru.
Ili možda da se nadamo...da ipak još uvek nismo?
Jer, svako malo postaje sve lepše ovde.
Da li smo mogli očekivati da će se na nekih pet kilometara od samog centra Požarevca jednog dana vredeti zaustaviti čak i ako nismo ljubitelji konja?
Mislim da nismo to mogli očekivati čak ni mi koji smo upoznali i zlatno doba ove ergele, ali svakako je to mogla da očekuje prva, ali i naredna generacija dinastije Obrenović, kada je naložila da se zabiju prvi građevinski kočići ovde, te da se osim ergele, napravi i parkovski ambijent u kome bi deca Kneza Miloša lakše dobila bitku za svoje zdarvlje, pre svega Milan sa kojim je majka Ljubica najčešće i boravila ovde.
Istina, boravila je u ovom mestu, ali ono se tada zvalo Morava, imanje koje je njen suprug poklonio državi sa idejom da se izgradi na njemu ergela i parkovska celina. Knez Mihailo kasnije je u čast upravo svoje majke, promenio naziv kompleksa u Ljubičevo, a ergela se od tada samo razvijala uzlaznom putanjom. Oba svetska rata opustošila su ovaj kompleks, što i nije neočekivano za doba u kome je konj i dalje bio jedan od glavnih faktora u vojnim doktrinama, ali i mobilnosti. Sva su grla krenula na put preko Albanije, ali nijedno nije od njih stiglo na Krf...
No, po završetku drugog rata, ergela će doseći i brojku od preko pet stotina grla što je uveliko prevazilazilo nacionalne standarde, i sa tim ciframa ovo je postala ergela svetskog nivoa.
Napuštanje konja u savremenim vojnim doktrinama, oboriće ove brojke drastično, te će i prelazak ergele pod civilno upravljanje obeležiti i daleko skromniji fond grla na kompleksu koji obuhvata otprilike tri stotine i pedeset hektara zemlje.
I, upravo je nešto što će činiti okosnicu grupe ideja, a potom i planova i realizacija koje su pre nepunih deset godina potpuno promenile sumornu sliku ove ergele.
Danas su ispred obnovljenih štala i zatvorenog manježa, brojni parkuri sa nesputanim grupama konja koji bezbrižno pasu. Uređene i popločane staze vode kroz kompleks do kafića, galerije, Trofejne sobe ali i trim staze i teretane na otvorenom, kao i mobilijara da decu, a sve to kroz drvorede i stubove rasvete, gde se na gotovo svakom koraku može pronaći klupa, ali korpa za otpatke.
I ta šetnja otkriva i još sadržaja kojima je obogaćena ideja posete najpoznatije naše ergele. U pitanju je i avantura park za decu školskog uzrasta, osmišljen i dizajniran da se apsolutno uklapa u ambijent oko sebe, ali i kompleks mini zoo vrta u kojima ima stanovnika i nekih drugih kontinenata.
Da, sadržaji i njihova šarolikost i bogatstvo, uspešni su dovoljno da se osetno povećao broj turističkih poseta, i to je toliko snažno odjeknulo u lokalnoj turističkoj organizaciji, da su, kažu, osmislili i da dograde kompleks lavirinta, a pominje se da će biti i najveći u ovom delu sveta. No, sačekajmo radije da osvane, pa da ga onda sagledamo i pohvalimo, ali meni lično se ovakav entuzijazam veoma dopada.
Da li će kroz taj lavirint moći da prođe i fijaker sa lipicanerima, sumnjam, ali zato ono na šta se ne mora ni danas čekati, jeste i baš takva vožnja po kompleksu. Možda da se malo sačeka da se stigne na red eventualno...
I tako u ergeli žive svoje novo zlatno doba na više frontova. Dok stručni deo ekipe vodi uzgoj jedne od najskupljih konjskih sorti danas, engleskog punokrvnog konja, dotle na drugoj strani turistička i ugostiteljska priča samo raste, te je do sada uspela i da vrati u funkciju nekadašnji restoran, te da ga često i dupke napuni.
I svi rade, i svi su na dobitku...ma čiji favorit da pobedi.
A, mi deca jednog davnašnjeg doba, koji smo svedočili o usponima i padovima u zadnja dva veka...mi, evo, trčimo niz ulicu i vičemo - bioskop ponovo radi...a da nam niko nije dao banku za to.
Trčimo srećni zbog toga, i vičemo iz sveg glasa jer su nam sećanja nekako došla na mesto.
Нема коментара:
Постави коментар