Neke od najlepših priča počinju na poznat način.
Bio jednom jedan...
Jednu lepu priču koju bih da ispričam na ovoj stranici, mogli bismo početi upravo takvim rečima.
Bila jednom jedna rečica...
I bila jednom jedna Kikinda koju je ta rečica, zajedno sa velikom rekom kojoj je pripadala u svom vodotoku, često plavila. Reka se zvala Galacka, i nakon čestih plavljenja, ukroćena je i primirena, te svedena na jedno gradsko jezero, a mimo toga još se u okolini mogu pronaći obuzdani fragmenti reke, nekadašnjeg glavnog krivca za poplave.
Pregrađivanjem sistemom nasipa, prekinuta je veza sa velikom rekom Moriš u devetnaestom veku, i od tada Kikinda počinje svoj život i razvoj neometan plavljenjima koja su karakterisala decenije pre toga.
Već sledeći vek doneo je i potpuni obrt. Galacka ne samo da nije više plavila, već je njenim vodotokom artikulisana sila padavina i oborina kroz postavljenu atmosfersku kanalizaciju.
Kraće rečeno, od nekadašnjeg krivca za poplave, danas je reka koje više i nema, postala zaštitnik grada od poplava, na neki način.
Danas je ovde park sa jezerom, opkoljen vodnim kanalima, na velikoj površini od preko pet hektara.
Tu su i labudovi, deca, šetači...
Staze za pešake, svuda oko jezera, vode ka raznim sadržajima, a ulaze, odnosno izlaze iz parka preko nekog od tri mosta.
Osvetljenje i klupe predstavljaju standard koji danas svakako nije upitan, ali je ovde dosegnut ipak tek nedavno, prilikom rekonstrukcije i uređenja ovog prostora.
Ovakav poduhvat za toliki prostor izuzetno je skupa investicija i za bogatiju sredinu od ove, i sredstva za obnovu su se morala tražiti na sve strane, a konačno su nađena u prekograničnoj saradnji i međunarodnim fondovima, a ono što je najznačajnije je da se na uloženi novac, može biti itekako ponosan.
Kompleksan zadatak, jer park je morao zadržati i prethodne atribute i značaj, a zapravo dobiti novu svrhu, kao i ruho u skladu sa njom.
Staro jezero, ili Števančeva bara kako je još u lokalu poznata ova oaza prirode, negde u drugoj polovini prošlog veka postala je gradsko kupalište, uređeno u skladu sa tadašnjim standardima.
Vremenom se ovaj prostor izdvojio kao sinonim za sport i rekreaciju u Kikindi, i tim očima je mahom i viđen.
Ovde su se odvijala i amaterska takmičenja, ali i tražio spas od vrućine tokom letnjih meseci.
Isprva je neko vreme jezero zadovoljavalo uspešno potrebe Kikinđana ali sa razvojem grada i standardi su porasli, pa se krajem sedamdesetih godina večina sadržaja izmešta na obližnju lokaciju novopodignutog Sportskog centra Jezero.
Bazeni i sportski tereni pružili su novu, savremenu i urbaniju dimenziju, i jedino što se nije moglo iseliti na novi prostor, bio je prirodni ambijent jezera koji je polako zapuštan, i samo nošeni nostalgijom, stanovnici su ga posećivali uprkos značajno narušenom originalnom ambijentu.
Prilikom rekonstrukcije i delimične prenamene, moralo se povesti računa i o tradicionalnom doživljaju stanovništva, i park je morao poprimiti i nekadašnja obeležja, kao i nove sadržaje i ideje.
Tako danas ipak imamo u jednom kraju jezera i teren za vodene sportove sa tribinama, teren za mini golf, ugostiteljske kapacitete i drveni mol sa letnjikovcem na kraju koji dominira jezerom.
Uz močvarsku vegetaciju koja je zastupljena po rubovima, ali i drvoredima koji je prate, nesumnjivo su očuvali karakter prirodnog staništa flore i faune karakteristične za močvarne i kanalske ambijente, i time je naglašena kompleksnost celog projekta.
Prilagoditi prirodu, a ne zameniti je nečim i na kraju izgubiti.
Možda nije nešto zbog čega se treba odlučiti na put, ali uz brojne druge sadržaje koje nudi ovaj grad sa okolinom, siguran sam da vredi proveriti koliko širok osmeh pun emocija može izazvati i jedan zalazak sunca na ovom mestu...
Нема коментара:
Постави коментар