Gibraltar na Dunavu...
Nije teško pretpostaviti zašto se tako nazivala veličanstvena i teško osvojiva tvrđava nadomak Novog Sada. Tuda moraš proći, ali tu prolaziš samo ako te puste...
Đava?
E, tu sam se kao klinac malo mučio jer nisam hteo da pitam, bio me blam, pa sam se samo ćutke uključio u priču o Đavi, i onda sam negde u toku priče ukapirao šta nedostaje u toj reči iz novosadskog slenga da bi momak iz Beograda ukapirao.
Prolazile su godine, voleo sam da se motorom penjem uz kaldrmu, voleo i peške, voleo sam i pogled sa bedema, voleo ponekad da maštam o lagumima i uglavnom sam najviše voleo da dolazim u Novi Sad sa te strane, starim putem preko Sremskih Karlovaca.
Zatim shvatio zašto Exit, zašto ljubav uz zalazak sunca, zašto umetnost, pa otud i naslov ove foto priče.
Istorijski posmatrano, veoma zanimljiva priča o tvrđavi više puta građenoj i dorađivanoj u stvari je splet raznih priča od kojih su sve imale borbeni karakter osim uspostavljanja manastirskog života katoličkog monaškog reda. Nažalost, kako to i odgovara srednjem veku, ubrzo je došlo do pohare manastira što je dovelo i do obnavljanja tvrđave ali i njenog borbenog značaja. Velike opsade dovele su mnogo ljudi pod i unutar zidina, tako da su se u odsudnim istorijskim trenucima to mogle naći i desetine hiljada ljudi. Pod moćnom turskom, ali i austrougarskom silom, preuzimana je ova tvrđava više puta, ali svoje najlepše trenutke doživela je tek kasnije, krajem prošlog i na samom početku ovog veka. U ovo doba je u sliku sa tvrđave uspevalo da stane i preko hiljadu motocikala, ali i desetine hiljada mladih raspoređenih uz nekoliko bina u samo jednom danu, a tokom trajanja Exita i više od 200 000 posetilaca ukupno.
Da li je Đava samo doživela neku svoju novu mladost i katarzični preobražaj od ratničkog uporišta do doma muzike, zabave, ljubavi i umetnosti, ne znam, ali slutim da je možda čitava njena istorijska putanja vodila ka njenom najuzvišenijem predstavljanju. U tom svom predstavljanju Đava nam danas pruža nešto čemu svaki iskopani temelj treba da teži, nešto zbog čega vredi dizati i tvrđave! :)
Nije teško pretpostaviti zašto se tako nazivala veličanstvena i teško osvojiva tvrđava nadomak Novog Sada. Tuda moraš proći, ali tu prolaziš samo ako te puste...
Đava?
E, tu sam se kao klinac malo mučio jer nisam hteo da pitam, bio me blam, pa sam se samo ćutke uključio u priču o Đavi, i onda sam negde u toku priče ukapirao šta nedostaje u toj reči iz novosadskog slenga da bi momak iz Beograda ukapirao.
Prolazile su godine, voleo sam da se motorom penjem uz kaldrmu, voleo i peške, voleo sam i pogled sa bedema, voleo ponekad da maštam o lagumima i uglavnom sam najviše voleo da dolazim u Novi Sad sa te strane, starim putem preko Sremskih Karlovaca.
Zatim shvatio zašto Exit, zašto ljubav uz zalazak sunca, zašto umetnost, pa otud i naslov ove foto priče.
Istorijski posmatrano, veoma zanimljiva priča o tvrđavi više puta građenoj i dorađivanoj u stvari je splet raznih priča od kojih su sve imale borbeni karakter osim uspostavljanja manastirskog života katoličkog monaškog reda. Nažalost, kako to i odgovara srednjem veku, ubrzo je došlo do pohare manastira što je dovelo i do obnavljanja tvrđave ali i njenog borbenog značaja. Velike opsade dovele su mnogo ljudi pod i unutar zidina, tako da su se u odsudnim istorijskim trenucima to mogle naći i desetine hiljada ljudi. Pod moćnom turskom, ali i austrougarskom silom, preuzimana je ova tvrđava više puta, ali svoje najlepše trenutke doživela je tek kasnije, krajem prošlog i na samom početku ovog veka. U ovo doba je u sliku sa tvrđave uspevalo da stane i preko hiljadu motocikala, ali i desetine hiljada mladih raspoređenih uz nekoliko bina u samo jednom danu, a tokom trajanja Exita i više od 200 000 posetilaca ukupno.
Da li je Đava samo doživela neku svoju novu mladost i katarzični preobražaj od ratničkog uporišta do doma muzike, zabave, ljubavi i umetnosti, ne znam, ali slutim da je možda čitava njena istorijska putanja vodila ka njenom najuzvišenijem predstavljanju. U tom svom predstavljanju Đava nam danas pruža nešto čemu svaki iskopani temelj treba da teži, nešto zbog čega vredi dizati i tvrđave! :)
Нема коментара:
Постави коментар