Nešto kao reč dobrodošlice...



Kao i u fotografisanju, tako i u izboru i prikazu fotografija na stranicama pred nama, trudio sam se da na neki vedriji i lepši način istaknem one izuzetnije momente iz relativno dosadne svakodnevnice i obogatim ih fotografijom koja bi mogla gledaoca da bar nakratko odvuče na neku drugu, lepšu stranu.
Ne znam da li sam i koliko uspeo u tome, ali znam ko će znati... svako ko se zadrži na ovim mojim stranicama.

Svakom posetiocu želim da uživa na stranicama ovog Bloga bar upola koliko sam ja uživao u ideji da neke svoje lepe momente podelim sa drugima.

Претражи овај блог

Пратиоци

недеља, 25. април 2021.

Objektivom po Srbiji - Jedna Dobroselica, a više atrakcija, i crkva Brvnara i kameni most, Prerast

 Jedna lepa planinska priča mora da sadrži sve što i neka obična priča - uvod, razradu i kraj.

Ili...možda ne mora.

Odnosno, možda ne mora imati kraj. Jer, na kraju krajeva, kako govori jedna stara dečija pesma uz koju je većina nas odrastala, svaki kraj je uvek neki novi početak.

I tačno je tako u ovoj planinskoj priči.

Uvod, odnosno početak je tu...na mestu gde ga sami odaberemo. Jer mesto gde nastaje ova planinska priča može imati više početaka. I, više imena tih početaka.

Sami ćemo odabrati želimo li našu dobroseličku priču da počnemo od Crkve Brvnare ili Kamenog mosta, prerasta...koga još zovu i Točkovićkom pećinom, ili Šupljicom.

Greške svakako ne može biti, osim ako prokrstarimo zlatiborskim krajem, a ne svratimo u dobroselički kraj. Da, to bi samo bila greška, a šta god da odaberemo da nam bude početak te male, ali prelepe priče, ne može biti greška.


Ja sam se u ovom članku odlučio da počnem od prerasta, jedinog kamenog mosta u zapadnoj Srbiji koji spada među šest naših najvećih prerasta.
Sa dužinom od gotovo 50 metara, visinom ali i širinom gornjeg ulaza od dvanaest metara, svakako je impozantan, ali tek širina donjeg ulaza od čitavih šesnaest metara omogućiće promaju čak i onda kada nema ni daška vetra, čini mi se.
I, tu je i maleni potok...ponornica zapravo...a tu su i pećinski segmenti kod donjeg ulaza. 
Poneka klupica čak, da odmori putnik u senci ovog prirodnog kolosa.
Pa ipak, šta god da bih nabrojao zaista ostaje gotovo nebitno kada se pogled podigne naviše.
Nekako...smerno...gotovo pokorno.
Sa trunkom strahopoštovanja prema veličini umetničkog dela prirode pred kojim smo zastali.





















Fragmenti pećina po svodu, ali i cele omanje pećine na obodima prerasta, samo su dekor koji bolje opisuje ovu lepotu, ili upućuje na maštu prirode koja je, najverovatnije erozijom onog ponorničkog potoka izvajala čudo kojem čovek može samo da se divi.














I zatim ćemo do onog drugog...početka. Naravno da smo mogli izabrati i da krenemo od Dobroselice, i Crkve brvnare, no eto...nismo. Ovaj put odabrao sam da Dobroselica i crkva budu onaj kraj u našem obilasku, koji će zapravo biti početak svima koji u ovoj lepoti umeju da vide sebe na sat, dva, ili više.
Dobroselica je selo poput većine planinskih sela, sa više napuštanja nego opstajanja.
No tragovi ne tako davne, a ipak na neki način živahne, pa na taj način možda i slavne prošlosti su tu.
Maleni trg...
Ma ne. Nije to baš trg. 
To je ono što zovemo centrom sela.
Spomenik, Dom kulture, škola, mesna kancelarija...i crkva.
Puna kapa.
I u dvorištu crkve, jedan stolaš.
Misterija mala. Šta bi bio stolaš?
Bor koji ima preko stotinu godina.
Ne može ga čovek rukama obgrliti nikako.
Čak ni ako ga žena pripomogne svojim zagrljajem sa druge strane, neće im se ruke sastaviti.
Kao da treba i treći par ruku. Rasponom možda i manji, ali fali, bez sumnje.
Istina je da postoji lokalno verovanje da će takav zagrljaj dvoje koji ne mogu započeti sa trudnoćom, pomoći, te će se dete ipak začeti nakon tog zagrljaja. Sve ostalo je možda istina, a možda i nije.
Ko kako želi da veruje ili sumnja, od volje mu.
Tek, kažu da je dosta parova ovde dolazilo, a dolazi i dalje da grli tog stolaša uz Crkvu, i to bi mogla biti jedna lepa legenda za kraj naše male reportažice iz Dobroselice, barem što se pisanija tiče.
I, setite se...moguće je da je ovo ipak jedan početak, a nikako kraj.






























Нема коментара:

Постави коментар