Jednom davno, potkraj devetnaestog veka, neki ljudi koji upravljahu ispred Carske administracije ondašnje Monarhije Habsburga jednim gradom, shvatiše da se u gradu povećava broj stanovnika, te da će pored ostalog, zatrebati još izvora vode za te stanovnike.
Grad beše Novi Sad, i kako se u ono vreme radilo, voda se tražila na periferiji, odnosno u ovom slučaju, u nekadašnjoj Futoškoj šumi.
Da, svestan sam kako danas to zvuči....
Široka ulica, najgospodskija ulica u jednom od najgospodskijih gradova u zemlji, a mojoj malenkosti najdraža novosadska ulica, Futoška ulica, danas je ukrašena i prelepim istoimenim parkom, i upravo je tu nekada bila i ta šuma.
Futoška šuma.
Na periferiji Novog Sada.
Zvuči danas kao epska fantastika pomalo, ali istorijski spisi kazuju da je baš tako bilo.
I tog nekog neznanog dana, jedne vrlo znane godine u samom smiraju devetnaestog veka, neki neznani poznavaoci bušenja arteških bunara, zabodoše prve kočiće na mesto gde će spuštati goleme burgije za kopanje sve do dubine od oko dve stotine metara.
I sad, ko je gledao kako to sve izgleda, zna da to neko svrdlo vrti, buši, a okom se ne može baš videti šta.
Oni koji stoje pored, deluju važno sa svojim naboranim čelima, tobož duboko skoncentrisani na dešavanje, tek povremeno važno pripale cigaretu i puste po par koraka bez reči, a sami operateri na bušilici objavljuju brojke o dubini. I tako sve dok štogod ne poteče iz cevi koje se spuštaju zajedno sa svrdlom.
I, poteklo je.
I ne samo poteklo, već grunulo. Kada se zbroji pa podeli, ispade da voda hrli brzinom od celih dve stotine i četrdeset litara u samo jednom minutu, ali da ima i pomalo neočekivan ukus i miris, a neočekivana joj je i temperatura. Kažu, pohrlila topla voda...ali kome je voda od jedva preko dvadeset i četiri stepena topla, neka mu. Toplu vodu iz zemlje percipiram tek sa nekoliko stepeni, pa do nekoliko desetina stepeni većom temperaturom, no pokazalo se da ima, srećom, i stručnijih od moje percepcije, onih koji su znali šta će sa takvom vodom dalje činiti.
E, tako je nastalo ubrzo i jodno gradsko kupatilo, preteča i na neki način primitivan oblik onoga što će tek uslediti kada se budu obavile analize vode i pribavila odobrenja o banjskom lečilištu.
Baraka sa bazenom, a potom uz malu pomoć jednog požara, i dva objekta sa puno kada i tuševa koji opet nisu mogli da zadovolje potrebe iz kojih su godinu za godinom izlazili rekordi u posetama...
Monarhija u kojoj je upravljanje vršio trom i spor administrativni aparat, začudo se pokazala veoma efikasnom u sličnim situacijama, pa tako i u ovoj, i banjsko lečilište dobija prefiks carskog, sa ishodovanim dozvolama u trenutku kada je već počela gradnja secesijske zgrade na mestu pređašnjeg kupatila.
I baš onaj koji je i ishodovao dozvolu za rad, biće kako je to i dostojno velikih vizionara, taj koji je inicirao gradnju jedne ovakve zgrade, završene na koncu prve decenije dvadesetog veka.
Stoga se 1910. godina zapravo smatra početkom banjskog rada, a u decenijama koje su usledile, te smenama vlasti na ovim prostorima, banjski kompleks će se stalno širiti.
Dakle, u centru svih širenja i dalje je ostala reprezentativna dvorca dostojna zgrada koja i danas pleni svojim izgledom, i daje onaj teško vidljiv na prvi pogled, šarm aristokratije koji neumitno obitava upravo ovde, u ovom delu Novog Sada i danas.
Zato i nije čudno što su se, kako se pisalo u biltenima onog doba, ovde dolazili bolesni da se leče, a zdravi da bi uživali. Ne samo impozantnost samog zdanja, već i opremljenost, kako zgrade, a tako i celog kompleksa koji se sve više širio, plenila je i ubrzo se morao podići i hotel za mnogobrojne posetioce.
Jodna banja je živela svoje najslavnije dane, čak i tokom, a posebno po završetku ratova.
Neshvatljiv trend zapuštanja bitno je urušio ne samo značaj, već i izgled zgrade, ali i celog kompleksa, krajem sedamdesetih godina prošlog veka. Narednih tridesetak godina, Jodna banja se sve manje spominje, a još manje posećuje. Teško je to i spoznati, a kamoli razumeti. Zapuštanje je bilo toliko da je verovatno samo atraktivnost fasade i pozicija na kojoj je zgrada podignuta mogla da spase ovo lečilište od potpunog gašenja.
I, moguće da je to zaista i bilo presudno da se donesu neke odluke...
Druga decenija ovog veka pak doneće i krupne restauratorske zahvate, i to uz uporan i istrajan stručni nadzor kojim je vraćen nekadašnji sjaj ovog zdanja.
Iz ličnih svedočenja zaposlenih, konzervatorski tim je pedantno i apsolutno posvećeno rukovodio radovima, tako da je ponovo zablistala aristokratska aura ovog zdanja, i poput kakvog mitološkog Feniksa, krenula u jedan novi život.
Taj život ne donosi nešto posebno novo, ne u smislu uloge koju je ponovo za sebe prisvojila ova arhitektonska lepotica, a to je vodeća uloga u sistemu lečenja reumatskih bolesti.
Korak dalje bi bila i činjenica da je to čak jedina takva specijalizovana ustanova danas u Vojvodini.
Problemi koji bi mogli donekle baciti senku na ovako vredan rad koji je vratio Jodnu banju ne samo na medicinsku kartu, već i na mapu veličanstvenih građevina, nisu u samoj zgradi, ali počinju odmah ispred i iza nje.
Zgrada jeste obnovljena ali kompleks nije.
Korenje divovskog drveća razbilo je bazen u vrtu ispred ulaza, a moćne oluje koje ovih godina uspevaju da dobrano prodrmaju celu zemlju, zapretile su i bezbednosti bolesnika i posetilaca, otkidajući grane u svojim naglim naletima pred kojima se bukvalno znalo bežati u sigurnost zgrade.
Šta onda ostaje za kamene ploče koje dočekuju i ispraćaju posetioce i pacijente ispred Jodne banje, a za koje je nadležnost zapravo kamen spoticanja....
Tek, ovako je kako jeste, ali makar je zgrada ono što bi se bez imalo stida moglo nazvati raskošnim dvorcem, i sada obnovljena u svom sjaju.
Нема коментара:
Постави коментар